UTJECAJI NA ZEN

Od vremena upanishada (vedski spisi), indijski vjerski pravci naglašavali su dhyanu i odnos učitelj-učenik. Budistički učitelji dhyane dolazili su trgovačkim putovima u Kinu gdje su ih Kinezi prijateljski primali, već privučeni taoističkom meditativnom praksom. Tch'an (zen) budizam postao je nasljednik upravo ovog pravca razvoja.

U Kini su u jednom razdoblju bile vrlo popularne škole madhyamika (nauk o srednjem putu) i yogacara (škola svijesti), a zen bismo mogli shvatiti kao kinesku sintezu i prilagođavanje ove dvije škole.

Povezivanje Nagarjunine (oko 150. – 250?) doktrine praznine (sunyata) i srednjeg puta (madhyamika) , te intuitivnog prosvjetljenja s meditativnom disciplinom yogacare uz prisutnost domaćih taoističkih tradicija, može objasniti povećanu popularnost zena i postojanje ovih škola u Kini.

Neformalnost zena i njegovo novo tumačenje meditacije kao svakodnevne aktivnosti možda također počivaju na kineskom ponovnom otkriću elemenata koji su postojali u izvornim učenjima Budhe Shakyamunija.

Usprkos svoj neformalnosti zena, na njega je utjecao veći broj sutri: prema predaji Bodhidharma

je svojim učenicima dao Lankavatara sutru, Prajnaparamita sutre (Sutre savršene mudrosti) često su korištene, a Vimalakirtijeva šutnja iz sutre koja nosi njegovo ime naziva se „čistim zenom“.

Indijski učitelj Kumarajiva i učitelj meditacije Budhabhadra djelovali su u Kini početkom petog stoljeća i zajedno sa svojim učenicima i suradnicima u velikoj mjeri utrli put zenu.

Kumarajiva (340. – 413.) ke rođen u Kuchiju u srednjoj Aziji u obitelji poobožnih budista. Od najranijih godina proučavao je sarvatstivadska vjerovanja, ali je pod utjecajem Nagarjuninog učenja o praznini preobraćen na mahayanski budizam. Zaredio se u dvadesetoj godini. Kada je kineska vojska opustošila Kuchi, zarobljen je i odveden na dvor Liang gdje je proveo skoro dva desetljeća. Oko 401. godine premješten je u kineski glavni grad Chang-an i tamo je u raskošnom kućnom zatvoru narednih deset godina nadgledao prevođenje budističkih tekstova, prvenstveno mahayanskih, na kineski. Zahvaljujući njemu, poboljšana je i standardizirana transkripcija imena i budističke terminologije.

Kumarajiva i njegovi suradnici i učenici dali su jasnija i sažetija izdanja, između ostalog, Lotos sutre, Dijamantne sutre i Vimalakirtinirdesa sutre.

Njegov najveći doprinos su prijevodi Nagarjuninih madhyamika tekstova, koji, s naglaskom na Madhyamikakarike (srednje kitice), uvode Kineze u sustavnu budističku filozofiju praznine. Među Kumarajivinim učenicima najistaknutiji su Seng-chao i Tao-sheng.

Seng-chao (374. ili 384. – 414.), je povezao madhyamika tekstove s taoističkim djelima. Koristio je paradoksalne izjave nalik na koan. O prosvjetljenju je napisao:“Ta istina je vizija, ona nije sadržana u riječima svetih spisa već leži iznad riječi. Ona se ne može naučiti već se mora iskusiti. Ona se otkriva u trenucima ekstatičnog prihvaćanja.“

Tao-sheng (360.-434.), je zastupao doktrinu iznenadnog prosvjetljenja. Tvrdio je da su sunyata i priroda budinstva jednake I nedjeljive, te stoga prosvjetljenje mora biti potpuno I trenutno, nema potrebe za postojanjem “čiste zemlje” (“zapadni raj”kojim upravlja Amida buddha), jer svako biće ima Buddhinu prirodu. Njegove tvrdnje pridonijele su razvoju tch’ana, pa ga neki smatraju pravim utemeljiteljem zena.Houan-guan, treći Kumarajivin učenik, bio je protivnik doktrine nnaglog prosvjetljenja. Učio je postupnom probuđenju koje ima sedam faza.

nastavlja se...