Vježba 5 Dišni osjeti

Započnite ovu vježbu tako da kroz otprilike pet minuta postanete svjesni osjeta raznih dijelova svojega tijela...

Sada svoju svijest prenesite na disanje. Budite svjesni zraka kako ulazi i izlazi iz nosnica...

Nemojte se usredotočiti na zrak kako ulazi u vaša pluća. Ograničite svoju svijest na zrak kako prolazi kroz vaše nosnice...

Ne kontrolirajte svoje disanje. Ne pokušavajte disati duboko. Bit ove vježbe nije  u  disanju  nego  u posvješćivanju. Ako vam je disanje plitko, neka takvo i ostane. Nemojte se miješati. Promatrajte ga.

Svaki put kad se rastresete, vratite se odlučno na posao. Zapravo, i prije nego počnete bit će od pomoći ako čvrsto odlučite da nećete propustiti iz svijesti nijedan udisaj ili izdisaj.

Nastavite ovu vježbu deset do petnaest minuta.

Većini je ova vježba teža od dviju prijašnjih. No, s obzirom na produbljivanje svjesnosti, ova se od spomenutih triju najviše isplati. Osim toga, sa sobom donosi smirenost i opuštenost.

Nastojeći posvijestiti disanje, nemojte stezati mišiće. Odlučnost ne valja brkati sa živčanom napetošću. Očekujte da ćete na početku biti prilično rastreseni. Bez obzira na to kako bili rastreseni, već sama činjenica da se uvijek iznova vraćate posvješćivanju disanja – i sam trud koji ulažete u to – donijet će vam blagotvorne posljedice koje ćete i sami pomalo opažati.

Kad ste uznapredovali u ovoj vježbi, prijeđite na težu i djelotvorniju inačicu:

Postanite svjesni osjeta što ga izaziva zrak prolazeći kroz vaše nosnice. Osjetite njegov dodir. Zapazite u kojem dijelu nosnice osjećate dodir zraka kad udišete... a u kojem dijelu nosnice osjećate dodir zraka kad izdišete...

Budite svjesni, ako možete, topline ili hladnoće zraka... hladnoće kad udišete, topline kad izdišete.

Možete također biti svjesni da je količina zraka veća u jednoj nosnici negoli u drugoj...

Ostanite u ovoj vježbi deset do petnaest minuta.

Vrijeme označeno za svaku od ovih vježbi najmanje je potrebno vrijeme da biste stekli neku predodžbu vrijednosti vježbe i koliko blagotvorno djeluje na vas. Posvetite li ovoj vježbi više vremena, to će, očito, i plod biti veći.

Ovoj tvrdnji samo bih dodao ovo ograničenje: nemojte ovu vježbu posvješćivanja disanja obavljati satima više od dva do tri dana uzastopce. Može se dogoditi da ta vježba u vama proizvede veliki mir i osjećaj dubine i ugodne ispunjenosti. I mogli biste potrošiti mnoge sate u nju u duhovnim vježbama kad se nekoliko dana nalazite u tišini. Nemojte to činiti bez stručnog voditelja. Razlog je tome da produžena koncentracija na tako profinjenu radnju kao što je disanje može proizvesti privide ili iz podsvijesti izvući nešto što nećete biti sposobni kontrolirati. Doduše, daljnja je to opasnost i mala je vjerojatnost da će se netko satima i satima baviti ovom vježbom. Želio sam vam to reći da biste i toga bili svjesni.

Ne mogu dovoljno naglasiti vrijednost ove vježbe za ljude koji žele postići mir, samokontrolu i duboku unutarnju radost usred poteškoća. Jedan glasoviti istočni učitelj znao bi svojim učenicima kazati: Vaše je disanje vaš najbolji prijatelj.Vratite se k njemu u svim svojim nevoljama i naći ćete utjehu i vodstvo. Jedna tajanstvena tvrdnja – tvrdnja s kojom ćete se i vi složiti nakon što ste uložili dovoljno vremena u tešku umjetnost posvješćivanja.

Posvješćivanje i kontemplacija

Ovdje je vrijeme da odgovorim na prigovor koji se katkad pojavljuje u mojim kontemplativnim skupinama, a taj je da ove vježbe posvješćivanja, doduše, mogu pomoći u opuštanju, ali nemaju nikakve veze s kontemplacijom u kršćanskome smislu riječi, a svakako nemaju veze s molitvom.

