PILOT I AUTONOM

Drugoga jutra pojavili su se Bob i Ricky. Ricky je bio trijezan, što je mnogo obećavalo, no Bob, koga nismo poznavali, mrk i natmuren, bijesno je kutrio kao vuk.

Sjedili smo na palubi na ležaljkama, pijući whisky, kada su se njih dvojica uspela na brod. Ne predstavljajući se, Bob nam je prišao, bacio prezriv pogled na whisky, govoreći:

—Vidim da ste se već snašli bez mene.

Što bi tek mislio da nas je našao jučer sa Čo Čo. Bob je isijavao onaj kapetansko gazdinski odnos, toliko stran svim istraživačima svijeta. Djelovao mi je kao vulgarna unajmljena kapetančina, vjerojatno veoma sposobna, no bez smisla ili feelinga za bilo što drugo. Za njegovih 55 godina dobro se držao — salo se doduše već počelo hvatati, no u crnoj kosi su se tek nazirale rijetke sijede vlasi. Snažne mišićave ruke, oštro, morem i vjetrom išibano lice davalo mu je autoritet koji je narušavao nepotrebnim i neprijatnim verbalnim izljevima. Čim se pojavila Čo Čo, šapom joj je prekrio dojku i tresnuo u stražnjicu da pokaže svima koliko je sati.

Rickyja sam poznavao još od prije. On je bivši „autonom”. Autonomi su bili francuski ogranak punkera i crvenih brigada, odnosno nešto između. S punkerima su dijelili modu, no od crvenih brigada su pobrali neku političku platformu. U sedamdesetim godinama haračili su Parizom. Zaštitni znak su im bile tenisice. Političko djelovanje im je bilo lišeno planova, a i oružja. Otuda i ime „autonomi”. Tipično za njih bilo im je zgrabiti neku stijenu, šipku ili kamen, zavitlati je u izlog neke skupe draguljarnice ili zapaliti neki skupi automobil, i onda, bez krađe ili zadržavanja, pobjeći — trkom u gužvu pariških ulica.

Obreo se opet među bogatašima u Saint—Tropezu, no ne da razbija. Rođen u St. Malou, na moru, znao je dosta o jedrenju — ponudio se kao asistent na jahti. Koliko god prije mučio bogataše, sada im je sve udovoljavao. Nakon pet — šest godina plovidbe po raznim jedrilicama i jahtama postao je jedan od najboljih mornara na jahtama. Onda je počeo piti. Uskoro su prestale ponude bogataša i Ricky je svoje znanje o jedrenju prodavao manje selektivnim mušterijama u južnim morima. Više nije klinac, radi već dvije godine za ekspedicije i bio je voljan priključiti se bilo kome i ići bilo kuda. Upoznao sam ga prvi put prije dvije godine u Pen Nangu i onda opet sa Samom u Londonu. Bio mi je ugodan i dobro smo se slagali. Vjerovao sam da na putu neće biti problema ni sa Jackom ni sa Rickyjem. Imali smo izvrsnog mehaničara, eksperta za jedra, i što će nam sada taj kapetan?

Kao da je predosjećao moje misli, Bob je s pramca govorio svima nama, u stvari

Bebeku i meni, jer su se ona druga dvojica sigurno naslušala te „spike”.

—   Right boys — pazi već smo boys, mislio sam. - Right boys, kao kapetan dužan sam vam iznijeti plan.

Ti i tvoj plan, blesavi fašisto, mislio sam dok smo se spuštali u salon. Sjeli smo u krug dok je Bob vadio veliku mapu Indijskog oceana, stavio je neotvorenu na stol i značajno nas pogledao.

-  Prije svega, na brodu se mora znati tko je kapetan. Brod je specifična situacija, brod zahtijeva brze koordinirane reakcije i, prije svega, disciplinu. Ja sam odgojen u disciplini. Nije me odgojila avijatičarska oficirska škola u Fort Braggu, kao ove nove pilote redare. Ne, gospodo, mene je školovao rat.

Osjetio sam da Bebeka već nervira ta biografija i u strahu da ne lupne nešto, druknuo

sam ga nogom. Bob je to primijetio. Osjetio je da pretjeruje i konačno počeo suvislo govoriti.

