DISPEPTIČKI BOLOVI　

Nedavno prepoznat hitan signal žeđi ljudskog tijela.

Bol uzrokovana dispepsijom najvažniji je signal za ljudsko tijelo. Ona ukazuje na dehidraciju. To je signal tjelesne žeđi. On se može pojaviti kod vrlo mladih, kao i kod starijih ljudi. Kronična dehidracija koja se kontinuirano pogoršava predstav- lja glavni uzrok gotovo svih do danas poznatih bolesti ljudskog tijela.

Bolove uzrokovane lošom probavom, uključujući i gastritis, duodenitis i žgaravicu trebalo bi liječiti isključivo povećanim unosom vode. Ukoliko je došlo do čira, tada je nužno potrebno obratiti pozornost na prehranu kako bi se ubrzao oporavak i zaras- tanje mjesta zahvaćenog čirom.

Prema prof. Howardu Spirou sa sveučilišta Yale, općenito se smatra da 12% onih koji boluju od poremećaja probave dobiju čir na dvanaesniku nakon 6 godina, 30% nakon 10 godina i 40% na- kon 27 godina. Važna je dispeptička bol, premda stvar postaje ozbiljnija nakon što se endoskopskim pregledom utvrdi pojava čira. Izgleda da medicinska praksa sve više postaje vizualno usmjerena disciplina prije nego vještina utemeljena na opažanju i razmišlja- nju, kakva je nekoć bila.

Ono što čovjeka prisiljava da potraži liječničku pomoć je bol povezana s tim različito svrstanim stanjima. Ta bol danas privlači puno pažnje, iako je stanje koje se može vidjeti pomoću endosko- pa nazivano mnogim drugim žargonizmima. Zajednički je faktor bol uzrokovana poremećenom probavom. Lokalna promjena na tkivu je opisno objašnjenje promjena uzrokovanih općim zajed- ničkim faktorom, a to je početna dehidracija.

Kako mogu iznijeti ovakve tvrdnje? Liječio sam isključivo vo- dom više od 3000 ljudi s dispepsijom koji su imali i druge simptome, prema kojima ih se moglo klasificirati u skladu sa spomenutim žar- gonizmima. Svi su oni reagirali na povećan unos vode i njihovi kli- nički problemi povezani s boli su nestali. Izvještaj o mojem novom načinu liječenja dispepsije vodom objavljen je kao uvodni članak u časopisu Journal of Clinical Gastroenterology u lipnju 1983.

Na određenom stupnju dehidracije, kada tijelo hitno traži vo- du, ništa ju drugo ne može zamijeniti. Nijedan lijek, osim vode, ne djeluje. Jedan od brojnih pacijenata koje sam liječio vodom posebno se ističe i dokazuje ovu činjenicu. Bio je to mladić od nekih dvadeset i pet godina. Patio je od čira niz godina prije krize u kojoj sam ga zatekao. Na njemu su bile obavljene uobičajene dijagnostičke pretrage i nalijepljena mu je etiketa "čir na dvanae- sniku". Dobivao je antacide i lijek cimetidin.

Cimetidin je jedan oblik vrlo snažnog lijeka koji blokira dje- lovanje histamina na njegovim točkama prijema "drugog tipa" koje su poznatije kao "receptori" u tijelu, i, u ovom slučaju, kao histamin 2 ili H2 receptori. Događa se da su neke od želučanih stanica što proizvode kiselinu osjetljive na ovaj lijek. Međutim, velik broj drugih stanica u tijelu koje ne proizvode kiselinu tako- đer su osjetljive na blokirajuće djelovanje ovog lijeka. To je uzrok velikog broja popratnih djelovanja ovog lijeka (uključujući i im- potenciju kod mlađih ljudi), i zato se pokazao izuzetno opasnim kod kronično dehidriranih ljudi starije dobi.

Jedne ljetne noći 1980. godine, negdje oko jedanaest sati, prvi sam put vidio ovog mladića. Imao je takve bolove da je takoreći bio u polusvjesnom stanju. Ležao je sklupčan poput fetusa na podu svoje sobe. Neprekidno je stenjao, nesvjestan okoline i za- brinutih ljudi oko sebe. Kad sam mu se obratio, nije mi odgovorio. Nije komunicirao s ljudima oko sebe. Morao sam ga prodrmati da bih dobio odgovor.

