VIII. STVARALAČKA MORALNOST - 4

 Naravno, zvuči kao najkukavniji fatalizam kad treba priznati da ja jesam ono što jesam, i
da nije moguć nikakav bijeg ili rascjepljivanje.

Čini se da se, ako se ja bojim, ja "ne mogu riješiti" straha.

Naime, okovima sam vezan za strah samo onoliko dugo dok pokušavam pobjeći od njega.

Također, kad ne pokušavam pobjeći od straha, otkrivam da u stvarnosti tog trenutka nema ničega što bi bilo
"okovano", ili utvrđeno.

Kad sam svjestan tog osjećaja i bez da ga nazovem njegovim imenom, bez nadijevanja naziva "strah", "loše", "negativno" itd., on se odmah mijenja u nešto drugo i život slobodno kreće naprijed.

Osjećaj se prestaje trajno obnavljati stvaranjem iza sebe onoga tko osjeća.

Možda sad možemo razumjeti zašto nepodijeljeni um na takva bježanja iz sadašnjosti ne potiče ono što se obično naziva "zlom".

Sljedeća istina, da je nepodijeljeni um svjestan iskustva kao jedinstva, svijeta kao sebe, te da čitava
narav uma i svijesti treba biti jedno s onim što zna, navodi na stanje koje se obično naziva ljubavlju.

Jer, ljubav koja sebe izražava stvaralačkom radnjom nešto je mnogo više od emocije.

To nije nešto što ti možeš "osjetiti" i
"znati", zapamtiti i definirati.

 Ljubav je ustrojstveno i ujedinjujuće načelo koje svijet čini svemirom i
univerzalnim, a razjedinjenu masu zajednicom.

Ona je sama bit i karakter uma, a postaje vidljivom u djelima, ako
je um cjelina.

Um se mora nečim zanimati ili baviti, upravo kao što i ogledalo uvijek mora nešto odražavati.

Ako se ne nastoji zanimati samim sobom - kao kad bi ogledalo odražavalo samo sebe - tada se mora zanimati ili baviti drugim ljudima i stvarima.

Nije problem u tome kako voljeti.

Mi volimo. 

Mi jesmo ljubav, i jedini je problem
usmjeravanje te ljubavi - hoće li krenuti ravno kao zraka sunca, ili će se pokušati okrenuti prema sebi, kao "svijeća pod poklopcem".

Oslobođen iz kruga nastojanja da voli samoga sebe, um čovjeka uvlači čitav svemir u vlastito jedinstvo, kao kad se čini da kaplja rose sadrži čitavo nebo.

Ova emocija više nego sve druge njoj slične emocije predstavlja moć i načelo slobodnog djelovanja i stvaralačke moralnosti.

S druge strane, moralnost pravila i propisa utemeljenih na nagradama i kažnjavanjima, čak i ako su jednako neopipljive kao i patnja zbog krivnje ili zadovoljstvo zbog samopoštovanja, nisu povezane sa slobodnim djelovanjem.

To je način upravljanja robovima tako da se "dobronamjerno iskorištavaju" njihove iluzije, i ma koliko ono daleko otišlo, ipak ih nikada ne može odvesti do slobode.

Tamo gdje treba postojati stvaralačko djelovanje, bespredmetno je raspravljati o tome što bismo, ili što ne bismo trebali učiniti da budemo ispravni ili dobri.

Ujedinjen i iskren um ne zanima da bude dobar, ili da odnose s ljudima
uspostavlja kao da živi u skladu s pravilima.

Također, ne zanima ga da bude slobodan, da djeluje gotovo nastrano ispravno, samo da bi dokazao svoju neovisnost.

On se ne zanima za samoga sebe, nego za ljude i probleme kojih je
svjestan; oni su "on sam".

Ne djeluje u skladu s pravilima, nego prema okolnostima trenutka, a "dobro" koje želi drugima nije sigurnost, nego - sloboda.

Zapravo, ništa nije neljudskije od ljudskih odnosa utemeljenih na moralu.

Kad čovjek daje kruh da bi bio
milosrdan, kad živi sa ženom da bi bio vjeran, jede s crncem da bi bio oslobođen predrasuda i odbija nekoga ubiti zato da bi bio miroljubiv, on je hladan kao led.

On ne vidi drugu osobu.

Tek je nešto manje ledena
dobronamjernost koja proizlazi iz sažaljenja, a namjera joj je svladati patnju, jer drži da pogled na nju izaziva gnušanje.

Ali, nema formule koja bi stvorila izvornu toplinu ljubavi.

Ona se ne može kopirati.

Vi ne možete samoga sebe
nagovoriti na nju, niti je možete probuditi naprežući svoje osjećaje, niti se možete posvetiti isključivo služenju čovječanstvu.

Svatko ima ljubav, ali ona može ugledati svjetlo dana jedino kad se uvjerimo u nemogućnost i frustraciju nastojanja da volimo sami sebe.

Do tog se uvjerenja neće doći proklinjanjima, mržnjom prema sebi, ili nazivanjem ljubavi prema sebi svim zamislivim pogrdama svijeta.

To se uvjerenje postiže jedino kad postanemo svjesni da nema toga "sebe", koje bismo trebali voljeti.

Alan Watts