KAPADOKIJA

Odlazimo iz Istanbula. Bebekov dio posla u Turskoj je završen. Sada počinje moj posao.

Kratka vožnja Istanbulom, a zatim golemi most što spaja Evropu i Aziju. Tamo preko, tamo je Azija!

Uzbuđeni smo. Bebek vozi mahnito preko mosta, maše šakom i po prvi put urla, pravi refren adaptiranih partizanskih pjesama s kojima će me kasnije gotovo ubiti u pojam. Na mostu je pjevao „ruši se istok i zapad ,Jugosi jure na istok, uz đeka je đek”. Bio sam previše uzbuđen da bih mu prigovorio na urlanju. I sam sam mahao šakom dok je pulsirajuća gromada Azije vibrirala nadolazeći nam ususret. Iznenada, pred sam kraj mosta Bebek zaustavlja kola i koči, vadi štap koji smo odrezali za tu priliku. Kao što je to nekoć učinio Aleksandar Veliki, na vrh tog koplja nabijamo ovnovu glavu izmodeliranu od kruške. Obojica ovnovi kao Aleksandar, obojica sa samozvanom titulom gospodara dvaju svjetova, kao i Aleksandar Veliki, prije stupanja nogom u Aziju željeli smo baciti koplje ovna pobjednika. No imali smo samo jedno koplje. Tu je nastao naš prvi nesporazum koji će se u toku putovanja ponavljati u različitim varijacijama i raznim rješenjima.

Nakon što smo se posvađali i pomirili, skočili smo u džip i jurnuli kao ludi u želji da

kotači što prije zagrabe azijsko tlo.

X X X

Istanbul je već tri dana iza nas, tri dana lude vožnje, razrovanih cesta i nestašice benzina.

No, sve to zapravo i ne primjećujemo.

Dok jedan vozi, drugi čita ili za sebe ili naglas, tekstove sakupljene u prašnjavim bibliotekama. Čudnovati bizarni pamfleti o zemlji izgubljenih, o nevidljivom gradu u kojemu su živjeli deseci ili stotine tisuća ljudi za koje se od pada Istočnog Carstva gotovo ništa nije čulo do 1924, kad su se posljednji Grci izvukli iz tih skrivenih gradova i iznenada nestali. Na svetom brdu Atosu srpski pustinjak Vasilije davao nam je posljednja uputstva savjetujući nam da se čuvamo crne zmije i Yorgosa.

—   Tamo dolje nije mjesto za Srbe. Nismo rekli da nismo Srbi, no da smo razgovarah s

katoličkim svećenikom o našim planovima, vjerojatno bismo čuli i gore stvari.

Dok Bebek vozi, čitam heretički pamflet neke polulude sirijske sekte, što je izdan u Londonu — navodno memoari nekog kapadokijskog obrednog svećenika iz 14. stoljeća:

„Bio sam moćan i nemoćan, upoznao sam glad i bol, i snagu i slabost. Kao i svima članovima užeg kruga u trinaestoj godini, pri posvećenju oduzet mi je vid. Nije nam više ni trebao, mi posvećeni živjeli smo u petnaestom gradu dolje, duboko u zemlji. Prinosili smo naše žrtve u noćima punog mjeseca, kojeg nismo vidjeli, ali smo ga osjećali. Bio sam član petoga reda, što je značilo da imam pravo klesati svete simbole tupim kamenom, šesti red glodao je zubima, dok je sedmi red izrađivao likove u kamenu udarcima glavom i struganjem dlanom. Sat za satom, dan za danom, godina za godinom, oblikovali smo po jedan simbol što nas je spajao s dubokim silama crnih rupa, silama koje su nas štitile od zlog svijeta svjetlosti i

zemaljskog života”.

Tako je pisao taj monah. Koliko je autentičan taj pamflet, to nismo znali ni mi ni itko drugi jer je povijest tih podzemnih gradova obavijena tajnom.

Tamo u Kapadokiji sveti Juraj ubio je zmaja koji je oteo djevicu. Tamo duboko pod zemljom trebalo je naći jednu od sedam energetskih točaka nevidljivih dimenzija svilenog ženskog i srebrnog muškog puta i naći smjernicu koja vodi do srca. Je li to bio Stakleni grad u Tibetu ili Nepalu, u džungli Bornea ili u srcu čovjeka?

Izmjenjuju  se  tamnosmeđe  boje  anatolijske  nizine.  Pojavljuju  se  brežuljci,  spilje,

usjekline. Zemlja se raspucava, bregovi se otvaraju otkrivajući čudesne boje, sjajno— bijelu, zagasitožutu, zlatnu.

Prije samog ulaska u Kapadokiju mijenja se ritam prirode. Sve se usporava, čak i džip

što se lijeno kotrlja u drugoj brzini.

