U jutro sam pošao stazom pokritom rosom prema proplancima. Pogled se čaroban pružao na otoke, iza zelenila, šumskog cvijeća i bijelog kamenja. Tu usred kamenjara bujno su cvjetali  kadulja i vrijes, i njihove su nježne boje isplele vez između bjelilom kamenja.

Uzeo sam grančicu kadulje stisnuo par listova među prstima te udahnuo opojni miris “salvie officinalis“ pradavnog stanovnika ovih mediteranskih obala.

Vrijesovi su me podsjećali na sliku Celestina Medovića: vrijesovi iznad rodne mu Kune s bonacom Neretvanskog kanala i Biokovskim strminama u pozadini.

Podalje iznad međa nježno plavetnilo lavandina cvijeta spajalo se s azurnim nebom.

Tu sred kamenjara, gdje silinom puše bura, šiba kiša i nadimlju se oblaci, gdje nikad mira nema, dom je kadulje i vrijesa, a na zapuštenim poljima zaboravljena od težaka lavanda buja.

A u mom vrtu u dobroj zemlji uz vodu jedva životare. Da li je u njima zov divljine i poriv za slobodom u kršu?

Razmišljajući tako, da li da ih iz svog vrta u prirodu vratim, pomislih kako bi pust bez njih ovaj kamenjar bio; žali i more tužno.

Vidio sam nažalost to kada je svirepi požar uništio i okolne šume, u njima sve ptice i sve živo.

Proljeće 1998.