"Kad bi čovjek bio samo stvorenje prolaznih osjeta i impulsa, niza slutnji što dolaze i odlaze, nestalnih maštarija i osjećaja, tad ništa za njega ne bi moglo imati karakter objektivne istine ili stvarnosti. No povlastica je čovjekove spiritualne naravi da se može prepustiti misli i volji mnogo većoj od svoje vlastite.

Za njega se zaista može reći da kao biće koje misli i koje je svjesno samoga sebe živi u ozračju Univerzalnoga Života. Kao biće koje misli, ja u vlastitoj svijesti uvijek mogu potisnuti i ugušiti svaki pokušaj samopotvrđivanja, svaki pojam ili misao koji su isključivo moji, svaku želju koja izvire iz mene kao pojedinačnog jastva - jednom riječju, ne živjeti više vlastitim životom, nego dopustiti da moju svijest obuzme i prožme beskrajni i vječni život duha.

A ipak u tom odricanju od sebe istinski zadobivam sebe samoga, ili ostvarujem najviše mogućnosti vlastite prirode.(...) Položaj čovjeka koji je stupio u religiozni život jest takav da mu zlo, greška, nesavršenost zapravo ne pripadaju: to su izraštaji koji nisu organski povezani s njegovom pravom prirodom; u svojoj biti, kao što će biti u stvarnosti, već su potisnuti i poništeni, a u samom procesu poništavanja  postaju sredstvima duhovnog napretka.

Premda čovjek nije oslobođen iskušenja i sukoba, u onoj unutarnjoj sferi u kojoj se odvija njegov istinski život, borba je završena, pobjeda već izvojevana. Duh ne živi konačnim već beskonačnim životom. Svaki otkucaj bila njegova postojanja izraz je i ostvarenje Božjeg života."

u knjizi Williama Jamesa "Raznolikosti religioznog iskustva" stoji da je autor teksta škotski transcendentalist Caird