NOĆ U HLADNJAČI

Tamna sjena noći prekrila je klanac. Reflektori zakočenog džipa obasjavali su rampu spuštenu preko ceste. Kamo? Nema benzina za povratak, čekati drugi dan i policiju koja će ujutro nanovo otvoriti rampu? Procijenili smo širinu između stuba rampe i stijene klanca. Da, bilo je moguće provući se. Desni će kotači upasti u jarak, no za vozilo s pogonom na četiri kotača to ne bi smjelo predstavljati poteškoću.

Polako i pažljivo zaobilazio sam rampu dok je Bebek podmetao kamenje ispod desnih kotača koji su tonuli u glib jarka. Posljednjih dana, otkad smo napustili Kapadokiju gotovo smo stalno na putu tražeći točna odredišta svilene ceste. Dok jedan vozi, drugi spava. Zadnji dio džipa krcat kamerama i opremom postaje najmekša postelja, a padanje u san najslađe iskustvo toga drumskog života. Granični prijelaz iz Turske u Iran oko Ararata dio je svjetske opijumske rute i prvenstveno je pod kontrolom bandita pljačkaša.

Bugarski šoferi upozorili su nas da je cesta zatvorena preko noći. Zatvara je policija upravo zato jer turska vlada ne može jamčiti slobodan prolaz kroz ovaj gorštački kraj.

Nekoliko trenutaka kotači su se vrtjeli u prazno, no onda jedan snažan trzaj i džip se našao na čvrstoj cesti s druge strane spuštene rampe. Nekih stotinjak metara širok klanac otvarao se u svjetlosti četiri fara, primajući nas u svoju utrobu. Brzinom od nekih trideset kilometara na sat klizili smo tiho po krivudavoj, ali kvalitetnoj, šljunkom posutoj cesti. U tišini noći jedini zvuk bilo je brujanje četiri cilindra našega džipa. Kao i uvijek, vozili smo bez krova, osjećajući hladan zrak na obrazima i u kosi.

Bijeli mjesec upravo se dizao iza stijene, šireći vidokrug, do sada ograničen samo dometom četiri fara našega lendrovera. Nakon pet — šest kilometara našu je pažnju privukla gomila željeza. Usporio sam, Bebek je upalio ručni francuski reflektor i osvijetlio tamni predmet. Bio je to prevaljen i izgoren kombi bedford engleske registracije. Svjetlo reflektora šaralo je po lijevom boku osvjetljujući natpis na vratima: Adventure Unlimited — London — Istanbul — Katmandou — Bangkok — Sidney. Daleko su stigli, pomislih. Nekoliko metara dalje, na cesti je ležao mrtav lješinar. Njegov let nešto je naglo prekinulo. Što može prekinuti let lješinara, mislio sam. Loš obrok?

Klanac je postajao sve uži i nadvite sive stijene prijetile su, bacajući mračne sjenke.

Svjetleći krug snažnog reflektora klizio je po tom grozovitom pejzažu, tu i tamo otkrivajući oči rijetkih životinja. Sve je bilo tako statično da nas je jedino prštanje šljunka pod kotačima potsjećalo da se stvarno krećemo. U snopu svjetlosti, osim golih stijena otkrili bismo i koji osamljen ogoljeli bor. Tišina noći na momente bi bila prekinuta jatom ptica preplašenih reflektorom, koje su nestajale iza klisura, krilima proizvodeći zvuk kao da netko u nekoj mračnoj čitaonici naglo otvara i zatvara stotine knjiga.

Još dvadeset kilometara do izlaska iz klanca. Osjećaj straha miješao se s umorom, gladi i žeđi, a postajalo je sve hladnije. Što prije van, van iz ovih zidova nalik na stijenke vinske preše, koje kao da su se lagano zatvarale drobeći nas u tekućinu.

Još deset kilometara. Pojava gušće šume i raslinja na stijenama najavila je  skori svršetak klanca. Kao da je netko prestao vrtjeti vijak preše i lagano ga odvijao šireći stijenke.

Konačno, neko svjetlucanje u daljini. Sve jasnije ukazivalo se svjetlo. I onda, klanac

koji naglo prestaje — nožem odsječene stijene. Gomila bugarskih kamiona parkiranih uz osvijetljeni karanseraj i, naposljetku, kraj! Mirno, ne privlačeći pažnju usporio sam, lagano

parkirao uz kamione i ugasio svjetla. Prošli smo! Pred serajem gorjela je vatra. Naš dolazak izazvao je zanimanje skupine bugarskih šofera koji su sjedjeli uokolo vatre. Činjenica da smo bili Jugoslaveni i da smo mogli razgovarati samo je povećala njihovu dobrodošlicu.

