Vježba 14 Posvješćivanje drugoga

Vježbe koje ste do sada obavljali temeljile su se na svijesti o samome sebi. A to je stoga što nema stvarnosti koja bi bila bliža Bogu od vas samih. Ništa nećete iskusiti da je bliže Bogu od vas samih. I stoga sv. Augustin s pravom ističe da najprije moramo čovjeka vratiti njemu samome, da bi onda od sebe mogao učiniti stepenicu prema Bogu. Bog je temelj mojega bića, On je Ja samoga mojega ja i ja ne mogu duboko zaći u sebe a da ne dođem u dodir s njime.

Svijest o sebi također je sredstvo da razvijamo svijest o drugome. Samo u onoj mjeri u kojoj sam ja u skladu sa svojim osjećajima, moći ću biti svjestan osjećaja drugih. Samo u onoj mjeri u kojoj sam svjestan svojih reakcija prema drugima, bit ću sposoban otvoriti se njihovoj ljubavi a da im ne nanosim nikakvu štetu. Kada osjećajno postanem svjestan samoga sebe, razvijam profinjenu svjesnost o svojemu bratu. Ako imam poteškoća biti svjestan stvarnosti koja mi je najbliža, naime, samoga sebe, kako da nemam poteškoća biti svjestan Boga i svojega brata?

Vježba posvješćivanja drugoga, koju vam kanim predložiti, ne govori o posvješćivanju našega bližnjega, kao što možda očekujete. Želim u promatranje uzeti nešto jednostavnije: svijest o ostalom stvorenju. Odatle možete postupno doći do čovjeka. U ovoj bih vježbi želio razviti u vama stav prema svemu beživotnom stvorenju; prema svim predmetima koji vas okružuju. Neki nam veliki mistici vele da su, kad dođu u stanje rasvjetljenja, ispunjeni dubokim poštovanjem. Poštovanjem prema Bogu, poštovanjem prema životu u svim njegovim oblicima, kao i poštovanjem prema beživotnom stvorenju. I skloni su čitavo stvorenje uosobljivati. Oni više ne postupaju s osobama kao sa stvarima. Više čak ni sa stvarima ne postupaju kao sa stvarima – kao da su stvari za njih postale osobe – a kao posljedica toga njihovo poštovanje i ljubav prema osobama postaje veća.

Franjo Asiški bio je takav mistik. On je u Suncu, Mjesecu, zvijezdama, drveću, pticama, životinjama prepoznavao svoju braću i sestre. Oni su bili članovi njegove obitelji, a on bi njima govorio s ljubavlju. Sv. Antun Padovanski išao je toliko daleko da je propovijedao ribama! Naravno, vrlo ludo, gledano s našega racionalističkog stajališta. Ali je, gledano s mističnog stajališta, vrlo duboko ovo uosobljavanje i posvećivanje.

Volio bih da nešto od toga vi iskusite sami radije nego da čitate o tome. Stoga evo vježbe. A za to ćete morati privremeno pustiti po strani sve svoje odrasle predrasude i postati kao malo dijete koje ozbiljno razgovara sa svojom igračkom ili kao Franjo Asiški koji razgovara sa Suncem, Mjesecom i životinjama. Ako bar privremeno

postanete kao malo dijete, moći ćete otkriti Kraljevstvo nebesko – i naučiti tajne koje Bog redovito skriva od mudrih i umnih.

Izaberite jedan predmet kojim se često služite: olovku, čašu... Neka to bude predmet koji možete s lakoćom držati u rukama...

Stavite taj predmet na dlanove ispruženih ruku. Sada zatvorite oči i osjetite ga na svojim dlanovima... Budite svjesni toga što je moguće dublje. Najprije postanite svjesni njegove težine... zatim osjeta što ih predmet proizvodi na dlanovima...

Istražujte ga sada prstima ili objema šakama. Važno je da to činite nježno i s poštovanjem: istražujte kako je grub ili gladak, je li tvrd ili mekan, topao ili hladan... Sad njime dotaknite druge dijelove tijela i uočite ima li kakve razlike. Dodirnite ga svojim usnama... obrazima... čelom... vanjskom površinom ruke...

Upoznali ste se s predmetom pomoću osjetila dodira. Sada se upoznajte s njime, budite ga svjesni pomoću osjetila vida. Otvorite oči i promatrajte ga iz raznih kutova... Uočite sve njegove moguće detalje: boje, oblik, različite dijelove...

