VII PREOBRAZBA ŽIVOTA

Bijelac sebe zamišlja kao praktičnu osobu, koja želi "postići rezultate".

 On je nestrpljiv kad se radi o teoriji, ili o bilo kakvoj raspravi koja se odmah ne svodi na konkretne primjene.

Upravo bi se zato zapadnjačka civilizacija mogla općenito opisati kao "mnogo vike ni za što".

Pravo značenje teorije nije beskorisno nagađanje, nego vizija, i
točno je rečeno da tamo "gdje nema vizije, ljudi nestaju".

Samo, pod vizijom se u ovom smislu ne misli na snove i ideale budućnosti.

To znači razumjeti život takav kakav jest, same sebe i ono što jesmo, te ono što činimo.

Bez takvog razumijevanja jednostavno je smiješno razgovarati o praktičnosti i postizanju rezultata.

To je kao kad marljivo i uporno šetate po magli: idete samo uokolo, i u krug.

Ne znate ni kamo idete, ni kakve rezultate uistinu želite.

Umovima koji misle na taj način, sve o čemu smo do sada raspravljali čini se suviše teoretskim.

Sve su te ideje posve u redu, no - da li i djeluju?

Sad ja moram upitati: "Kako to mislite - djeluju?"

Uobičajeni "radni test" filozofije sastoji se u provjeri čini li ona ljude boljima i sretnijima, postiže li se njome smirenost, suradnja i
napredak.

No, to je besmislen kriterij bez mnogo "teoretskog" razumijevanja.

 Što podrazumijevate pod srećom?

Zašto "bolji" ljudi postaju boljima?

 Na čemu ćete surađivati?

Što ćete učiniti s mirom i napretkom?

Odgovori na ta pitanja ovise isključivo o tome što mi jesmo, i što želimo upravo sada.

Ako istodobno želimo i smirenost i
izolaciju, pobratimstvo i sigurnost za naše "Ja", sreću i trajnost, tada su naše želje kontradiktorne.

Njihovi će se rezultati, ma kako praktični mi bili u njihovom postizanju, pretvoriti u daljnje kontradikcije.

To je ona stara priča o želji da imamo kolač, ali i da ga pojedemo.

Tu se nameće jedini mogući zaključak, da ga treba strpati u želudac i tamo ga čuvati, sve do probavnih problema.

Moramo li biti nacionalisti i imati suverenu državu, ne možemo istodobno očekivati da vlada svjetski mir.

Želimo li se svega dočepati po najnižoj mogućoj cijeni, ne možemo očekivati da ćemo dobiti i najbolju kakvoću, dok ravnoteža između to dvoje predstavlja osrednjost.

Zacrtamo li si kao ideal vlastitu moralnu superiornost, nećemo
istodobno moći izbjeći da ne budemo puni sebe.

Prionemo li uz vjerovanje u Boga, ne možemo na isti način imati i vjeru, jer vjera nije nikakvo prianjanje, nego otpuštanje.

I ako smo donijeli odluku o onome što zaista želimo, još uvijek nam ostaje uistinu mnogo praktičnih i tehničkih problema.

No, nema svrhe raspravljati o tome sve dok ne donesemo odluku.

I obrnuto, nema mogućnosti da se
odluka donese tako dugo dok je oboje razdvojeno, tako dugo dok je "Ja" jedno, a "iskustvo" nešto drugo.

Ako je um snaga koja usmjerava i stoji iza našeg djelovanja, tada prije ikakva djelovanja treba iscijeliti um i njegovu viziju života, jer ono ne bi potaknulo ništa osim sukoba.

Zato se ponešto mora reći i o iscijeljenoj viziji života, koja nailazi zajedno s punim osviještenjem.

Ona, naime, u sebi uključuje duboku preobrazbu našeg shvaćanja svijeta.

Ako se riječima uopće i može opisati, ta se preobrazba sastoji od spoznaje i osjećaja da je svijet zapravo - organsko jedinstvo.

Obično mi za ovo "znamo" kao za dobiveni podatak, ali ne osjećamo i da je on istinit.