Pokušat ću protumačiti kako te jednostavne vježbe mogu biti kontemplacija u najstrožem smislu kršćanskog poimanja. Ne budete li zadovoljni tumačenjem ili bude li vam ono stvaralo probleme, savjetujem vam da pustite po strani sve što ću o tome reći. A vi nastavite s vježbama posvješćivanja kao sredstvom da se raspoložite za molitvu i kontemplaciju. Ili pustite na miru sve ove vježbe i prijeđite na druge predložene u ovoj knjizi, koje će biti više po vašem ukusu.

Najprije, što mislim pod molitvom i kontemplacijom. Pod riječju molitva mislim na komunikaciju s Bogom koja se izvodi poglavito riječima, slikama ili mislima. Poslije ću predložiti mnogo vježbi za koje smatram da dolaze pod naslov molitva. Za mene je kontemplacija saobraćanje s Bogom u kojem se čovjek jedva služi riječima, slikama i pojmovima, ili se njima uopće ne koristi. To je vrsta molitve o kojoj

govori sv. Ivan od Križa u Tamnoj noći osjetila ili kako je autor knjige Oblak neznanja divno tumači. Neke vježbe koje predlažem u ovoj knjizi, a povezane su s Isusovom molitvom (vidi vježbu 35), mogu se smatrati bilo molitvom bilo kontemplacijom ili pak mješavinom jedne i druge, već prema tome koliki naglasak stavite na riječi i misli u primjeni tih vježbi.,

Uđimo sada u srce našega problema: kada obavljam vježbu posvješćivanja tjelesnih osjeta ili svojega disanja, mogu li tvrditi da komuniciram s Bogom? Odgovor je: da. Dopustite mi da protumačim narav te komunikacije s Bogom koja se događa u vježbi posvješćivanja.

Mnogi nam mistici vele da smo, osim pameću i srcem kojima redovito komuniciramo s Bogom, svi mi obdareni mističnom pameti i mističnim srcem, sposobnošću kojom možemo izravno Boga upoznati, shvatiti i intuitivno ga doživjeti u njegovu vlastitu bitku, iako na tajanstven način, daleko od svih misli, ideja i slika.

Redovito je naš dodir s Bogom posredan – preko slika i pojmova koji nužno iskrivljuju njegovu stvarnost. Biti kadar shvatiti ga bez tih misli i slika povlastica je duhovne moći koju u ovom tumačenju nazivam Srce (riječ toliko draga piscu knjige Oblak neznanja), iako ono nije ni u kakvoj vezi bilo s našim tjelesnim srcem bilo s našom osjećajnošću. U  većini  od  nas  to  Srce  drijema  i  nije  razvijeno.  Kad  bi  bilo probuđeno ono bi stalno težilo k Bogu i da ima prave mogućnosti, ono bi pokretalo sve naše biće prema njemu. A da bi bilo takvo, treba ga razviti,  treba  odstraniti  sav  talog  oko  njega  tako  da  može  biti privučeno Vječnom Magnetu.

Talog  je  velika  količina  misli,  riječi  i  slika  koje  mi  neprestano stavljamo između sebe i Boga kad komuniciramo s njime. Kadšto riječi više smetaju negoli potiču komunikaciju i bliskost. Šutnja – riječi i misli – može katkad biti najsnažniji izričaj komunikacije i sjedinjenja kada su srca puna ljubavi. Naša komunikacija s Bogom nije toliko jednostavna. Ja mogu s ljubavlju gledati u oči bliskog prijatelja i komunicirati s njime bez riječi. No, u što ja gledam kada u šutnji gledam u Boga? Stvarnost bez slika, bez oblika. Praznina. Upravo  je  to  što  se  traži  od  nekih  koji  bi  htjeli  zaći  u  dublju komunikaciju s Neizmjernim, s Bogom: satima gledati u prazninu. Neki mistici preporučuju da tu prazninu promatramo s ljubavlju. Traži se velika mjera vjere da s ljubavlju i čežnjom gledamo u nešto što nam se pričinja potpunom ništicom kada prvi put dođemo u dodir s time. Redovito se nećete ni približiti toj praznini, makar imali i jaku želju da satima gledate u nju, ako vaša pamet ne šuti. Dokle god vam misaoni stroj prede milijune misli i riječi, vaša mistična pamet ili Srce ostaje