—Dolazimo do velikog brda Určisa — zaključuje Bebek čitajući topografsku kartu, — iza brda je Kapadokija.

Zaobilazimo brdo očekujući čudesan pejzaž što ga već tako dobro znamo sa Samovih fotografija. No ništa, pred nama masa guste neprohodne šikare što još i danas čuva tajne Kapadokije od znatiželjnika sa strane.

—Trebali smo ići cestom pa makar vozili i sto kilometara više — opet će Bebek. Odlučujemo, cesta je za turiste, a u doživljaj se ulazi po gudurama i na mala vrata.

Lutamo po klancima, tražimo prolaz. Pred smiraj dana susrećemo se opet s našom rječicom i

ulazimo u Kapadokiju.

Pogled nije razočarao, a trenutak je bio veličanstven. Purpurno sunce na zalazu blistalo je na kulama, zidinama i tornjevima začaranog grada iz priča. Ispred nas se pružahu kilometri čudesnog mjesečevog krajolika. U središtu Anatolije, opkoljena vulkanskim stijenama smjestila se ta mala zemlja. Stotinjak četvornih kilometara stijenja, hridina i vulkana. Naizgled, tu ni kaktus ni žbun ne bi mogli naći vode ni uvjeta za život. No, nije tako. Između vulkanskih stijena teku nevidljive rječice. U spiljama, u pukotinama i vrletima stisnula se najplodnija zemlja. Tu u pukotinama raste najslađe i najukusnije voće. Po malim sitnim pješčanim zatonima skrili se vinogradi, oni vinogradi o čijem su vinu pisali Ovidije  i Herodot.

Nakon duge vožnje po ravnoj turskoj tundri putnik iznenada nalijeće na ovaj mjesečev krajolik, na Kapadokiju. Tu negdje u srcu Otomanske imperije živio je, rađao se i umirao narod tisuća i tisuća stanovnika. Živjeli su, ali gdje? Tek nedavno svijet je saznao za Kapadokiju i njene podzemne gradove. U dubinama od 120 metara smjestili su se podzemni gradovi, u desetokatnim naseljima u kojima su živjeli deseci tisuća ljudi. Ti gradovi nisu prirodne spilje i provalije. Svaki hodnik, svaka soba, kuhinja, smoćnica, svaki ventilacijski otvor izgradio je čovjek. Kapadokija — zemlja mrtvih, zemlja stotina četvornih kilometara kuća, kula i tvrđava, stoljećima građenih, danas zemlja napuštenih praznih spomenika prošlosti.

Tko su bili ti ljudi koji su u tim stijenama klesali kuće, spilje i zidine? Tko su bili li ljudi koji su stoljećima živjeli pod zemljom, kao krtice u gradovima po 20 000 stanovnika, u stotinu i više metara dubokim nastambama? Nepoznati, fantastični oblici crkve i kuće uklesane u vulkanskim stijenama. Ceste, puteljci, labirint puteva što vode posvuda i nigdje. Kapadokija zbunjuje, šokira i zavarava. Kao što su se budistički monasi, kojima je bilo zabranjeno ubijati, branili pomoću tjelesnih vještina, aikidom i judom, trikovima utemeljenim na fizičkim i psihičkim zakonima — tako su se graditelji Kapadokije vjekovima branili arhitekturom. Stepenice koje vode u provaliju što se ne vidi, kroz koju svaki čas može navrijeti bujica vode! Gradovi, galerije, žitnice, vinski podrumi, vodovodi, ventilacije, kuhinje — sve to pod zemljom! Zašto? Od čega su bježali? Što. su skrivali?

Spuštala se noć. Dok sam pažljivo hodao tapkajući štapom ispred sebe, Borna je polako

vozio. Tražili smo mjesto gdje ćemo prespavati.

Smjestili smo se u praznoj kući, u spilji oslikanoj stoljećima starim freskama. Rastovarali smo džip i zapalili svijeće dok su nas sa zidova gledala oštra izduljena lica bizantskih svetaca. Posvuda oslikani magični simboli. Paun — znak reinkarnacije. Zečja šapa

—     simbol koji ulijeva virilnost i seksualnu potenciju. Riba — znak galilejskih  kršćana.

Upalili smo svijeće i Bebek je počeo čitati tekst koji je tog poslijepodneva napisao za televiziju.

U Kapadokiji, govori legenda, živjeli su zmajevi koji otimaju žene od muškaraca. No to

su bile legende. Što govore znanstvenici? Da pročitamo što se zna o Kapadokiji.