Upitao sam ga u čemu je stvar. Prostenjao je: "Moj čir me ubi- ja." Pitao sam ga otkad ga muče ti bolovi. Rekao mi je da ga je počelo boljeti oko jedan poslijepodne, odmah nakon ručka. S vremenom je bol postajala sve jača. Pitao sam ga što je učinio kako bi si pomogao i da li je uzimao neke lijekove. Odgovorio je da je kroz to vrijeme popio tri tablete cimetidina i cijelu bočicu antacida. Rekao je da mu čak ni tolika količina lijekova nije doni- jela baš nikakvo olakšanje u tih deset sati otkad je bol počela.

U slučajevima kada ni toliki lijekovi ne mogu ublažiti bol od čira, odmah se javlja sumnja na "akutni abdomen", stanje koje bi moglo zahtijevati kiruršku intervenciju. Možda mu je pukao čir! Prisustvovao sam i asistirao kod operacija pacijenata s perforacijom čira na želucu. Ti su ljudi bili uništeni - vrlo nalik mladiću koji se nalazio preda mnom. Test je vrlo jednostavan; takvi pacijenti imaju vrlo tvrd trbušni zid, gotovo poput drvene ploče. Opipao sam mu trbuh. Nasreću, nije se radilo o perforaciji. Njegov trbuh bio je mekan, ali osjetljiv zbog boli. Imao je sreću, premda bi, da je tako nastavio, kiselina progrizla rupu u njegovom upaljenom čiru.

Izbor lijekova je u takvim slučajevima vrlo ograničen. Tri ta- blete cimetidina i puna bočica antacida nisu bili u stanju ublažiti bol. Takvi slučajevi često završavaju na stolu nekog kirurga koji se rado laća noža. Kako sam već bio stekao široko iskustvo s karakteristikom vode da ublažava dispeptičke bolove, ovom sam mladiću dao dvije pune čaše vode - pola litre. U prvi trenutak je oklijevao popiti vodu. Rekao sam mu da je već uzeo uobičajene lijekove bez rezultata. Sad bi trebao isprobati "moj lijek" za ovu bolest. Nije imao izbora. Mučili su ga jaki bolovi i nije znao što napraviti. Sjeo sam u kut i promatrao ga nekoliko minuta.

Morao sam napustiti sobu, i kad sam se vratio nakon petnaest minuta, njegovi su bolovi bili blaži i prestao je stenjati. Dao sam mu još jednu punu čašu vode - četvrt litre. Za nekoliko minuta boli je potpuno nestalo, i on je počeo primjećivati ljude oko sebe. Sjeo je i počeo se kretati prema zidu sobe. Naslonjen na zid, po- čeo je razgovarati sa svojim posjetiteljima koji su sada bili izne- nađeni više od njega iznenadnom preobrazbom koju su izazvale tri čaše vode! Deset je sati ovaj čovjek trpio bolove i uzimao najjače i najnovije lijekove za liječenje čira na želucu bez ikakvog rezultata. A sada su tri čaše vode dovele do očiglednog i potpu- nog olakšanja u otprilike 20 minuta.

Pogledate li sliku 4 i usporedite li taj model bola s iskustvom spomenutog pacijenta, prepoznat ćete ulogu mozga u intenzitetu signaliziranja žeđi u tijelu. Nakon određene razine, lokalna sred-stva protiv bola više neće djelovati. Antacid i cimetidin, sredstvo koje blokira H2, nisu doveli čak ni do olakšanja bolova koje je osjećao ovaj mladić. Jedino je voda uputila pravu poruku mozgu da prekine svoje zahtjeve za vodom, budući da je to bio nepogre- šiv znak njene odgovarajuće prisutnosti u tijelu. Isti način signali- ziranja bola djeluje i u drugim dijelovima tijela koji dojavljuju dehidraciju, kod bilo kojeg pojedinca. Ljudi s reumatskim bolo- vima u zglobovima trebali bi biti svjesni ove pojave da mozak registrira bol kad nastupi ozbiljna dehidracija.

