Slika svijeta kakvu nam Krleža nudi u romanu "Na rubu pameti" korespondira zapravo sa cijelim nizom njegovih duhovnoautobiografskih pjesama o žalosnim noćima u malom gradu.
"Tu cvatu tmaste intrige i duše gutaju dugovi" - veli jedan Krležin stih, koji dobro opisuje i atmosferu koja vlada romanom Na rubu pameti. Makar je napisan još tridesetih godina prošlog stoljeća, ovaj je roman također i tematski i stilski itekako ispred svog vremena. Priča o bezimenom Doktoru samom protiv svih kao da združuje Sartrea, Kafku, Kunderu te nekog velikog i mračnog skandinavskog režisera. U kontekstu cjelokupnog Krležinog romansijerskog opusa, Na rubu pameti je vjerovatno najprohodniji roman i idealan je zapravo za ulazak u Krležin književni svijet. Riječ je o romanu koji se čita u dahu, romanu čije pojedine partiture kao da su danas pisane, romanu čija je aktualnost neprolazna, romanu koji zavodi i osvaja.
On piše pravo, iz duše čovjeku vadi! Iz ovih jednostavnih riječi možemo naslutiti šta je Krleža značio masi ondašnjih mladića, mladoj intelektualnoj eliti između dva svjetska rata. No, i dan-danas Krležine riječi zvone i odjekuju pravo, kao da su čovjeku iz duše izvađene.
Lamantacije Valenta Žganca, istoimeno su poglavlje romana "Na rubu pameti", u kojemu Stubičanec Valent Žganec, zvani Vudriga, utamničen zbog krivolova, ćeliju dijeli s doktorom prava, pa potaknut doktorovom budističkom lektirom, u preobilju uzničkog vremena, pripovijeda svoju životnu priču: dva puta se, bezuspješno, ženio, kao austrougarski domobran četiri je godine krstario ratištima Prvoga svjetskog rata, na vlastitoj je koži doživio poraze i rasplinuće obmana trojednih carsko-kraljevskih laži, slušao, vjerovao i razočarao se hrvatskim međuratnim politikantima.
“Se su to gospodske bedarije”, dijagnoza je koju Valent postavlja svojem vremenu, a od koje je teško pobjeći i danas.
Valter Žganec o ženi,
"bila je bog moj, lepa kak drevna Marija, štrukle je pekla takšne da ih ni piceki pozobati hteli nisu i bila je, kak se veli, fajn ženska, ali bi bolše bilo da sem ju tri put zgubil eg jemput našel. Hmrla mi je mam posle rata od španjolke, sem joj dal lepi hrastovkriž napraviti(jedanest forinti me je koštal) i tak stojim nad odprtim grobom i mislim si: osel buš nad oslima če si opet vraga natrpaš. i kaj misliju, dragi gospon doktor, povlekel sam drugu sebi v krevet vre okol fašnika i prav veli stari Kinez: človek je črevo z devet luknji, a deveta je gluha i slepa...."
edin.kecanovic
bglavac
vanessa
irida
