Još jedna godina

Iza nas ostade,

Godina u kojoj smo

Ti i ja

Ljubav slavili,

Godina u kojoj smo

Shvatili

Da srećni smo

Samo ako se volimo.

Bila je to godina

Ljubavi,

Godina pjesme,

Lijepih riječi,

Nježnosti,

Vedrih pogleda

I osmijeha.

U ovoj godini

Udahnuli smo

Novi život

Našoj ljubavi,

I više nikad, nikad

Nećemo joj dati

Da ponovo zamre.

Samo ljubav

Divan miris

I sladak ukus daje

Ovome životu.

I godine će proći

Ali će ostati

Mirisan trag ljubavi

Na svakom cvijetu

Kojem smo se

Zajedno divili,

Na svakom putu

Kojim smo

S rukom u ruci

Hodali,

I na travi i na pijesku

Na kojima smo

Zagrljeni sjedili,

I smiješak sreće će ostati

Na mojim usnama

Zauvijek,

Jer sam te znala

Voljeti,

Uprkos svim oblacima

I olujama

I tminama

I svim silama

Zlim.

I ako sve s vremenom

Prolazi

I sa zaboravom

Odlazi

Neka makar iza nas

Ostanu

Mirisni i slatki

Tragovi ljubavi...

 

Da, sve ove pjesme su napisane u jednoj godini i posvećene ljubavi. Njihova uluga je bila da daju vizuelan izraz mojim osjećanjima i snagu mojoj težnji za oživljavanjem ljubavi koja je izdisala u nama i kojoj su se jedva nazirali izblijedjeli tragovi u našim srcima. Bila je to moja odlučna odluka da srušim sve ogromne i debele zidove od negativnih emocija koje sam vremenom podigla oko svoga srca, da ga otvorim i dozvolim mu da voli. Uspjela sam u tome i bilo je divno, nezaboravno, o čemu svjedoće i ove pjesme. Ono što nisam bila u stanju reći u običnom razgovoru, rekla sam u pjesmi i to je dopiralo do srca kojem je upučeno bilo. Uživali smo u ljubavi koju smo počeli da njegujemo, sve dok se zbog jednog nepromišljenog odnosa, ponovo ispriječio pred mojim srcem jedan ogromni zid, kojeg sada pokušavam da srušim.

Podsticaj za ovaj preporod ljubavi u kojem su nastale i ove pjesme, našla sam u divnoj knjizi od Barbare de Anđelis "Kako voleti neprestano" u prevodu Vesne Jovanović. Evo samo mali isječak:

 "Um štiti a sce spaja

Smislila sam izreku koja će vam pomoći da bolje razumete prirodu zidova oko svoga srca. Um štiti a srce spaja. Um vam govori: "Pripazi da ne budeš ponovo povređen". A sce spaja, jer uz pomoć ljubavi, vi povezujete svet oko sebe sa ličnim svetom u sebi.

Potpuno je prirodno izbegavati sve što je povezano sa bolom. Svaki put kada vas je ljubav povredila, vaša spremnost da volite je slabila. Ljubav počinje da vas asocira na ružne stvari, kao što su odbacivanje, žrtvovanje, dužnost, zavisnost, borba, gubitak identiteta. Vaš um postaje pas čuvar na vratima vašeg srca. Ali, postoji jedan problem, kada vam um konačno pošalje poruku da je dovoljno bezbedno da nekoga pustite u svoje srce, ono se možda neće tako lako otvoriti. Ako su vrata dugo bila zatvorena, moguće je da ostanu zaglavljena iako vi želite da se otvore.

Ljubav ne boli. Boli odustajanje od ljubavi.

............

Problem je u tome što kada ljudi učine nešto što nam se ne sviđa, postaje nam teško da ih volimo, i zato prestajemo da ih volimo. Tada smo povređeni. Najžešče boli praznina koja ostaje u našim grudima onda kada se ljubav, kao oseka, povuče.

Ako mislite da su vas roditelji u detinjstvu povredili, razmislite ponovo. Ono što vas u stvari zaista boli  dok mislite na svoje roditelje, nije to što su vas povredili, nego što su vas svojim ponašanjem naterali da vremenom prestanete da ih volite. Jer, tako je bolno ne osećati ljubav prema ljudima koji su vas stvorili.

Ako verujete da su vas povredili ljudi s kojima ste bili u vezi, i da je to ono što je bilo bolno u tim vezama, razmislite ponovo. Pravi bol se rađa u onom trenutku kada vi donosite odluku da tu osobu više ne možete voleti. Naravno, bolno je kada vam ljudi ne uzvraćaju ljubav, ili se ponašaju okrutno, ali je još bolnije kada vi zbog toga prestanete da ih volite.

Ljubav vas povezuje sa snagom koja leži u vama. Zato je tako dobro voleti. Kad prestanete da volite, slabi veza sa vašom unutrašnjom snagom, i slabi vaša sposobnost da sebe volite. Voleći, vi uvek dobijate, jer vas ljubav neguje i jača."

Barbara de Anđelis "Kako voleti neprestano"