nerazvijeno. Uočite kako je izoštren sluh i osjet dodira u slijepe osobe. Čovjek je izgubio sposobnost gledanja i to ga je prisililo da izoštri druga opažanja. Nešto slično događa se u mističnome svijetu. Kad bismo, tako reći, pameću bili slijepi, kad bismo mogli staviti povoj na našu pamet kad komuniciramo s Bogom, bili bismo prisiljeni razviti drugu sposobnost komuniciranja s njime – sposobnost koja, kako nam mnogi mistici vele, već teži da bude u pokretu prema njemu ako joj dadnemo pravu mogućnost da se razvije: Srce.

Kad naše Srce doživi prvi izravni, tamni pogled na Boga, osjeća se kao da gleda u prazninu i u ništa. Oni koji su na ovome stupnju često se tuže da ništa ne rade u molitvi, da uzalud troše vrijeme, da su besposleni, čini im se da se ništa ne događa, da su u potpunoj tami. Da bi izbjegli ovo neugodno stanje, oni se, nažalost, ponovno vraćaju svojoj misaonoj sposobnosti, skidaju povez sa svoje pameti, počinju misliti i razgovarati s Bogom – a upravo to ne bi smjeli činiti.

Ako je Bog milostiv prema njima, a to najčešće i jest, onemogućit će im da se služe svojom pameti u molitvi. Naći će da im je svaka misao odbojna: usmena molitva bit će im nepodnošljiva jer su im riječi besmislene; ostat će suhi svaki put kad budu pokušali komunicirati s Bogom na drukčiji način osim u šutnji. A na početku čak je i ta šutnja bolna i suha. I tada mogu upasti u najveće zlo: mogu napustiti molitvu, jer su u molitvi prisiljeni birati između neuspjeha da se ne mogu služiti svojom pameću i pogrešna osjećaja da uzalud trate vrijeme i da ništa ne rade u tami u kojoj se nalaze kada utišaju svoju pamet.

Ako izbjegnu tome zlu i ustraju u molitvi i u slijepoj vjeri izlože same sebe praznini, tami, besposlenosti, ništavilu, pomalo će, najprije u malim bljeskovima, a poslije neprestano, otkrivati da u tami postoji žar, da praznina tajanstveno ispunjava njihovo srce, da je besposlenost puna Božjeg djelovanja, da je u ništavilu njihovo biće ponovno stvoreno i nanovo oblikovano... a sve to na način koji ne mogu opisati ni sebi ni drugima. Oni će nakon svake takve molitve ili kontemplacije, zvali to kako mu drago, znati da je nešto tajanstveno u njima bilo na djelu, što im je donijelo osvježenje i hranu i dobro raspoloženje. Otkrit će da je u njima glad da se vrate toj tamnoj kontemplaciji koja, čini se, nema nikakva smisla, a ipak ih ispunjava životom, čak donosi blagu opojnost koju jedva mogu dokučiti svojim razumom, jedva je mogu dohvatiti svojim osjetima, a ona je ipak nedvojbeno tu i toliko stvarna i zadovoljavajuća da je ne bi zamijenili za svu opojnost koja dolazi od užitaka svijeta osjeta i emocija i koju može pružiti razmišljanje. Zanimljivo da je to na početku izgledalo tako suho, tamno i bez ukusa!

Želite  li  se  približiti  ovoj  mističnoj  tami te  početi komunicirati  s Bogom Srcem o kojem govore mistici, prvo što ćete morati učiniti jest da pronađete neko sredstvo kojim ćete ušutkati pamet. Ima sretnih ljudi (a vrlo je važno da to znate kako ne biste upali u zabludu i mislili da svaki koji napreduje u kontemplaciji mora neizbježno proći kroz tamu) koji se spontano vinu do te visine, a da ne moraju ušutkivati svoje logičko zaključivanje i smirivati riječi i misli. Oni su slični ljudima  koji     imaju          izoštrenost          dodira     i   sluha    slijepca,      a              ipak nastavljaju  uživati  blagodat  očinjeg  vida.  Oni  uživaju  u  usmenoj molitvi, crpe velike koristi od mašte u molitvi, puštaju uzde misaonom slijedu  dok  saobraćaju  s  Bogom,  a  na  dnu  svega  toga  djelovanja njihovo se Srce razvija i izravnim opažanjem stječe znanje o Bogu. Ako niste među tim sretnicima, morat ćete nešto poduzeti kako biste razvili to svoje Srce. Tu ne možete ništa učiniti izravno. Jedino što možete  učiniti  jest  da  ušutkate  svoje  logičko  razmišljanje:  da  se uzdržite od svih misli i riječi kad se molite i pustite da se Srce samo po sebi razvija.