Pomirišite ga... kušajte ga, ako je moguće... slušajte ga prinijevši ga uhu...

Stavite sada predmet nježno ispred sebe ili na krilo i govorite mu... Počnite tako da mu postavljate pitanja o njemu samome... njegovu životu, podrijetlu, budućnosti... I slušajte ga dok vam otkriva tajnu svojega bića i svoje sudbine... Slušajte ga dok vam tumači što za njega znači postojanje...

Vaš predmet ima skrivenu mudrost kojom će vam nešto objaviti o vama samima... Pitajte ga to i slušajte što vam ima reći... Ima nešto što vi možete dati tom predmetu... Što je to? Što on želi od vas?...

Sada stavite sebe i svoj predmet u prisutnost Isusa Krista, Riječ Božju, u kojemu i za kojega je sve stvoreno. Slušajte što On ima reći vama i predmetu... Što vas dvojica odgovarate na to?...

Sada još jednom gledajte predmet... Da li se vaš stav prema njemu promijenio?.. Ima li kakve promjene u vašemu stavu prema ostalim predmetima koji vas okružuju?...

Osobne blagodati posvješćivanja

Kad ste se prvi put uputili na put kontemplacije koja je predložena u prijašnjim vježbama, vjerojatno ste sumnjali u vrijednost tih vježbi. Čini se da one nisu ni meditacija ni molitva u tradicionalnom smislu riječi. Ako molitvu shvaćamo kao razgovor s Bogom, onda ovdje nema nikakva razgovora. Ako mislimo da meditacija znači razmišljanje, svjetlo i poglede, odluke, onda u ovim vježbama jedva da  možemo  govoriti  o  meditaciji.  Nakon  tih  vježbi  nemate  ništa

konkretno što biste mogli pokazati kao plod svojeg napora. Ništa što biste mogli upisati u svoj duhovni dnevnik – bar ne na početku, a možda i zauvijek. Često ćete završiti s osjećajem da niste ništa uradili i ništa postigli. Ovaj je način molitve napose mučan za mlade i za one koji bi htjeli postići velike rezultate. Za one kojima je napor važniji od jednostavno biti.

Živo se sjećam mladića kojemu se činilo da tim vježbama nije ništa postigao. Bio je vrlo razočaran što je nepomičan morao sjediti i izložiti se praznini, iako je znao da ni kod bilo kojeg drugog načina molitve nije jednostavno sposoban za razmišljanje. Najviše vremena, koje je posvetio tim vježbama, mučio se s rastresenostima – uglavnom neuspješno – i molio me da mu predložim nešto što će biti vrijedno i vremena i napora što ga ulaže u molitvu. Na sreću, ustrajao je u ovim, naoko besplodnim vježbama i nakon šest mjeseci došao je k meni i izjavio da iz tih vježbi crpi velike blagodati, mnogo veće nego iz prijašnjeg načina molitve, meditacije, svjetla i odluka. Što se dogodilo? Zacijelo, više je mira nalazio u tim vježbama. Njegove se rastresenosti nisu umanjile. U vježbama je isto tako imao osjećaj nezadovoljstva kao i prije. U njima se ništa nije promijenilo. Ali njegov život se promijenio! Taj stalni, mučni napor, izložen rastresenostima, koji je iz dana u dan ulagao da bi se izložio onome što mu je izgledalo kao ništavilo i praznina, pokušaj da jednostavno smiri pamet i postigne određenu šutnju pomoću koncentracije na tjelesni osjet, na disanje ili na zvukove, donosio mu je novu snagu koju prije nije zamjećivao – toliku snagu da o njoj u njegovu životu nije bilo nikakve sumnje.

To je jedna od velikih blagodati ovog načina molitve: promjena u samome čovjeku za koju se čini da  se dogodila  bez napora.  Sve kreposti koje ste prije pokušali postići vježbom snage volje, čini se, da su k vama došle bez napora – iskrenost, jednostavnost, ljubaznost, strpljivost... Loše su navike nestale bez potrebe za odlukama i napora s vaše strane; navike vezane uza stvari kao pušenje i prevelika upotreba alkohola, navike vezane uz osobe kao što su zaluđenost ili prevelika ovisnost.