Još sam jednom imao priliku provjeriti da li bol u želucu kao sig- nal dehidracije ovisi o vremenu ili količini vode. Ovog su puta dvije osobe donijele jednog čovjeka u kliniku u kojoj sam u to vrijeme radio. Pacijent nije mogao hodati; dvojica su ga nosila držeći ga ispod ruku. I on je, također, imao čir i trpio je izuzetno jake bolove u gornjem dijelu želuca. Nakon što sam pregledom utvrdio da čir nije pukao, davao sam pacijentu po jednu punu čašu vode svakih sat vremena. Nije osjetio potpuni prestanak bolova nakon 20 minuta, pa čak ni nakon jednog sata i 20 minuta. Oporavio se nakon što je popio tri čaše vode. U prosjeku je, kod manje ozbiljnih slučajeva, potrebno osam minuta da bi se postigao potpuni prestanak bolova. Eksperimentalno je dokazano da, kada popijemo jednu čašu vo- de, ona trenutno odlazi u crijeva i biva apsorbirana. Međutim, tije- kom pola sata se gotovo jednaka količina vode izluči u želudac kroz žljezdani sloj njegove sluznice. Ona izbija odozdo i ulazi u želudac, spremna za upotrebu pri razgradnji hrane. Probava čvrste hrane ovisi o prisutnosti obilnih količina vode. Kiselina prekriva hranu, enzimi se aktiviraju, i hrana se pretvara u homogeniziranu tekuću smjesu koja može proći kroz crijeva radi sljedeće faze probave.

Sluz prekriva sloj žlijezdi u sluzokoži, koja je unutarnji sloj želuca (v. sliku 5). Sluz se sastoji od 98% vode i dva posto fizič- kih "skela" koje zadržavaju vodu. U tom "vodenom sloju" koji se zove sluz, prirodnim putem se uspostavlja neutralno stanje. Stani- ce ispod njega luče natrijev bikarbonat koji biva zarobljen u vo- denom sloju. Dok kiselina iz želuca pokušava prodrijeti kroz ovaj zaštitni sloj, bikarbonat ju neutralizira.

Rezultat ove reakcije je veliko stvaranje soli (od natrija iz bi- karbonata i klora iz kiseline). Prevelika količina soli mijenja spo- sobnost fizičkih "skela" u sluznici da zadržavaju vodu. Prevelika

neutralizacija kiseline i odlaganje soli u ovom sloju sluzi čine ga manje homogenim i ljepljivim i omogućavaju kiselini da dođe do sluznice, što uzrokuje bol.

Izgleda da je prirodni proces ponovnog lučenja vode kroz sluz ujedno i proces "ispiranja" naslaga sluzi i uklanjanja taloga soli. To je izuzetno djelotvoran proces ponovnog vlaženja sloja sluzi odozdo, dok se istovremeno luči i nova sluz. Ta osvježena, odebljala i ljepljiva barijera sluzi je prirodni štit protiv kiseline u želu- cu. Dakako, djelotvornost ovog štita ovisi o redovnom unosu vode, posebno prije unosa razne krute hrane koja potiče stvaranje kiseline u žlijezdama trbušnog zida. Tako voda predstavlja jedinu prirodnu zaštitu protiv kiseline u želucu, od dna naviše. Antacidi se vežu za kiselinu u samom želucu - to je nedjelotvorna zaštita. Morali bismo početi shvaćati da baš kao što imamo signal "boli zbog gladi", u tijelu također imamo i signal "boli zbog žeđi". Na nesreću, nazivaju ga "dispepsijom" i liječe ga svim vrstama lijeko- va dok ne dođe do lokalnog oštećenja tkiva dvanaesnika ili želuca zbog metaboličkih komplikacija ili dehidracije. Upotreba antacida u svrhu ublažavanja ovog bola je općeprihvaćen način liječenja. Te su tvari spori otrovi koje je moguće bez recepta kupiti čak i u sa- moposlugama.

