…u dubini duše, na oltaru noći provlači se tiha misao… misao o meni i tebi…kad si izvadio moje malo srce iz svojih očiju, nisi ni znao da si tim mesom nahranio svoju pitomu bjelinu oka… nisi ni znao da si u toj krvavoj žetvi stavio svoju hladnu ruku na vruće čelo i otišao…u travu sam zakopala rastrganu dušu, ostala nezaštićena i pred Bogom i pred ljudima i otišla u zavjetrinu snova… tamo sam nestala… zastala sam sa životom jer ne mogu gledati u bijelo, a da ne pomislim kako me hladni Mjesec zatvara u svoj magični krug i odnosi u daljine… baci daljinama ljubav što je bila dio tebe i zatvori oštrim staklom ovu pukotinu srca gdje još uvijek piše tvoje ime… i dok je te noći vjetar zaurlao divljim krikom, i dok je mladi ljubavnik opojnom pjesmom zazivao noćne demone, u krajnostima podivljalih planeta kristalno, jasno i nepogrešivo je izronilo tvoje lice… još uvijek improviziram crtajući u pjeni tvoje lice.. još uvijek sanjarim gledajući na tamnom nebu zvijezde… još uvijek očima mačke gledam na tvoj hladni dom gdje živiš, ali tebe nema… ostao si zarobljen između dva svijeta.. ostao si zaleđen u svojoj duši što si je tako jeftino prodao one sluđene noći na tržnici osjećaja.. i sada, kad noć caruje i sada dok se ponoć tiho dovlači ispod mog balkona pokušavajući zauzeti svoje mjesto u kutu, nemir me još uvijek podsjeti da ne mogu gledati u bijelo…