Kad se to i vama dogodi, spoznat ćete da je vrijeme koje ste uložili u ove vježbe bilo dobro uloženo.

Blagodati posvješćivanja u skupini

Obavljate li ove vježbe u skupini, također ćete zapaziti blagodati koje sa sobom nose. Najveća blagodat jest porast ljubavi među članovima skupine. Danas se čine mnogi pokušaji, a to je vrlo pohvalno, da se unaprijedi jedinstvo srdaca među članovima redovničkih zajednica i obitelji  dijalogom,  izmjenom  dobara  u  skupini  i  skupnih  susreta.

Postoji još jedan način da se postigne taj rezultat: skupna kontemplacija u kojoj svi članovi skupine bar pola sata dnevno, po mogućnosti u krugu (ne znam zašto to pomaže, ali pomaže), provode u potpunoj šutnji. Važno je da šutnja ne bude samo izvanjska – da ne bude nikakva fizičkog pokreta u prostoriji, nikakva namještanja, nikakvih javno izrečenih molitava – nego također i nutarnja, naime, da se članovi skupine trude stvoriti šutnju riječi i misli u samima sebi pomoću vježbi o kojima je do sada bilo govora.

Jedan oženjen čovjek rekao mi je da on i njegova žena svako jutro provedu jedan sat u ovom načinu meditacije okrenuti jedno prema drugome, zatvorenih  očiju, a  kao učinak, nakon svakog sata, doživljavaju takvo jedinstvo srdaca i ljubavi jedno za drugo koje daleko nadvisuje prijašnja iskustva, čak i ona kad su bili romantično zaljubljeni. Moram dodati da su njih dvoje postali stručnjaci u vještini kontemplacije i šutnje pameti.

Jedan pak svećenik koji je pod mojim vodstvom obavio tridesetodnevne duhovne vježbe s grupom od četrdeset svećenika koje nije poznavao čak ni po imenu, reče mi da se nakon duhovnih vježbi osjećao bliži toj skupini nego ijednoj drugoj skupini s kojom se susreo u svom životu. To  što je  on osjećao  takvu povezanost  s grupom dogodilo se za vrijeme zajedničkog susreta svake večeri od četrdeset pet minuta kada je skupina u potpunoj tišini obavljala zajedničku kontemplaciju.

Šutnja, kad je duboka, može povezivati međusobno. Riječi po neki put mogu priječiti komunikaciju! Jedan voditelj duhovnih vježbi, koji ih daje na način koji je vrlo sličan zenu, u kojem sudionici sabranja provode zajedno sate u potpunoj tišini i u pražnjenju pameti od svakog sadržaja, reče mi da sudionici koje on vodi zajedno obavljaju kontemplaciju u dvorani. Razlog: silno je pomagalo da sve te ljude – i do osamdeset njih koji su bili stranci jedni drugima – zbliži i dadne im duboki smisao međusobna zajedništva.

Kontemplacija je lakša u skupini

Vjerojatno ćete se moći lakše sabrati i korisno obavljati ove vježbe ako ih obavljate u skupini ljudi koji također nastoje postići šutnju koja je plod ovih vježbi.

Važno je da svaki član skupine ozbiljno nastoji obavljati ovaj način kontemplacije. Lijenost i mentalna mlohavost jedne osobe djeluje kao kočnica na druge, a napor nekih kontemplativnih ljudi u grupi uvelike pomaže drugima. Uvijek iznova, oni koji su obavljali duhovne vježbe, govorili su mi da je postojala velika razlika kada su kontemplaciju obavljali zajedno u grupi od one koju su obavljali sami u sobi. To, naravno, nije opće pravilo, no bio sam iznenađen činjenicom, kad bi

se jedan ili drugi sudionik budističkih duhovnih vježbi posebno teško mogao koncentrirati, naš bi ga voditelj pozvao da sjedne pokraj njega

–   i činilo se nesumnjivo da je pomoglo!