 

Želudac i dvanaesnik

Slika 5:

Model želuca i njegovih sluzastih struktura. Barije- ra od sluzi koja je dobro zasićena vodom zadržava bikarbo- nate i neutralizira kiselinu koja pokušava prodrijeti kroz sluz. Dehidrirano tijelo će biti sklono nedovoljnoj djelo- tvornosti barijere od sluzi koja će dopustiti prolaz kiseline i oštećenje sluznice. Zasićenje vodom stvorit će daleko bolju zaštitu protiv kiseline od bilo kojeg lijeka na tržištu.　

Važna istraživanja provedena u Švedskoj pokazala su da je kod osoba koje nemaju čir a ipak imaju klasičnu dispeptičku bol ishod jednak bez obzira koriste li placebo, antacid, ili čak tvari koje blokiraju djelovanje histamina. Drugim riječima, ni antacidi ni jači lijekovi nisu djelotvorni. U tom stanju tjelesne fiziologije, koje uzrokuje signale dehidracije, čovjek mora biti oprezan i suzdržati se od upotrebe bilo kakvih lijekova.

Voda je najvjerojatnije jedina djelotvorna tvar koja može doni- jeti olakšanje. Konačno, voda i samo voda je ono što tijelo želi, treba i traži. Ako pažljivo potražimo druge znakove, pronaći ćemo još pokazatelja dehidracije. Nemojte misliti da je dispepsija poka- zatelj izolirane i lokalizirane pojave. U svim slučajevima dispepsija je signal dehidracije - signal tjelesne žeđi - čak i ako postoji čir. Ako se unese voda i olakša vaša bola, uz odgovarajuću prehranu, čir će vremenom morati zarasti.

Danas se govori da je čir posljedica infekcije. Moje je mišlje- nje, utemeljeno na istraživanju, da su brojne zakrivljene bakterije, optužene za izazivanje infekcija, zapravo komensali, bakterije koje inače normalno borave u probavnom traktu. Moguće je da one na nepošten način iskorištavaju slabost imunološkog sustava koja je izravna posljedica dehidracije. Vidite, normalne crijevne bakterije koje koegzistiraju s nama proizvode velik dio vitamina potrebnih tijelu. One doprinose našem dobrom zdravlju dok smo sami snažni. Pri dehidraciji postoje brojni živci koji stvaraju his- tamine, posebno na sfinkteru između želuca i dvanaesnika. Ovoj posebnoj vrsti zakrivljenih bakterija pogoduje povećanje hormon- skih učinaka histamina, dok istovremeno ti živci nadziru i ograni- čavaju brzinu prolaza jako kiselog sadržaja želuca u crijeva. U svakom slučaju, nije moguće na svim čirevima utvrditi prisutnost "helikobakterija". Također, velik broj ljudi mogao bi imati heli- cobacter u svojim crijevima i ne bolovati od čira!

Antacidi koji sadrže aluminij su opasni. Ne bi ih se smjelo slobodno uzimati kod stanja koja reagiraju na povećan unos vode. Prevelika količina aluminija u krvi više se od svih drugih čimbe- nika drži usko povezanom s nastankom bolesti Alzheimerovog tipa. Nužno je potrebno shvatiti odnos između dugotrajnog uzi- manja antacida koji sadrže aluminij i njegovog mogućeg kumula- tivnog toksičnog djelovanja na mozak kod Alzheimerove bolesti. Nikakva genetska istraživanja neće moći poništiti toksično popratno djelovanje metala u lijekovima koji se zbog krive para- digme koriste za suzbijanje jednostavnog signala žeđi. Najveći broj antacida sadrži 150-600 miligrama aluminija u svakoj žlici tekućine, ili u svakoj sažvakanoj tableti.

U tlu otoka Guam nalaze se velike količine aluminijeve ru- dače (što je uobičajena pojava u nekim dijelovima zapadnog Pacifika - otoku Guam, poluotoku Kii u Japanu, zapadnoj No-voj Gvineji, i drugdje). Voda za piće na tom otoku bila je jako zagađena aluminijem. Dok se nije znalo za to zagađenje i dok je ono bilo prisutno u vodi za piće, na otoku je vladala bolest slična Alzheimerovoj demenciji. Izgledalo je da i mladi otoča ni lako obolijevaju od te bolesti. Prije određenog broja godina problem je prepoznat i voda se počela pročišćavati. Primijeće no je da bolest više, kako se čini, ne pogađa mlade ljude. Danas se smatra pouzdano utvrđenim da je trovanje aluminijem iz vode za piće uzrok demencije Alzheimerovog tipa na otoku Guam.

