Kako čovjek može lebdjeti?.. To svijet klasificira u negativnoj konotaciji. Pa on – ona nije  normalan -a. Zna se kako treba živjeti, što je božji i prirodni naćin života. Zar nije lijepo i jasno složen u ljudskom umu, uređen je njegov naćin i cilj, pa sada da se uzdigneš i odlebdiš nekamo na margine. Ne, to si ne smiješ dopustiti.Da se nisi usudio, ni u pomisli! . Nadmeći se u ime boga, u ime pravednosti, u ime svoje gluposti.

Rodiš se, odgoje te, krećeš u život spreman – nespreman, malo važno.Važno da si dobro „opremljen svrhom“ koju su ti utuvili u mozak. Važno da tu svrhu dalje prenosiš, svoju, samo svoju... HA svoju?... Svrha drugih nije ispravna, bori se protiv nje. Zato budi poslušan, uvijek spreman podržati glas nećijeg boga, jer tu si da produžiš vrstu, da slušaš i robuješ, zato ne misli i da se nisi usudio prozboriti.  Moraš  poslušno prihvatiti sve što ti govore, jer oni znadu najbolje, pročitali su, rekli su im.

Boj se boga i vraga, boj se svega nepoznatog što nije umetnuto u tvoj odgoj. Idi ravno, ne osvrći se ni lijevo ni desno, ne gledaj ni ne slušaj ništa osim onog što su ti rekli.

A što si to dobio?

Ljubav, boga?

Ma nisi dobio ništa osim margina, ali privlaći te centar. A ti se bojiš vinuti u njih, jer tamo nisi nitko prihvatljiv u poretku, društvu. Tamo nisi u kalupu gluposti izazvane veličinom tvoje ličnosti. Tamo nema dogmi nikoje vrste.

Tamo je raznolikost, istina, sloboda i ljubav o kojoj se toliko sanja. Samo se treba vinuti kao ptica. Tamo nestaje svih strahova koji sputavaju ljudski um i drže ga u ropstvu.

Bojiš se vinuti nad margine, jer vuće te „centar“, nemožeš si dozvoliti biti na rubu. Oslobodi se, vini se nad margine i vidjet ćeš – centar ti je na dlanu.