Postoji li neka vrsta nesvjesne komunikacije koja se odvija kada pojedinci postignu duboku šutnju nalazeći se jedan pokraj drugoga? Ili, vibracije koje proizvodi ova vježba blagotvorno djeluju na one koji su dovoljno blizu da budu izloženi tim vibracijama? To je bila teorija našega budističkog voditelja. On je ozbiljno preporučio i jednu drugu praksu za koju sam utvrdio da je blagotvorna: koliko god je to moguće, svaki put obavljajte svoju meditaciju na istom mjestu, u istom kutu, u kutu ili sobi koja je rezervirana samo za to, ili je pak obavljajte na mjestu koje je određeno  za grupnu  molitvu  ili kontemplaciju. Razlog: opet, prema njegovu mišljenju, dobre vibracije koje su proizašle iz obavljanja kontemplacije i koje se, čini se, zadržavaju na tom mjestu dugo nakon što je kontemplacija završila. Je li razlog ispravan ili nije; ja iz svojeg iskustva, kao i iz iskustva drugih, znam da pomaže moliti na svetim mjestima koja su posvećena čestim obavljanjem kontemplacije.

Posebna vrijednost tjelesnog posvješćivanja

Često sam predlagao  da  za svoju  kontemplaciju  izaberete posvješćivanje disanja ili zvukova ili tjelesnog osjeta. Imaju li navedeni prijedlozi istu vrijednost? Prema mojem mišljenju, posvješćivanje tjelesnog osjeta ima prednost pred posvješćivanjem zvuka ili disanja. Osim duhovne blagodati koju sa sobom nosi, postoje i mnoge psihološke blagodati koje uživa osoba koja vježba tu vrstu posvješćivanja, sve dok ne postoji nijedan dio tijela na kojem njegova svijest ne bi mogla zapaziti osjet.

Postoji vrlo uska veza između tijela i psihe. Škodi li čovjek jednome, to ima odraza na drugome. I, suprotno, porast u zdravlju jednoga, čini se, utječe na drugo. Kada vaše posvješćivanje tijela postane toliko izoštreno da zapaža osjet u svakom dijelu tijela, nastupa veliko popuštanje napetosti – i tjelesne i emocionalne. Poznajem ljude koji su se oslobodili psihosomatskih bolesti, kao astme ili glavobolje od migrene, a također i od osjećajnih poteškoća kao srditosti i neurotskih strahova, tako da su stalno obavljali posvješćivanje tijela.

Kadšto će ove vježbe otvoriti podsvijest i vas mogu zapljusnuti jaki osjećaji i maštanja povezani s potisnutom materijom, a to su, općenito govoreći, osjećaji i maštanja povezani sa seksom ili agresivnošću. Nema ovdje nikakve stvarne opasnosti pod uvjetom da nastavite svoju vježbu posvješćivanja i ne obraćate pažnju na maštanja i osjećaje. Samo, kako sam prije rekao, nemojte provoditi duge sate u posvješćivanju disanja, osim ako nemate kompetentnog vodiča.

Želite li, dakle, da se ozbiljno i sustavno dadnete na ove vježbe, preporučujem vam da počnete s posvješćivanjem disanja i zvukova nekoliko minuta na početku svake vježbe, a da zatim prijeđete na posvješćivanje tjelesnih osjeta, dajući ovima posljednjima veće značenje i prolazeći sve dijelove tijela dok čitavo tijelo ne postane vruća masa osjeta. Zatim ostanite u posvješćivanju čitava tijela kao jedinstvene cjeline sve dok ne postanete rastreseni i onda opet prelazite od jednog dijela na drugi. To će vam donijeti duhovnu blagodat da će se vaše srce otvarati božanskom svijetu, a još i blagodati za psihu i tijelo koje prate ovu vježbu.

Posljednja riječ ohrabrenja: mir i radost što sam vam obećao kao nagradu za vjerno prakticiranje ovih vježbi jest osjećaj kojemu vjerojatno niste vični – nešto što je u početku toliko nezamjetno da jedva izgleda kao osjećaj ili emocija. Ako toga niste svjesni, lako se možete obeshrabriti.

Uživanje tog mira i radosti stečena je sposobnost. Kada djetetu kažete da je pivo ugodno piće, ono će vjerojatno pristupiti čaši piva s vlastitim iskustvom što ugodno znači i bit će iznenađeno i mrzovoljno što         pivo nema ništa od one slatkoće što ih sadrže njegova bezalkoholna pića. Rečeno mu je da će pivo biti ugodno – a njegov je pojam ugodnog ograničen na slatko. Nemojte vježbama kontemplacije pristupati       s unaprijed stvorenim pojmovima. Pristupite im sa spremnošću da biste otkrivali nova iskustva (to vam se na početku može činiti da nema nikakve veze s iskustvom) i stekli posve nove okuse.