Čak i najveći grešnik ostaje čist u najdubljoj srži svoga bića.

Dakle i okorjeli grešnik ostaje svetac.

Grijeh može dodirnuti samo obodnicu, periferiju.

On ne može prodrijeti do vaše srži jer sve što radite ostaje na površini.

Samo postojanje prodire u srž.

A kad počnete promatrati to ljudsko postojanje otkrivate da nitko nije grešnik, nitko nikad nije ni bio grešnik.

To bi bilo nemoguće.

Čistoća je tako apsolutna da sve što mi radimo nije ništa drugo nego san.

To je istočnjački pristup životu.

Taj princip se ne brine mnogo o tome što radite. On kaže da bez obzira što ste učinili, možete jednostavno uči u sebe te uspostaviti vezu s vašim bićem koje ostaje kristalno bistro i uvijek čisto, nezagađeno.

Na površini su tek lica – svetac i grešnik, dobro i loše, glasovito i zloglasno.

To su samo djela, kao da je odglumljena neka drama.

Netko je postao Isus a netko je Juda.

Obojica su potrebna.

Isus ne može postojati bez Jude, a što bi juda bio bez Isusa?

Obojica su potrebna da bi se mogla dogoditi Kristova priča.

Ali iza pozornice, oni sjede zajedno, piju čaj i puše.

To je stvarnost.

Cijeli ovaj svijet je golema pozornica na kojoj se odvija velika drama.

Zato se ne brinite. Koju god ulogu ćete dobiti, odglumite je što radosnije i uvijek se sjetite da ste duboko u sebi ostali čisti.