V. BITI SVJESTAN

"Što učiniti u vezi s time?" upitat će samo oni koji ne razumiju problem.

 Ako se problem uopće može riješiti, tada je razumjeti ga i znati što s njim učiniti - posve isto.

S druge strane, učiniti nešto u vezi s problemom koji ne razumijete nalikuje pokušaju da rastjerate tamu tako da je rukama odgurujete na sve strane.

Kad se unese svjetlost, tmine nestaje.

Ovo se može naročito primijeniti na problem koji se upravo nalazi pred nama.

Kako da izliječimo rascjep između
"Ja" i "ja", između mozga i tijela, čovjeka i prirode, te prekinemo sve začarane krugove koji zbog njega nastaju?

Kako da iskusimo život kao nešto drugo, a ne tek kao zamku od meda, koja nas pretvara u mušice što se bore za preživljavanje?

Kako pronaći sigurnost i smirenost uma u svijetu, u čijoj su prirodi nesigurnost, nestalnost i
neprestana promjena?

Sva ta pitanja zahtijevaju metodu i djelovanje.

Istodobno ona pokazuju da problem nije bio shvaćen.

Nama ne treba djelovanje - barem ne još.

Potrebno nam je više svjetlosti.

Ovdje pod svjetlošću mislim na svijest - da postanemo svjesni života, iskustva takvoga kakvo jest upravo u ovom trenutku, bez ikakvih prosudbi ili ideja o njemu.

Drugim riječima, trebaš vidjeti i osjetiti ono kroz što prolaziš
onakvim kakvo to jest, a ne prema nazivu kojim je nazvano.

Ovo vrlo jednostavno "otvaranje očiju" dovodi do najčudnovatije preobrazbe razumijevanja i života, te pokazuje da su mnogi od naših najtežih problema zapravo -
čista iluzija.

Ovo može zvučati kao preveliko pojednostavljenje, jer mnogi ljudi smatraju da su već posve dovoljno
svjesni sadašnjosti.

No, tek ćemo uvidjeti koliko je to vrlo daleko od istine.

Budući da svjesnost predstavlja pogled na stvarnost, koji je oslobođen ideja i prosudbi, jasno da nije moguće definirati i zabilježiti ono što nam on otkriva.

Sve što se može opisati jest ideja, i ja ne mogu izreći bilo kakvu pozitivnu tvrdnju o nečemu - o stvarnom svijetu - što nije ideja.

Zato se moram zadovoljiti pričanjem o pogrešnim dojmovima koje svjesnost uklanja, a ne o istini koju ona otkriva.

Ovu potonju moguće je simbolizirati jedino riječima što znače malo ili ništa onima koji još nisu dospjeli do izravnog razumijevanja istine o kojoj se radi.

Ono što je istinito i pozitivno suviše je stvarno i suviše živo da bi se opisalo, i pokušavati to opisati nalik je nanošenju crvene boje na ionako crvenu ružu.

Zato će većina onoga što slijedi morati imati podosta negativnu
kvalitetu.

Istina se otkriva uklanjanjem svega što joj zaklanja svjetlo, i to je umjetnost koja nije daleko od kipa što ga stvara umjetnik, ali ne izgrađujući ga, nego ga oblikujući otkidanjem viška materijala s njega.

Vidjeli smo da su pitanja o pronalaženju sigurnosti i smirenosti uma u ovom nestalnom svijetu pokazala kako problem nije bio shvaćen.

Prije nego nastavimo, mora biti jasno da je vrsta sigurnosti o kojoj govorimo prvenstveno duhovna i psihička.

Da bi opstali, ljudi moraju imati barem minimum sredstava za život, pri čemu mislimo na hranu, piće i odjeću - no, oni shvaćaju da sve to ne može potrajati vječno.

Ali, kada bi sigurnost u
postojanje tog minimuma sredstava za život u sljedećih šezdeset godina ikada uspjela zadovoljiti srce čovjeka, tada bi problemi čovječanstva postali gotovo zanemarivi.

U stvari, pravi je razlog što nemamo tu sigurnost taj da želimo toliko mnogo više od onoga što su nam minimalne potrebe.

Od samog početka mora biti očito da postoji kontradikcija u želji da se bude savršeno siguran u svemiru čiju samu prirodu čine trenutačnost i fluidnost.

Samo, ta suprotnost leži nešto dublje no u samom sukobu između želje za sigurnošću i činjenice da se sve mijenja.

Želim li biti siguran, to jest zaštićen od toka života, zapravo želim postati odvojenim od života.

Pa ipak, upravo taj osjećaj odvojenosti čini da se osjećam nesigurnim.

Biti siguran znači izolirati i osnažiti svoje "Ja", no ono što čini da se osjećam usamljenim i ustrašenim upravo je osjećaj da sam postao takvo izolirano "Ja".

Drugim riječima, što više sigurnosti uspijem steći, to ću je više željeti.

Ili, još jednostavnije: želja za sigurnošću i osjećaj nesigurnosti zapravo su isto.

Zadržati dah znači - izgubiti dah.

Društvo koje se temelji na traganju za sigurnošću nije ništa drugo do natjecanje u zadržavanju daha, u kojemu svatko na kraju ostaje napet poput bubnja i grimizno crven poput cikle.

Tragamo za tom sigurnošću ojačavajući same sebe na bezbroj načina.

Želimo zaštitu nastojeći biti "ekskluzivni" i "posebni", nastojeći pripadati najsigurnijoj crkvi, najboljoj naciji, najvišoj klasi, pravoj skupini i onima koje smatraju "dragim" ljudima.

Takvi su obrambeni nagoni potaknuli velike razlike među nama, jer je veća nesigurnost zahtijevala i sve snažniju obranu.

Naravno, sve se to radilo u iskrenom uvjerenju da pokušavamo učiniti prave stvari i živjeti na najbolji mogući način; ali i to je kontradikcija.