Tvari koje blokiraju histamin također nisu prikladne za dugo- trajnu upotrebu. One uzrokuju brojne nuspojave. Tu se ubrajaju vrtoglavica i zbunjenost kod starijih osoba. Kod muškaraca se nakon nekoliko tjedana uzimanja tog lijeka javljaju povećane grudi. Primijećeno je i smanjenje broja spermatozoida i gubitak spolne želje kod nekih muških pacijenata. Dojilje i trudnice ne bi smjele koristiti ovaj lijek za liječenja signala žeđi tijela - majči- nog i bebinog. Moždane kapilare odgovaraju na dehidraciju šire- njem, ako ih histamin stimulira. Ovi antihistaminici blokiraju širenje kapilara izazvano histaminom u slučajevima kada mozak mora obraditi veću količinu informacija nego što je to uobičajeno, npr. kada je osoba pod pritiskom ili stresom. Kada se antihistami- nici koriste za liječenje dispeptičke boli mozak je slabije opskrb- ljen krvlju.　

Primarni uzrok Alzheimerove bolesti je kronična dehidracija ti- jela.

Po mom mišljenju, dehidracija moždanih stanica je osnovni uzrok Alzheimerove bolesti. Trovanje aluminijem je sekundarna komplikacija dehidracije u onim dijelovima svijeta gdje je voda relativno čista od aluminija. Oprez: u tehnički naprednim zapadnim društvima u procesu pročišćavanja vode za potrebe gradskih vodo- voda povremeno se koristi aluminijev sulfat. Kod dugotrajne dehi- dracije, moždane stanice počinju se skupljati. Zamislite šljivu koja se polako suši. Nažalost, u dehidriranom stanju vrlo velik broj funk- cija moždanih stanica biva izgubljen, kao što je transportni sustav koji prenosi neurotransmitere do živčanih završetaka. Jedan moj prijatelj, liječnik, vrlo je ozbiljno shvatio ovu informaciju i počeo svog brata koji boluje od Alzheimerove bolesti tjerati da pije više vo- de svakog dana. Njegovom se bratu počelo vraćati pamćenje, u toli- koj mjeri da se sada može uključivati u razgovor i više se ne ponavlja često. Poboljšanje je postalo primjetno nakon nekoliko tjedana.

Trebalo bi prihvatiti činjenicu da, iako je bol lokaliziran u predjelu želuca, dehidracija vlada u cijelom tijelu. Ako se dispep- tička bol ne prepozna kao signal žeđi koji poziva na unos vode, to će kasnije u životu izazvati mnoge nepopravljive probleme u ljudskom tijelu. Naravno, tumor na želucu može izazvati sličnu bol. Ipak, ta bol neće nestati nakon uzimanja vode. Ponovno će se javljati. U slučajevima kada se bol ponavlja čak i ako je unos vode reguliran već nekoliko dana, bilo bi dobro obratiti se liječni- ku kako bi se utvrdilo o čemu se radi. Ako bol potječe od gastriti- sa ili duodenitisa, ili čak od čira, redovno pijenje vode svakog dana je apsolutno nužna komponenta prehrane u cilju liječenja ovog stanja.

Bolovi uzrokovani kolitisom

Bolove uzrokovane kolitisom, koji se osjećaju u donjem lijevom dijelu trbuha, trebalo bi smatrati još jednim signalom žeđi ljudskog tijela. Oni su često povezani sa zatvorom, koji je i sam posljedica dugotrajne dehidracije.

