Priroda nas je, na svoj nepojmljiv način, sastavila od zemlje i plamena, od mozga i uma, tako da to dvoje neizostavno ostane sjedinjeno i međusobno se određuje, ali, kak ili zašto, smrtnik nikada neće doznati.

William James

Načela psihologije, Četvrto poglavlje.

 

Ta velika zagonetka uma i mozga počinje još uvijek pitanjem, kako nešto tako uzvišeno i netvarno kao misao ili svijest može proizaći iz kilograma i plo želatinoznog pudinga u lubanji.

 

Prije otprilike 2500 godina, Alkmeon iz Krotona, sljedbenik pitagorejske škole filozofije koji se smatra utemeljiteljem empirijske psihologije, pretpostavio je da svjesno iskustvo proizlazi iz tvari koja čini mozak. Pedeset godina poslije njega Hipokrat je prihvatio tu teoriju mozga kao sjedišta osjetilnih doživljaja te u svojoj raspravi o napadajima napisao. "Smatram da mozak u čovjeku ima najveću moć........Oči, uši, jezik, ruke i noge čine kako im mozak zapovijedi.......mozak je glasnik razumjevanja i mozak tumači razumjevanje. "

 

Iako su Aristotel i stoici odbacili taj zaključak te misao smjestili u srce, današnji znanstvenici znaju, u onolikoj mjeri koliko znaju bilo što drugo, da sveukupan mentalni život proizlazi iz neuronskih procesa u mozgu.

 

 

Početkom devetnaestog stoljeća su frenolozi pokušali različite izbočine i čvoruge na lubanji povazati s određenim značajkama osobnosti ili mentalnim sposobnostima. 

Danas su, dakako, te koleracijenešto preciznije jer znanstvenici, prekoračivši zaključak frenologa da je trideset i sedam mentalnih sposobnosti predstaljeno površinom lubanje, mozak proučavaju putem tehnika kao što je tomografija emisijom pozitrona (PET) i funkcionalna magnetska rezonancija (fMRI) te na taj način ustanovljuju koja su područja mozga aktivna tijekom određene mentalne aktivnosti.

To je bilo jedno od najvećih dostignuća suvremene neuroznanosti, pripisivanje cjelokupnih svjetova svjesnog iskustva- od prepoznavanja lica do osjećaja radosti, od trzanja violinske strune prstom do mirisanja cvijeća- određenom skupu neurona u mozgu.

Sve to započelo pedestih godina dvadesetog stoljeća kada je Wilder Penfild, pionir neurokirurškog lječenja epilepsije, elektricitetom stimulirao sićušne točke na površini pacijentova mozga (bezbolan postupak jer neuroni ne osjećaju) Pacijente su preplavljivala davno zaboravljena sjećanja na baku, ili su tako jasno čuli neku melodiju da su liječnika pitali zašto u operacionoj sali svira gramofon.

Na taj način je zaključeno da osjeti, osjećaji i sijećanja proizlaze iz titraja neurona u mozgu.

Ali to još uvijek nije dovoljno da bi se tvrdilo da mozak doista proizvodi um.

 

Matrijalistički nastrojeni znanstvenici tvrde da je um software koji dijeluje u moždanom hardwareu.

 

Ljudski mozak je sposoban razlučiti svijetlo od tame, kao i fotodioda. Ljudski je mozak razlikovati boje kao fotokamera.

 

U oba slučaja jednostavan materijalan uređaj bilježi isto opažanje kao i ljudski mozak. Razlika je u tome da ni jedan od tih urešaja nije svijestan svijetlosti ili boje i ne može ih postati svijestan makar ga priključili i na najsavršenije računalo. Programiran, deterministički, mehanički odgovor razlikuje se mentalnih procesa koje nazivamo sviješću.

Svijest je više od opažanja i prepoznavanja, svijest je spoznaja o prepoznavanju.

Tvar nije sama po sebi dovoljna za rađanje uma, već postoji mentalna sila koju nije moguće svesti na materijalno. Mentalna sila, bliska drevnom budističkom poimanju usreditočene svijesnosti i karme, čini temelj djelovanju uma na materiju. To djelovanje danas otkriva neuroznanost.

 

Ako je materijalizam moguće opovrgnuti  u kontekstu neuroznanosti, ako strogi fizikalni redukcionizam mežemo zamijeniti svjetonazorom u kojem um ima kauzalnu moć, tada će znanstveno stajalište, prvi put od znanstvene revolucije, biti usklađeno s sa zamislima ka što je volja- a time i s moralnošću i etikom.