U jednoj našoj šetnji pored mora

Pred sunčev zalazak

Napisah ti na pijesku

Pjesmu kratku znanu

Koju srce samo sluti

Ali tako lijepu i rijetku

Koju svi čeznu ćuti:

Volim te

Trebam te

Želim te…

I more ponese te slatke riječi

Da ih u svakom sutonu

Vječno žubori…

Možda da ih jednom čuju

Neka srca okamenjena

Da se otkamene i kažu nekome

Volim te

Trebam te

Želim te…

A ti slušaj kako more u suton

Pjeva tu pjesmu moju

Volim te – prosto te volim

Ali ne samo tako

Volim te kroz vrijeme

Bezvremeno – postojano

Volim te kroz prostor

Bezprostorno – nezavisno

I kroz misli te volim

Beskonačno i nesebično

Volim te kroz trajanje

Kroz postojanje

I nepostojanje

Trebam te – prosto te trebam

Ali ne samo tako

Trebam te da ti poklanjam

Svoje snove nedosanjane

Svoje zanose nedorečene

Svoje trenutke mira i svjetlosti

Nedotaknute

Kroz zov vječnosti neiskazane

Trebam te da ti pjevam

Svoje pjesme nedopjevane

Nedokučene

Želim te – prosto te želim

Ali ne samo tako

Želim te u pogledu modrom

Za vedrinu

U glasu za tišinu

U dodiru za milinu

U dlanu za toplinu

U srcu za ćutanje

Ćutanje…

I more će u svakom sutonu

Žuboriti ovu pjesmu moju

I možda će jednom neki šetač

Na jednom zalasku sunca

Odjednom ćuti za čim mu srce žudi

Volim te

Trebam te

Želim te

I biće sretan, tako sretan

možda baš kao što smo

I mi sada