Ušutkati pamet krajnje je težak posao. Kako je teško suzdržati pamet od neprestanog razmišljanja. Ona uvijek proizvodi misli u beskonačnoj rijeci. Naši hinduistički učitelji u Indiji imaju uzrečicu: trn se trnom vadi. Kod toga oni misle da ćete biti toliko mudri te znati upotrijebiti jednu misao da biste se oslobodili svih ostalih misli koje nahrupljuju u vašu glavu. Jedna misao, jedna slika, jedna izreka ili rečenica ili riječ koju je vaša pamet proizvela da se njome hrani. Svjesno pokušati držati pamet u stanju u kojem ništa ne misli, jednostavno je nemoguće. Pamet mora imati nešto što će je zaokupiti. Dajte joj, dakle, nešto čime će biti zaokupljena – ali dajte joj samo jednu stvar. Slika Spasitelja koju s ljubavlju promatrate i na koju se svaki put vraćate kad ste rastreseni; strelovita molitvica koju neprestano ponavljate i tako sprečavate pamet da ne luta. Doći će vrijeme, nadamo se, kad će iz svijesti nestati slika, kada riječ više neće biti na vašim ustima a vaše logičko razmišljanje potpuno će se stišati, vašem će Srcu biti pruženo slobodno obzorje da bez smetnje promatra Tamu.

Zapravo, vi čak i ne morate doći do stupnja u kojemu slika nestaje, a riječi su ušutkane da bi vaše Srce proradilo. Činjenica da je vaše logičko razmišljanje tako žestoko smanjilo svoju aktivnost već je velika pomoć da se Srce razvija i da funkcionira. Ako možda nikada i ne budete dosegnuli stadij u kojem nema ni slike ni riječi, vi ćete s velikom vjerojatnošću rasti u kontemplaciji.

Opazit ćete da su dva sredstva koja sam spomenuo, naime, Spasiteljeva  slika  i  strelovita  molitva,  očito  religiozna  karaktera.

Imajte na pameti da prvotna svrha u ovoj vježbi nije zapošljavanje vašeg  logičkog  razmišljanja,  nego  da  se  otvori  i  razvije  Srce. Pretpostavimo da ste to postigli; zar je važno da je trn kojim vadite ostale trnove po svojoj prirodi religiozan ili ne? Ako je vaša glavna svrha da svjetlo prodre u vašu tamu, je li važno da svijeća koja baca svjetlo u vašu tamu bude blagoslovljena ili ne? Je li važno, stoga, da se koncentrirate na sliku Spasitelja, ili na knjigu, na list ili na jednu točku  na  podu?  Jedan  moj  prijatelj,  isusovac,  koji  pristupa  svim teorijama o religiji sa zdravom mjerom skepticizma, uvjerava me da je neprestano i ravnomjerno ponavljajući jedan-dva-tri-četiri postigao iste  mistične  učinke  koje  su  njegova  religioznija  subraća  postigla ponavljajući  pobožno  i  ravnomjerno  strelovite  molitve!  I  ja  mu vjerujem. Bez sumnje, postoji sakramentalna vrijednost religioznog trna. No što se našeg cilja tiče, jedan trn vrijedi toliko koliko i drugi. Tako smo došli do zaključka koji zbunjuje, da je, naime, koncentracija na vaše disanje ili na tjelesne osjete vrlo dobra kontemplacija u uskom smislu riječi. Ovu su moju teoriju potvrdili isusovci koji su pod mojim vodstvom obavili tridesetodnevne duhovne vježbe, i koji su, osim toga što  su  pet  sati  na  dan  proveli  u  molitvi  o  onome  što  nazivamo ignacijanske duhovne vježbe, četiri do pet sati na dan posvećivali jednostavnoj vježbi posvješćivanja disanja i tjelesnih osjeta. Nisam bio  nimalo  iznenađen  kad  su  mi  rekli  da  je  za  vrijeme  vježbi posvješćivanja  (kad  su  jednom  stekli  određenu  bliskost  s  njima) njihovo iskustvo bilo istovjetno s onim što je u katoličkom nazivlju poznato  kao  molitva  vjere  ili  molitva  mirovanja.  Većina  me  je uvjeravala da su ih vježbe posvješćivanja dublje uvodile u molitveno iskustvo koje su imali prije i, da tako kažem, tim su vježbama dale veću snagu i jasnoću.

