Što je zen?

 

Po definiciji, zen je disciplina čiji je cilj prosvjetljenje, umijeće prenošenja duha budinstva, jedinstvena tradicija mahayana budizma nastala stapanjem indijske dhyana tradicije i učenja o sunyati (praznina)  bodhiju (prosvjetljenje) s kineskim smislom za praktično i taoistočkim tradicijom, sistematizirana i dovedena do vrhunca u kulturi Japana.

 

Zbog svog ustrajavanja na meditaciji i neoslanjanja na recitiranje i proučavanje sutri, tch'an se ponekad naziva kineskom pobunom protiv indijskog verbalizma i skolasticizma.

Po uvođenju u Japan, odigrao je glavnu ulogu u religioznom, umjetničkom i materijalnom životu Japanaca.

 

Sama riječ zen je japanski izgovor kineske riječi tch'an, kratice od tch'an-na, fonetski transkribiranog sanskrtskog dhyana – meditacija.

 

Bit zena je neposredni doživljaj prosvjetljenja, satori.

Njegov jedini cilj je poticanje, produbljivanje i izražavanje tog doživljaja u svim porama života.

Mada neki proučavatelji zena tvrde suprotno, zen ne odbacuje filozofsko razumijevanje, proučavanje sutri ili vjerske obrede, ali im se žestoko protivi ako postoji opasnost da postanu predmet želja, i time prepreka za postizanje satorija.

Prosvjetljenje je otkrivanje vlastite prave prirode odnosno duha budinstva, koje donosi neizrecivu radost i mir.

 

Usmjeren na neposredan doživljaj, i svjestan različitosti ljudi i njihovih sposobnosti, zen se razvio kao umijeće prilagođavanja učenja osobnim potrebama kako bi se učenike dovelo do neposrednog prosvjetljenja.

Učitelji su izmislili umne nastavne tehnike izbjegavajući „prejednostavno govoriti“, da se učenici ne bi vezali za pojmove i tako propustili bit koja se doseže samo neposrednim doživljajem.

 

Dva osnovna smjera razvoja budizma su hinayana (budizam Pali-kanona) i mahayana.

 

Hinayana ili Mala kola oslobođenja je u biti naziv za glavne škole ranog budizma, szhavire i mahasanghike, i njihove podškole, , no poistovjećuje se s theravadom.

U osnovi, to je disciplina koju jedinka koristi u želji da vlastitim naporom postigne izbavljenje.

Zasluge koje je stekla živeći u skladu s vjerom odnose se samo na nju samu i ne mogu se prenijeti na druge.

Takva se osoba naziva arhant.

Prema ovom učenju, samo redovnik može dosegnuti arhanstvo.

Zbog te svoje isključivosti i ekskluzivnosti, theravada je zaslužila naziv Malih ili Manjih kola.

 

Mahayana budizam ili Velika (odnosna veća) kola oslobođenja se prvenstveno razlikuje po svom uvjerenju da svako osjećajno biće  ima prirodu budinstva i stoga je kadro postići prosvjetljenje.

Ovaj pokret se razvio kao reakcija na strogost i individualizam ranog budizma.

Mahayanska filozofija naziva se mudrošću prelaska na drugu obalu.

 

Kao mahayanska škola, zen ima zajedničke tradicije,

sutre, pravila i rituale s drugim mahayanistima.

Svojstvene su mu mahayanske vitalističke religijske težnje, usmjerenost spasu i želja za demokratizacijom, uz nastojanje da se zaštititi od aristokratskog formalizma i udaljavanja od svakodnevnog života, čije su žrtve bile neke mahayanske grupe.

Pod kineski utjecajem, zen je izjednačio dhyanu s prajnom (intuitivna mudrost), smatrajući da im je objema mjesto u običnom, svakodnevnom životu i radu.

U duhu ovoga, P'ang kaže: „moja natprirodna moć i čudesna djela – dovlačenje vode i donošenje drva za vatru“

 

nastavlja se…