Ima na tisuće stvari, događaja, scena, u svakome od nas iz najsretnijeg doba života, za koje bi bilo bolje da smo ih zaboravili. I to možda najbolje upravo ta „sretna sjećanja“ jer i sreća užegne. Standard veselja trebao bi iz godine u godinu rasti i sutra bi trebalo djelovati privlačnije nego jučer. Tko zaboravlja, stvara prostor za nove misli. Tko se hermetički zatvara u sadašnju ili proteklu sreću, na njoj će i osjediti. Zaboraviti ne znači sasvim ugasiti, što bi bilo nemoguće, jer svi smo mi zbroj naših iskustava.

Svaka scena, svaki miris, svaka riječ i svaki poljubac, organski su sastavni dijelovi. Oni su utkani u „ja“ bilo da su izbrisani, pokopani, nevidljivi a ipak stalno spremni da po zagonetnim zakonima asocijacije izrone na površinu. Ovdje moramo savjetovati da ne izvlačite tvrdoglavo i manijski skupinu sjećanja, čime ona postaju previše vrijedna. Pravo iskustvo je ono da se zaboravi. Tko se želi pobjedonosno odvesti ravno u savršenstvo, kola za njega ne smiju biti neravnomjerno opterećena.

Ima ljudi koji sa starim protivnicima oživljavaju u mislima protekle borbe. Mora se priznati da te dugogodišnje bitke duhova na Kosovu uvijek završe kako treba, dakle, poražavajuće za odsutnoga.

Stalno se ispreda priča beskrajno bogata ugodnim varijantama koja kulminira u raskošnoj krajnjoj poanti: klečeći stoji psić spuštena repa potpuno slomljen našim silnim rezimiranjem svih njegovih podlosti. Tko misli da nije bitna jedna bezazlena jeftina solipstička zadovoljština za one neugodnosti koje smo pretrpjeli, ljuto se vara. To je najskuplji luksuz kojemu se čovjek predaje, jer košta života. Tko mu se poda, plovi kao u oblaku psihičkog mrtvačkog otrova, zatvara se u prividan život koji je odavna istrunuo. Žrtvuje se zbog imaginarnog trijumfa u prošlom, stvarno u dolazećem. Netko gaji osvetu:  „djelovati radi prošlosti“ kako se kaže, tu je energija okrenuta naglavačke.

Nitko ne može svoje tijelo, nijedno od svojih tijela održati svježim i lijepim ako se bavi i hrani istrošenim mislima, izmetinama svojih starih ega. Novi dotok, nova budućnost, nalazi stanice duše slijepljenima. Meso, kosti, srž i krv, postale su ukočene ljuske mrtvog duha. Teret ljuske koji stalno raste mora slomiti čovjeka do temelja.