IX. PONOVNO PREISPITIVANJE VJERE - 2

 Ako psihičke pojave postoje, nema razloga pretpostaviti da se one
ne bi mogle znanstveno proučavati, i da one nisu jednostavno tek drugi aspekt "prirode".

Zapravo, znanost se bavi bezbrojnim stvarima koje se ne mogu iskusiti osjetilima i nisu dostupne našem neposrednom iskustvu - to je,
primjerice, čitava prošlost, sila teža, priroda vremena, težina planeta i zvijezda...

O tim se nevidljivim pojavama
zaključivalo logikom, na temelju neposrednog iskustva.

Te hipoteze, čini se, razumno objašnjavaju zamijećene pojave.

 Teološki je Bog - upravo to isto: hipoteza koja objašnjava sva iskustva.

Kad teolog izvodi takvu hipotezu, on se koristi znanstvenom metodom i stupa na polje znanosti.

On zato mora očekivati da će ga ispitivati, provjeravati i kritizirati njegovi kolege - naturalisti.

No, razlika između naravnog i nadnaravnog može se shvatiti na jednostavniji i mnogo korisniji način.

Ako je "priroda" područje znanosti, tada možemo reći da je priroda ovaj svijet, onakav kako je nazvan, izmjeren i razvrstan.

Priroda je svijet koji je misao analizirala i razvrstala u skupine, a njih nazivamo "stvarima".

Kako smo već vidjeli, dala je stvarima i identitet, nadjenuvši im nazive.

Ona razlikuje gibanje i mirovanje, uspoređujući nešto što se kreće ubrzano s nečim što se kreće sporo, iako je oboje u kretanju.

No, čitav svijet prirode je relativan, a stvorile su ga misao i usporedba.

Je li glava doista udaljena od vrata?

 Zašto ne bismo stvar koju nazivamo "glavom" uključili u stvar koju zovemo "vratom", na isti način na koji je u nju uključen nos?

To, da su glava i vrat dvije stvari, a ne jedna, misaoni je sporazum.

U tom smislu, pradavni
metafizičari su posve u pravu kad kažu da je čitav svemir proizvod uma. Oni misle na svemir "stvari".

S druge strane, nadnaravni i apsolutni svijet sastoji se od tajanstvene stvarnosti koju smo tako nazvali, razvrstali i podijelili.

On nije proizvod uma.

No, nema načina kojim bi se moglo definirati ili opisati što je on.

Mi smo ga u svakom trenutku svjesni, pa on predstavlja našu svijest.

Mi ga naslućujemo i osjećamo, pa je on jednak našim slutnjama i osjećajima.

Ipak, pokušati ga spoznati i definirati nalikuje pokušaju da nož natjeramo da zareže sam
sebe.

Što je to?

To je ruža.

No, "ruža" je samo zvuk.

Što je zvuk?

Zvuk je utjecaj zračnih valova na slušni bubnjić.

Tada je i ruža utjecaj zračnih valova na slušni bubnjić?

Ne, ruža je ruža... je ruža, je ruža, je ruža...

Definicija jednostavno uspostavlja sklad jedan-na-jedan između skupina podataka o osjetima i zvukovima, no budući da zvukovi jesu podaci o osjetima, pokušaj na kraju završava kretanjem u krug.

 Stvarni svijet, koji nam
osigurava oboje - i ove podatke, a i organe kojima ih doživljavamo, i nadalje ostaje neuhvatljivo tajanstven.

S ovog stajališta ne bismo trebali imati poteškoća u shvaćanju nekih od pradavnih zapisa.

Dham-mapada, zbirka Buddhinih izreka, počinje ovako:

"Sve što jesmo rezultat je onoga što smo mislili. Utemeljeno je na našim
mislima; stvoreno je od naših misli."

Zapravo, to je ista tvrdnja kojom počinje i Evanđelje po Ivanu:

"U početku bijaše Riječ, i riječ bijaše kod Boga - Riječ bijaše Bog.

 ... Sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo."

Mislima ili mentalnim riječima mi razlikujemo ili "radimo" stvari.

Bez misli, nema ni "stvari"; postoji tek nedefinirana stvarnost.

Ako ste pjesnički raspoloženi, ovu nedefiniranu stvarnost možete usporediti s Ocem, jer je ona izvorište ili osnova "stvari".

Tada misao možete nazvati Sinom "koji je od iste supstancije kao i Otac" - Sin "po kojem je sve postalo", Sin koji mora biti razapet želimo li ugledati Oca, jednako kao što u stvarnost moramo gledati bez riječi, da bismo je vidjeli onakvom kakva jest.

Potom Sin uskrsava od mrtvih i vraća se na nebo kao što i mi, nalik tome, kad jednom sagledamo stvarnost onakvom kakva jest, postajemo slobodni koristiti se mislima, ne dopuštajući im da
nas zavaraju.

Misao se "vraća u nebo" u smislu da je sad prepoznajemo kao dio stvarnosti, a ne kao nešto što se
nalazi izvan nje.

Inače, možemo se koristiti i negativnim, metafizičkim jezikom kad se govori o ovoj nedefiniranoj stvarnosti.

Ona je beskonačna, a ne konačna.

Ona je vječna, uvijek prisutna, a ne prošlost i budućnost, ne tek dogovor o misli i vremenu.

Ona je neizmjenjiva jer je ideja promjene samo druga riječ, druga definicija, koju je stvarnost nazvala
nadilaženjem promjene.

Očito, ako je svako gibanje relativno, tada nema apsolutnoga gibanja.

Bilo bi besmisleno eći da se sva tijela u svemiru gibaju jednom brzinom od deset tisuća milja u minuti.

Naime, to "sve" isključuje svako drugo tijelo, s obzirom na koje bi se za ostala moglo reći da se gibaju.

Alan Watts