Jedna od glavnih funkcija debelog crijeva je da crpi vodu iz izmeta kako nakon probave hrane s otpadnim tvarima ne bi bilo izgubljeno previše vode. Kad postoji dehidracija, iz otpadnih tvari se prirodno crpi više vode nego što je potrebno za njen nesmetan prolaz. Također, usporavanjem prolaza i daljnjim sabijanjem sadržaja, čak će i posljednje kapi vode biti istisnute iz čvrstih ostataka u debelom crijevu. Tako zatvor predstavlja komplikaciju dehidracije tijela. Kod povećanog unosa hrane, veća količina čvrstih otpadnih tvari bit će nagurana u debelo crijevo i povećat će opterećenje kod prolaza njegovog stvrdnu- tog sadržaja. Taj proces uzrokuje bol. Bolove uzrokovane koliti- som trebalo bi prvo smatrati signalom žeđi tijela. S odgovaraju- ćim unosom vode, nestat će bolovi u donjem lijevom dijelu trbuha koji su povezani sa zatvorom. Ako se navečer pojede jabuka, kruška ili naranča, to će olakšati probleme sa zatvorom sljedećeg dana.

Bolovi uzrokovani lažnom upalom slijepog crijeva

U donjem desnom dijelu trbuha ponekad se mogu javiti jaki bolovi. Oni mogu podsjećati na upalu slijepog crijeva, i biti slični bolovima koji se javljaju u ranom apendicitisu. Drugih tipičnih simptoma nema; nema povišenja tjelesne temperature, nema na- petosti i osjetljivosti trbušnog zida ni osjećaja mučnine. Jedna ili dvije čaše vode oslobodit će bolesnika od ovih bolova u donjem desnom dijelu trbuha. Kod ovakvog stanja, jedna čaša vode može poslužiti kao dijagnostičko sredstvo.

Hijatus hernija

Često se može naići na klasični dispeptički bol koji su liječni- ci dijagnosticirali kao hijatus hernija. Hijatus hernija je prolaz gornjeg dijela želuca kroz otvor na dijafragmi (hijat jednjaka) u prsnu šupljinu. To nije mjesto na kojem bi se želudac prirodno trebao nalaziti. S dijelom želuca u prsima, probava hrane postaje bolna. Želučana kiselina može se slobodno dizati i dolaziti u dodir s nezaštićenom stjenkom jednjaka. To uzrokuje žgaravicu.

U normalnim okolnostima je gornji dio želuca zatvoren, i sa- držaj ne može izići u jednjak dok se hrana probavlja. Normalni pravac kontrakcije crijeva je prema dolje, od usta prema rektumu.

Osim toga, postoje dva sfinktera koji sprečavaju vraćanje hrane naviše. Jedan je sfinkter smješten u zidu probavnog trakta između jednjaka i želuca. Ovaj se sfinkter otvara samo kad hrana ulazi u želudac.

Drugi sfinkter, točnije zalistak, smješten je izvan probavnog sustava, u dijafragmi, na mjestu gdje jednjak prolazi kroz njezin otvor kako bi se spojio sa želucem. Taj zalistak je vremenski usklađen tako da se opušta svaki put kada progutana hrana u jed- njaku treba proći kroz njega. U svim drugim slučajevima on je zatvoren i ne dopušta sadržaju želuca da se podigne prema gore. Tako izgleda normalno stanje za ova dva sfinktera koji sprječava- ju da hrana promijeni smjer kretanja i krene prema gore.

Probavni trakt, od usta do rektuma, predstavlja dugu cijev. Njegovi različiti dijelovi razvili su posebne fizičke i funkcionalne osobine kako bi proces probave hrane i izbacivanja ostataka uči-nili dobro usklađenim i glatkim djelovanjem. Postoji vrlo velik broj lokalnih hormona koji omogućavaju ovaj proces. Lokalni hormoni su kemijski glasnici koji upućuju signale i vremenski usklađuju "uključivanje" sljedeće faze u procesu. Oni potiču lu- čenje neophodnih enzima za daljnju razgradnju hrane a zatim i apsorpciju aktivnih tvari.

