KROKODILSKI SPROVOD

Sjajno perje zlatnog papagaja zasjalo bi na tren hvatajući posljednje zrake zalazećeg sunca koje bi se tu i tamo probilo kroz mangrove krošnje. Nježnim pokretima kljuna papagaj je gurao mladunčad u gnijezdu. Bilo je vrijeme spavanja.

Nekoliko metara dalje, u središtu krošnje susjednoga stabla Čaj je dovršavao pripremu

naših ležajeva. Duge bambusove trske nanizao je vežući ih lijanama u tri čvrste hasure koje je pričvrstio o grane. Valjalo je još nasjeći široko lišće sago palmi i napraviti „krov” koji će nas zaštititi od izmetina kakadua — i prenoćište je bilo gotovo.

Stajao sam pod velikim stablom bezuspješno pokušavajući otvoriti konzervu svinjetine, dok je Čaj skupljao obilne kokose i banane. Zvuci su polako zamirali. Kad je nestalo i zadnjeg tračka sunca, žuti mjesec izdigao se nad džunglom pozivajući nas na počinak. Popeli smo se na drvo, no nije nam se spavalo. Napetosti dana titrale su u tijelu dok smo ispruženi ležali na bambusovim hasurama.

Izvukoh malu bocu whiskyja i dadoh je Čaju. S pola boce alkohola u želucu Čaj se

konačno opustio i započeo pripovijest o svome ocu i krokodilskom groblju. Bilo je to u njegovom rodnom selu, u selu Wai, u koje smo išli. Šesnaestogodišnjem Čaju umro je otac od trovanja pokvarenom ribom. Za pogreb trebalo je čekati noć punog mjeseca. Čaja su još kao dijete odveli misionari i odgojili u gradu tako da se odvikao od seoskog načina života. Kad mu je umro otac, bio je u posjeti rodnoj kući. Obitelj je od njega, kao najstarijega sina, očekivala da pokopa oca. Sedam dana morao je čekati noć punog mjeseca uz mrtvo raspadajuće tijelo kako bi predao očevu dušu krokodilu što vodi duše u podzemni svijet. Put do pogrebne močvare bio je dug i valjalo je ići sam u noći punoga mjeseca. Čaj je bio vješt u upravljanju kanuom, no kada je pošao te noći, ispunila ga je strava. Put noću velik je izazov i za najvećega znalca kanua. Veoma lako može se udariti pod krivim uglom u neko potonulo deblo, izvrnuti čamac i pasti u živo blato. Još je lakše bilo zaletjeti se u nevidljivu granu ili zaplesti se u korove i zapetljan čekati plimu koja bi ili oslobađala ili prevrtala kanu ostavljajući putnika krokodilima. Čaj se borio s mišlju da jednostavno odsiječe glavu, baci tijelo u vodu, provede negdje noć i vrati se s očevom glavom govoreći da je izvršio dužnost. No bojao se. Znao je da će vrač znati da laže, jer vrač je uvijek sve znao, a bojao se i za očevu dušu. Cijelu noć veslao je do pogrebnog mjesta. Naposljetku je pronašao označeno drvo. Penjanje uz truplo vlažnog skliskog drveta predstavljalo je izazov i po danu, no valjalo je to obaviti noću, s lešom na leđima.

Grebući noktima i krvareći mukotrpno se penjao, da bi na koncu sav izgreban dosegao krošnju i položio tijelo u granje. Tek tada slijedio je najteži dio posla. Svitalo je i trebalo je sjedjeti uz leš te bambusovim štapom tjerati ptice grabljivice od raspadajućeg tijela, jer dušu ne smije pojesti ono što leti, ona je morala naći svoj put dolje, pomoću krokodila. Ptice su salijetale i napadale i njega i leš. Da ubrza pogrebni proces, Čaj je morao udarati po raspadajućem tijelu štapom kako bi se meso brže odvajalo od kostiju. Već naviknuti krokodili skupljali su se ispod drveta otvarajući čeljusti, grabeći padajuće komade mesa.

Pogreb je trajao tri dana. Čaj je tukao štapom i pjevušio pjesme i upute koje su usmjeravale dušu u toku tog trodnevnog prolaza u podzemlje.

Naposljetku, trebalo je mačetom odsjeći glavu, očistiti je od mesa i isprati. Tek tada mogao se s lubanjom vratiti u selo gdje ju je premazao bojama i položio u kuću, uz ostale

pretke - da bi ga štitili duhovi.

Lubanje ubijenih neprijatelja držale su se izvan kuće.

Te noći Čaj mi je to mirno pripovijedao. Više se nije bojao, pripovijedao je s ponosom u glasu jer je dokazao majci i ostalima da je muškarac, da je zreo, da je izvršio svoju sinovsku dužnost.