-  S lendroverom i stvarima koje su došle cestom iz Libanona vozimo nekih pet tona tereta — rekao je. — To je mnogo, jako mnogo. Morat ćemo izbjegavati oluje i otvoreno more. Planiram jedriti uz obalu koliko god je moguće. U zaljevu nema jakih vjetrova i kretat ćemo se uglavnom pomoću motora. Usprkos ratu između Iraka i Irana, ne očekujem probleme, bilo s vlastima ili s vremenom, sve do Hormuškog tjesnaca.

Tu je zastao i opet nas pogledao, posebice Bebeka, oštrim, prezrivim pogledom:

-Sam mi priča da ti nešto znaš o plovidbi.

Opet sam se preplašio reakcije, no Bebek se svladao.

-Da — rekao je mirno. — Nešto malo znam.

No, i to je bilo previše za Boba. Zlobno se nasmiješio.

-   E, pa kad je tako, ti ćeš preuzeti nihgt watch, to jest noćnu stražu između  ponoći i

četiri sata. Ti se najbolje razumiješ, pa će ti to najbolje odgovarati - rekao je Bob.

Ne znam zašto, ali ja sam Bobu nekako bolje odgovarao. Ima nešto u Bebeku što provocira takve ljude. Odlučio sam smiriti situaciju. Slijedili su moji komentari o izvanrednom stanju broda i naravno sjajnoj borbenoj situaciji američke avijacije. Bob je postao normalan. Moj općeniti utisak o svemu bio je da Bob zna svoj posao, da je posada sposobna i sve drugo bilo je manje važno. Bobov plan bio je jedriti do Hormuza, zatim Omanskim zaljevom u Indijski ocean, jugoistočno prema Lakadivima, pravac istok— jugoisotik, između Ceylona i Malediva i onda kroz Malajski prolaz na Borneo. Jedina novost u svemu tome bio je Borneo umjesto Jave, odnosno Djakarte. No, to je i bio konačan cilj. Smetalo me što Bob nije planirao stati na Maledivima, no o tom potom, mislio sam. Polazak je bio planiran dva dana kasnije, u nedjelju. Kad smo završili dogovor bilo je već 12 sati i trebalo je utovariti džip. Digli smo se i krenuli. Dok smo izlazili, nisam se mogao svladati a da ne uštipnem Čo Čo pred Bobom, tek toliko. Bili smo i previše revnosni slušaoci.

S utovarom izbili su problemi. Petak je muslimanski praznik, i radnik na dizalici

izvlačio se na Homeinija i islam dok je, ustvari, očekivao bakšiš. Tražio je previše i izgubili smo tri sata dok smo našli Armence da nam pomognu. Konačno je i delija na dizalici popustio i snizio cijenu na polovicu. Armenci su okačili lance dizalice o lendrover i naša bijela putujuća kuća digla se u zrak. Trzaj poluge u kabini dizalice i džip je zaplovio po zraku u polukrug, da bi se zaustavio viseći iznad Kon Rickya. Jack i Ricky otvorili su preklopna vrata i u truplu broda ukazao se otvor taman dovoljno velik da primi naš lendrover. Znak rukom čovjeku u dizalici i naš džip nestao je u utrobi broda, kao da ga je progutala neka velika riba. Trebalo je još samo demontirati krov da bi se mogla zatvoriti vrata na palubi. Kada smo ih konačno spustili, teško smo mogli i povjerovati da je naš džip stvarno tu, pod našim nogama.

Subota i nedjelja prošli su u nekom polusnu. Ostavili smo Boba i Rickya brinuti se oko priprema za plovidbu. Forsirali smo nagli odlazak vadeći se na Sama, no Bob je našao načina da eskivira. Stalno je nešto zaboravljao.

Došla je nedjelja i nismo otišli. Ipak, konačno je sve bilo gotovo i polazak je bio fiksiran za ponedjeljak prije podne. Trebalo je još samo proslaviti posljednju noć.

Nakon dva dana ležanja konačno smo se digli, oprali i obrijali. Idemo dalje, stvarno idemo!

Epur si muove, mislio sam dok sam silazio s broda na kopno.