U ranoj fazi procesa probave, u želucu se luči kiselina radi ak- tiviranja enzima i pomaganja u razgradnji čvrstih bjelančevina kao što je meso i druga teško probavljiva hrana. Normalno je da razrijeđeni, ali vrlo kiseli sadržaj želuca odlazi u početni dio cri- jeva. Postoji sfinkter između želuca i crijeva. To je tzv. "pilorički sfinkter". Rad ovog sfinktera reguliran je sustavom poruka s obiju strana trakta. Jedna je stvar što želudac želi isprazniti svoj sadržaj u crijeva; drugo je pitanje jesu li crijeva spremna primiti ovaj jako nagrizajući i kiseli sadržaj želuca.

Gušterača je žlijezda koja luči inzulin koji regulira količinu še- ćera u krvi. Ona također u crijeva izlučuje neke osnovne probavne enzime. Gušterača je, istovremeno, fiziološki zadužena da unutraš- njost crijeva učini alkalnom prije nego što sadržaj želuca uđe u njih. Najvažnija uloga gušterače je njeno neprekidno stvaranje i lučenje "vodene otopine bikarbonata" - lužnate otopine koja služi za neutralizaciju kiseline koja ulazi u crijeva. Da bi stvorila tu vo- denu otopinu bikarbonata, gušterači će trebati velika količina vode iz krvotoka. U slučaju dehidracije, taj proces nije baš djelotvoran. To je razlog zbog kojeg pilorički sfinkter neće primiti jasne signale da se otvori i dozvoli želučanoj kiselini da se izlije u crijeva. To je prvi korak u nastanku dispeptičkih bolova, početnog pokazatelja žeđi ljudskog tijela.

Kada pijemo vodu, ovisno o količini vode koja uđe u želudac, luči se hormon/neurotransmiter zvan "motilin". Što više vode pijemo, to se više motilina stvara u probavnom traktu i to se može izmjeriti u krvi. Učinak motilina na probavni trakt, kao što mu i ime kaže, je da stvara ritmičke kontrakcije u crijevima - peristal- tiku - od gornjih dijelova do završetka. Dio ovog djelovanja uk- ljučuje i pravovremeno otvaranje i zatvaranje sfinktera koji se nalaze na putu crijevnog sadržaja.

Tako, kad u tijelu ima dovoljno vode za sve probavne procese koji ovise o njenoj dostupnosti, gušterača će stvarati svoju vodenu otopinu bikarbonata kako bi pripremila gornji dio crijeva na pri- manje kiselog sadržaja želuca. U takvim idealnim uvjetima, pilo- ričkom sfinkteru se također dopušta da se otvori radi pražnjenja sadržaja želuca. Motilin ima najvažniju "posredničku" ulogu u koordinaciji ovog procesa. Motilin je hormon zasićenosti, koji se luči kada voda proširi stjenke želuca.

Problem nastaje kada nema dovoljno vode u tijelu da bi se ti procesi mogli usklađeno odvijati. Sustav nikako neće dopustiti nagrizajućem sadržaju želuca da uđe u crijeva ako mehanizam za njegovu neutralizaciju nije djelatan. Oštećenja bi bila nepoprav-ljiva. Stjenke crijeva nemaju onaj zaštitni sloj protiv kiseline kojim raspolaže želudac. Prva stvar koja se događa je okretanje snage kontrakcija u sfinkterima s obje strane želuca. Pilorički sfinkter će se stezati sve više i više.

Prstenasti sfinkter između jednjaka i želuca i vanjski zalistak dijafragme postajat će opušteniji. U početku, dio kiseline može iscuriti u jednjak kad čovjek leži i stvoriti bol koja se obično na-ziva žgaravicom.

Kod nekih ljudi, opuštenost zaliska dijafragme može biti ta- kva da se dio želuca može provući u prsa i stvoriti stanje hijatus hernije. Kada sfinkteri obrnu svoj način djelovanja u slučaju normalnog protoka sadržaja želuca, oni se zapravo pripremaju za drugi konačni i neizbježni ishod: pražnjenje sadržaja želuca na usta. Ako sadržaj želuca ne može otići u crijeva i ne može beskonačno ostati u želucu, postoji još samo jedan izlaz - kroz usta. Da bi se to moglo postići, probavni trakt je u stanju okre- nuti smjer svojih kontrakcija. Obrtanje kontrakcija zove se "an- tiperistaltika".

