Jučer smo nas dvije sjele na jednu prijateljsku i poslovnu kavicu....već smo se zaboravile družiti tête-à-tête ....skype, mail i telefon (ovim redom) postali su sredstva naše komunikacije....

Pažnju su nam privukle uokvirene izreke na zidu pored našeg stola. Ah tako već 'prozaično'...ništa novo...mnogo puta u raznim varijantama smo ih čuli, objavljivali...

Ali kad su već tu počele smo ih naizmjenice glasno čitati..i one su napravile svoje (već samim time što inače ne bi ni bilo ovog tekstića) osjetile smo kako nas nadahnjuju...

U trenutku dok ih čitaš (nešto poput molitve) uranjaš u stanje mira...prenosiš se u jednu drugu dimenziju. Odjednom je naše druženje dobilo jednu novu boju...svjesnost upravo tog trenutka...

'Iskočile' smo iz ubrzanih frekvencija uma, što trebamo, što bi trebali, što nismo....bile smo svugdje ali najmanje u sada...

Posebno nam se jedna svidjela, ispod koje piše da je japanska izreka..i ona je postala razlogom što ovo sada pišem.

Kažem Iridi hajde da je zapišemo...imaš olovku...uvijek imam ali sada baš ne, kaže meni Irida...ja pak uvjerena da u ovoj torbici koju sam zamijenila sigurno nemam...ali kako to biva...kad je nešto 'sigurno' nađem dvije....a što se tiče papira, nije bilo problema, račun se kočeperio nasred stola...

I Irida svojim lijepim rukopisom prepiše ovu izreku koju želim podijeliti s vama :))))

NEĆU TE VOLJETI VJEČNO,

NE LJUTI SE,

NI ŽIVOT NIJE VJEČAN,

VOLJET ĆU TE JEDAN MALI DIO VJEČNOSTI,

KOJI TRAJE CIJELI ŽIVOT.