Poslije u knjizi, zapravo već u sljedećoj vježbi, predložit ću vježbe koje su religiozne po svojem sadržaju i tako ću zadovoljiti nepovjerenje onih od vas koji se ne osjećaju ugodno zato što dobar dio molitvena vremena provode u vježbama posvješćivanja. Te očito religiozne vježbe u isto će vrijeme nuditi onaj plod koji se može postići vježbama posvješćivanja. One sadrže malu mjeru razmišljanja koje nema u vježbama posvješćivanja; no ta je mjera toliko mala da je gotovo beznačajna. Nemojte se stoga ustručavati uzeti radije njih negoli vježbe posvješćivanja ako se tako osjećate ugodnije.

Namjerno sam malo prije upotrijebio riječi dobar dio molitvena vremena. Ne bih želio da ostavite svu molitvu (komunikacija s Bogom posredovanjem riječi, slika ili pojmova) da biste dali prvenstvo čistoj kontemplaciji. Ima vremena za meditaciju i molitvu, ima vremena za kontemplaciju, kao što ima vremena za akciju i kontemplaciju. Kad ste

u onome što sam nazvao kontemplacija, pripazite da ne upadnete u napast da razmišljate – ma kako god sveta misao bila. Kao što za vrijeme molitve odbacujete sve svete misli koje su povezane s vašim radom i koje su dobre u svoje vrijeme, ali vas sada rastresaju u vašoj molitvi, tako i za vrijeme kontemplacije morate odlučno odbaciti svaku misao, nije bitno kakve naravi, jer ona razara tu posebnu vezu s Bogom. Sad je vrijeme da se u šutnji izložite božanskom suncu a ne da razmišljate o vrlinama i osobinama sunčanih zraka; sada je vrijeme da s ljubavlju gledate u oči svojemu božanskom Ljubitelju, a ne da tu posebnu bliskost narušavate riječima i razmišljanjem o njemu. Odgodite za drugi put komunikaciju riječima. Sada je vrijeme komunikacije bez riječi.

Ima još jedna važna stvar za koju vam, na žalost, u ovoj knjizi ne mogu dati vodiča. Za to vam je potrebno vodstvo iskusna učitelja koji je blizak vašim duhovnim potrebama. Radi se o sljedećem: koliko vremena koje na dan odredite za komuniciranje s Bogom posvetiti molitvi a koliko kontemplaciji. To najbolje možete odlučiti sa svojim duhovnim voditeljem. Uz njegovu pomoć morate također odlučiti hoćete li se uopće upuštati u ovaj način kontemplacije. Možda ste vi jedan od onih sretnika o kojima sam prije govorio da se potpuno mogu služiti i osjetom sluha a da ne moraju prekrivati oči; od onih kojih je Srce u najdubljoj mogućoj komunikaciji s Bogom, dok u isto vrijeme njihova pamet komunicira s Bogom posredovanjem riječi i misli; od onih koji ne moraju držati šutnju da bi sa svojim Ljubljenim postigli onu bliskost koju mnogi drugi postižu samo u šutnji.

Ako niste u mogućnosti naći duhovnog voditelja, molite Boga da vas on vodi i počnite tako da svaki dan nekoliko minuta posvetite kontemplaciji ili na način kako je rečeno u vježbama posvješćivanja ili pak na jednostavniji način koji predlažu vježbe koje slijede. Čak i za vrijeme svoje molitve pokušajte smanjiti količinu misli i molite više srcem. Sv. Terezija Avilska znala bi govoriti: Važno je ne toliko misliti koliko ljubiti. Stoga razvijajte više ljubavi u molitvi. I Bog će vas voditi, pa bilo to i kroz razdoblje kušnji i pogrešaka.