Naravno, ljudi se većinom
osjećaju odvojenima od svega što ih okružuje.

S jedne sam strane ja, a s druge ostatak svemira.

Ja nisam ukorijenjen u zemlju poput stabla.

Posrćem uokolo neovisno.

Izgleda mi da sam središte svega, a ipak sam nekako odsječen i sam.

Mogu osjetiti što se događa unutar mog tijela, ali mogu samo nagađati što se zbiva u ostalima.

Moj svjesni um mora imati korijene i podrijetlo u nekim neizmjernim dubinama bića, a ipak se osjeća kao da je živio posve sam, smješten u ovoj uzanoj, maloj lubanji.

Bez obzira na to, fizička stvarnost je takva da moje tijelo postoji samo u odnosu prema ovom svemiru, i ja sam zapravo povezan s njim i ovisan o njemu, kao i list o svom drvetu.

Osjećam se odsječenim samo zato jer sam rascijepljen unutar sebe sama, jer se pokušavam razdvojiti od vlastitih osjećaja i osjetila.

Zato mi sve ono što osjećam i naslućujem izgleda stranim.

A kad postanem svjestan nestvarnosti ove razdvojenosti, svemir se više ne čini nimalo stranim.

Jer, ja jesam ono što znam; ono što znam jest ja.

Doživljaj kuće na suprotnoj strani ulice ili zvijezde u svemiru nije
ništa manje ja od svrbeža na tabanu mog stopala, ili ideje iznikle u mom mozgu.

U obratnom smislu, ja sam
također ono što ne znam.

Ja nisam svjestan vlastitog mozga kao mozga.

Na posve isti način, ja nisam svjestan kuće na suprotnoj strani ulice kao nečega što je odvojeno od načina na koji je doživljavam.

Poznajem svoj mozak kao
misli i osjećaje, i poznajem tu kuću kao svoj doživljaj.

Na isti način na koji osjećam da ne poznajem svoj vlastiti mozak ili tu kuću samu po sebi, jednako tako ne poznajem ni tajne misli nastale u tvom mozgu.

Ali, moj mozak, koji je također ja, vaš mozak i misli skrivene u njemu, kao i kuća na suprotnoj strani ulice, sve su to oblici nerazmrsivo isprepletenog procesa, koji nazivamo stvarnim svijetom.

Neovisno o tome jesam li ja njega
svjestan ili ne, on je čitav zapravo - ja, u smislu da su sunce, zrak i ljudsko društvo za mene jednako onoliko životno važni koliko i moj mozak, ili moja pluća.

Pa ako je, onda, ovaj mozak upravo moj mozak - iako ga ja i nisam svjestan, tada je ovo sunce - moje sunce, taj je zrak - moj zrak, a ovo je društvo - moje društvo.

Naravno, ja ne mogu zapovjediti suncu da se izduži u oblik jajeta, ili natjerati svoj mozak da misli drugačije.

Ne mogu vidjeti nutrinu sunca, niti s vama podijeliti vaše intimne osjećaje.

Ne mogu promijeniti oblik ili strukturu vlastita mozga, niti ga doživjeti kao predmet sličan cvjetači.

No, ako je moj mozak unatoč tome ja, a i sunce - ja, zrak - ja, i društvo, čiji ste i vi član - također ja, tada su sve te stvari jednako onoliko bitne za moje postojanje, koliko i moj mozak.

To, da sunce postoji bez obzira na način na koji ga ja doživljavam, jest zaključak.

Činjenica da imam mozak, iako
ga ne mogu vidjeti, također je zaključak.

O svemu ovome znamo samo teoretski, a ne iz neposrednog iskustva.

No, očito, ovaj je "vanjski" svijet teoretskih predmeta jednako onoliko jedinstvo koliko je to i "unutarnji" svijet iskustava.

Ja iz iskustva zaključujem da on postoji.

A kako je iskustvo jedinstveno - ja jesam moja osjetila - moram na sličan način zaključiti da je i ovaj teoretski svijet jedinstven, da moje tijelo i svijet oblikuje jedan jedini
proces.

Alan Watts