Počelo je s Hetitima koji su prvi iskoristili mekane vulkanske stijene da u njima kopaju nastambe. Podzemni gradovi su bili neosvojivi. Stotine hodnika bilo je iskopano samo da zavaraju neprijatelje. Kilometri labirinta što vodi u provalije u kojima se neprijatelja može uništiti vodom, zatrpati stijenama. A kako naći pravi hodnik i odmaknuti kamen težak nekoliko tona? S unutarnje strane to zatvoreno kamenje bilo je toliko savršeno izbalansirano da ga je mogao otvoriti i zatvoriti jedan čovjek. S vanjske strane trebala je dizalica da ih pokrene. Gradovi su bili opskrbljeni za opsade koje bi potrajale po deset godina. Niz hodnika vodio je do kilometrima udaljenih dolina i njiva sakrivenih među stijenama. Do njih se moglo doći samo hodnicima. Svaki je grad imao na desetke rezervnih ventilacijskih otvora i vodovoda.

No nije se živjelo samo pod zemljom. Kada se čovjek prošeta tom mjesečevom pustoši,

odjednom primjećuje da stijene nisu stijene, već kuće. Tu vani, prostim okom gotovo nevidljivi, smjestili su se cijeli gradovi! Gotovo svaka od tih stijena je kuća, crkva, palača, ili tvrđava!

Nisu to male rupe ili spilje. Unutar tih gromada smjestile su se lijepe velike prostorije, sobe, katovi, stanovi, prozori, samo što suizvanagrubi i nepravilni. Tu su nađeni i rimski grobovi. Neko vrijeme Kapadokiju su držali Zaratustrini sljedbenici. Daleko najveći dio radova obavili su kršćani i heretici.

Od čega su se skrivali ti ljudi? Što ih je dovelo u Kapadokiju? Nije se radilo o strahu od Turaka, jer tu se počelo kopati nekoliko tisuća godina prije. Ime dolazi od perzijske riječi katpatukya što znači zemlja lijepih imena. Godine 1200 prije naše ere dolaze Frigijci, poklonici vatre. Poslije njih Kapadokiju osvajaju Iranci koji su tada bili pod utjecajem Zaratustre. Zatim Rim, pa prvi nalet kršćanskih heretika, poslije toga Bizant, pa opet druga invazija heretika.

Bizantski kršćani ostavili su najveći trag no i njihovo kršćanstvo bilo je neke posebne vrste. Vjerovali su u reinkarnaciju, magične simbole, tajne kultove, čudotvorne slike, i znakove kojima malo tko zna smisao i logiku. Već sama činjenica da je nekih 60 000 Grka od turskog osvajanja Carigrada do nedavno tu uspješno živjelo, imalo svoju kulturu, filozofiju i religiju — dokazuje s koliko su pažnje čuvali i svoje živote i svoje tajne.

Kapadokija je bila sklonište svih mogućih čudaka i neortodoksnih kultura i to od prije3000 godina do prije nekih 70 godina. Čudo te arhitekture je tek u procesu otkrivanja svojih tajni.

Još 1966. godine nije se ni znalo da uopće postoje golemi podzemni gradovi, na dubinama više od 100 metara, razgranati na području više od 250 četvornih kilometara.

Jedan kamen težine 2000 kilograma toliko je savršeno balansiran da bi ga jedan čovjek

mogao pokrenuti i odcijepiti od svijeta podzemni grad s više od 40 000 stanovnika. Te brojke su gotovo nevjerojatne. Iz godine u godinu izranja sve više takvih gradova koji su, izgleda, svi ili gotovo svi bili povezani podzemnim putevima i tunelima dugačkim i po 20 kilometara. Zato se o Kapadokiji i zna tako malo. Radilo se o Grcima, Irancima, Hetitima, Asircima, Sumeranima — svi su nešto skrivali. Prije svega, sami sebe, a poslije toga, ono zbog čega su se uopće uvukli u te rupe. Što ih je nagnalo pod zemlju? Turci kažu jedno, Arapi drugo. No,

tu se živjelo po spiljama oduvijek, ne samo Bizantinci nego i drugi heretici.

Kapadokija je poput nekog hotela. Subkultura buntovnika, progonjenih manjina. Tu su svi bili i ostavili svoj pečat. Svaka kultura je imala svoje devijacije, svoje heretike, a nekim čudom, barem što se tiče klasičnog svijeta, svi ti čudaci, te ekscentrične kulture, bile one. grčke, pravoslavne iz devetnaestog stoljeća, derviške, bizantske, sufističke, šamanske, zoroastrovske, trebale su zaklonište. Svi ti, govoreći slengom, lijevi šepavi pokreti, od buntovnih Asiraca od prije 4000 godina preko vegetarijanskih Hetita do sumerskih šamana — svi su oni našli načina da se dokopaju Kapadokije i da tu žive, neki u velikim, neki u malim brojevima, neki stoljećima, neki desetljećima.