DENNY: ANOKSIJA, ANKSIOZNOST I ASTMA

 

Nije točno da osobi koja se boji mora nedostajati hrabrosti.

Naprotiv, u mom slučaju, mislim da je fer reći da sam bio hrabra osoba.

Ipak, cijelog života mučila me je anksioznost.

Paradoksalno, u vanjskim krizama, bio sam najmirnija osoba.

Kao da su vanjske nesigurne okolnosti, po vrijednosti, odgovarale mom unutrašnjem strahu, stvarajući ravnotežu ili subjektivno iskustvo spokoja.

 

U mom iskustvu i kao pacijenta na psihoterapiji i kao školskog psihologa, sreo sam samo nekoliko osoba koje su doživjele anksioznost istu kao što je moja.

Ali siguran sam da sljedeći opis neće biti stran osobama koje pate od anksioznosti.

Moja anksioznost se javlja u društvenim okolnostima gdje postoji vrijeme za razvoj straha i gdje je potrebna neka razina predstavljanja.

U takvim okolnostima imam sve simptome krize simpatičkog nervnog sustava – znate, stari sindrom 'bjekstva ili borbe'- subjektivno, osjećam kako mi je tijelo hladno i trese se.

Rasipa se koherentnost misaonih procesa, a svjestan mozak juri u uzaludnim pokušajima da se održi nasuprot plimi nadolazeće boli.

Tresem se, noge mi klecaju, nema što da me drži.

Jasno je da bol juri iz vremena i prostora prije sazrijevanja motoričkog razvoja.

Nema dubokog disanja, nema pokušaja mišične opuštenosti, nema misli, vjerovanja, ni ideja koje mogu obuhvatiti takvu bol.

 

Dosta vremena prije nego što sam se susreo sa Primalnom teorijom, zanimala me je sličnost između subjektivnih osjećaja napada panike i napada astme.

Sada mi je jasno da tri stanja od kojih sam cijelog života patio, naime astma, bolovi u donjem dijelu leđa i panika, imaju više nego slučajnu povezanost.

Zahjednička karika je njohovo porijeklo, za koje sada vjerujem da je nedostatak kisika (anoksija) prilikom rođenja ili u vrijeme oko rođenja.

To vjerovanje zasnovano je na mom iskustvu dok sam studirao u Primalnom centru dr Janova, i izvedeno je iz razmatranja dr John Sarno-a o lišenosti kisika u njegovoj knjizi Liječenje boli u leđima.

 

Ja sam osoba koja funkcionira uglavnom na osnovu intelekta i duhovitosti.

Ipak sam loman, stalno pod opsadom.

Osnaženje u obliku medikamenata, koji blokiraju ranu bol, neophodno je za zaustavljanje bujice.

U okolnostima kada sam mogao duboko osjetiti, to se dogodilo jer je prva linija bila dovoljno prigušena.

Odjednom, i bez ikakvog napora, postajala je dostupna druga linija u obliku vala tuge.

Na žalost, te prilike su bile rijetke i malobrojne.

Tipičniji osjećaj je da čak i ako počnem plakati, sveprisutna prva linija proguta drugu liniju, dopuštajući da isplivaju samo osjećanja, to jest, plitko plakanje.

 

 

Dr Arthur Janov

Nastavlja se...