Jedno od krajnje pogrešno shvaćenih i vrlo zabrinjavajućih sta- nja koje je komplikacija ozbiljne dehidracije jest bulimija. Ljudi koji boluju od bulimije - najpoznatija od njih je princeza Diana, koju je ovaj problem upropastio i čiji je brak s princem Charlesom bio uništen zbog ovog antisocijalnog problema - trpe neprestanu glad. Kada jedu, oni ne mogu zadržati hranu i dobivaju trenutni i nekontrolirani nagon za povraćanjem - to je uzrok njihovog antiso- cijalnog životnog stila. Kod tih je ljudi njihov osjećaj gladi ustvari pokazatelj žeđi, a njihov nagon za povraćanjem je već objašnjeni zaštitni mehanizam. Kad bi bulimičari počeli dobro zadovoljavati potrebu svojih tijela za vodom i piti vodu prije obroka, problem bi nestao.

Po mom mišljenju, zbog opetovanog nagrizajućeg djelovanja kiseline koja se vraća na nezaštićeno tkivo jednjaka, postoji snaž- na povezanost između žgaravice u ranijem razdoblju života i kasnijeg razvoja raka donjeg kraja jednjaka.

Dispeptički bol, bez obzira kakva mu se druga patološka dijag- noza daje, trebao bi se liječiti redovitim unosom vode. Trenutni način liječenja i primjena antacida i tvari koje blokiraju histamin ne donose dobro kronično dehidriranoj osobi čije je tijelo pribjeg- lo vapajima za vodom.

Gospođa A.B. bavi se promicanjem alternativne medicine. Jako ju zanima helatna terapija. Prikupila je informacije od drugih ljudi i napisala popularnu knjigu o helatima. Pa ipak, i sama je dugi niz godina patila zbog jakih bolova izazvanih hijatus herni-jom. Njen muž, koji je i sam sjajan pisac, kaže mi da A. B. rijetko uspijeva ostati za stolom do kraja obroka ili ćaskati nakon jela zbog jakih bolova koje tada trpi. Ponekad bi morali napustiti res- toran jer joj bolovi nisu dopuštali ni kratak predah kako bi dovrši- la obrok.

A. B. mi kaže da gotovo uopće ne pije vodu. Tek nakon što je H. B. slučajno naišao na moju knjigu i pročitao ju, konačno su počeli shvaćati problem A. B. Ona je počela piti vodu. Kako je povećavala količinu, primjećivala je da joj se bol smanjuje. Za nekoliko je dana potpuno nestao i više se nije vratio. Njih dvoje sada uživaju u zajedničkim izlascima u restorane. Moja supruga i ja ručali smo s njima nekoliko puta. Čini se da su njeni hijatus hernija i bolovi postali davna prošlost. Zanimljivo je da joj čak ni terapija helatima, njen omiljeni način liječenja tako brojnih bolesti, nije mogao pomoći. Trebalo bi postati jasno da je skri- vena korist od helatne terapije u većini slučajeva u njenom za- htjevu da se piju velike količine vode za vrijeme liječenja. Me- đutim, ranije se obično nije preporučivalo povećano unošenje vode između tretmana. Ali, kao posljedica mojih predavanja i prikaza mojih knjiga u njihovom omiljenom časopisu Journal of Townsend Letter for Doctors, većina ljudi koji se bave alterna- tivnom medicinom sada svojim pacijentima preporučuje da piju više vode. Terapija helatima je najdjelotvornija kod izbacivanja toksičnih metala iz tijela.

Sažetak: Dispeptička bol je znak žeđi povezan s kroničnom i teškom dehidracijom ljudskog tijela. On također može biti povezan s drugim znakovima žeđi u tijelu. Obratite pozornost na pismo g. Liguorija u sedmom poglavlju. Kao što možete vidjeti, g. Liguori je bolovao od hijatus hernije i anginoznih bolova. S povećanjem unosa vode, jedna bol je nestala, a druga se značaj no smanjila u samo jedan dana. U vrijeme dok pišem ovu stra nicu, čini se da su njegovi bolovi potpuno nestali.