—Kako si bratko? Jesi li živ? Sjedi!

Ima nešto specifično u životu mornara, šofera na duge pruge i svih putnika. Neka spona

—     neko tajno savezništvo. Šoferi su osjetili da smo putnici profesionalci, a ne tek neki zalutali amateri. Dok je mehandžija nosio dva panja na koja smo sjeli, osjetio sam kako me procjenjuje onim prodornim pogledima. Bez pitanja naručili smo od mehandžije dvije velike litrene boce turskog diamond piva i ponudili ih cigaretama.

—Pa što vam bi bratko da ste po noći išli kroz banditsko područje? Slegnuli smo ramenima.

—Eto tako.

Ponudili smo i mi njih šljivovicom i onda su počele tipične priče moreplovaca svjetskih drumova. Priče o prigodnim restaurantima, stanjima na cestama, političkim problemima.

—   Ah Turci, — uzdisao je Komarov. — Stalno problemi. Uhvate te kad se penješ uz brdo. Daj cigarete, daj ovo, daj ono. Ako su djeca, daš par cigareta i čokolade, i voziš. Ako ne daš, uhvate te opet na slijedećem zavoju, porazbijaju stakla i reflektore. Ako su odrasli, onda daješ kutije cigareta. Ako ne daš, sruče ti s litice stijenu na kola dok se serpentinama spuštaš dolje. Naravno, to su sve normalne prilike i normalni ljudi. S banditima je druga priča. No, zato ne voziš noću.

Svi ti  šoferi nosili  su hrpe jeftinih cigareta, bonbona i pornografskih časopisa za carinike. Otkuda Bugarima ti časopisi, pitali smo se. Specijalni uvoz ministarstva za transport namijenjen šoferima upravo za takve svrhe.

—   Što ti vrijedi objašnjavati pakistanskom cariniku da u Bugarskoj nema ,,Playboya”. Stvori ga, to je njihova logika, i eto sada ga imamo, — reče Komarov pokazujući na hrpu jeftinih njemačkih pornografskih magazina.

Za jelo smo naručili pilav i teletinu. Tu smo prvi puta dobili pravi pilav! Onu dugu bijelu iransku rižu s ružičastim vrhovima, savršeno skuhanu, s ukusnim umakom i nejestivim komadima stogodišnjeg pijetla. Dok smo još jeli, prišao nam je gazda tražeći po dolar za stražu.

—Kakvu stražu? — pitao je Bebek misleći da nas mehandžija izigrava.

Pokazao nam je na puškom naoružanog čovjeka u sjeni kamiona. Nismo mu vjerovali. Svaki po dolar, a bilo je prisutno dvadesetak ljudi!

—Za dvadeset dolara ja ću držati stražu — izjavio je Bebek.

—   Ne kompliciraj i plati! — nervozno je uzviknuo bugarski šofer. — Što misliš, da bilo koji od nas ne bi stražario i za pet dolara. To je tako, plati i šuti.

Platili smo šuteći, pojeli i vratili se vatri. Uz vatru Bugari su nagomilali stvari od vrijednosti koje su mogli izvaditi iz kamiona.

—Kuda s time? — pitao sam.

—U praznu hladnjaču.

—A straža? — upitah.

—   Kakva straža! Mi plaćamo porez da nam gazda ne izreže gume. Što se tiče hladnjača, neće ih ukrasti. Gazda želi naš promet. Naša vlada, u principu, intervenira za svaku hladnjaču. Inače bismo ostali bez ijedne.

Problem je riješio Komarov. Spustio je rampu na hladnjaču i utjerali smo lendrover u veliko tijelo prazne prikolice.

—Najbolje vam je tu i spavati, barem ćete imati mira. Popušili smo još nekoliko

cigareta, popili pivo i nestali u utrobi mračne hladnjače zatvarajući vrata i lijegajući uz džip.

U toploj, zatvorenoj prostoriji, oslobođeni strahova spavali smo kao u kolijevci sve do kasno ujutro. Ni nama a ni Bugarima nije se žurilo iz ove oaze relativne sigurnosti.

Slijedio je bogati doručak, gusti turski jogurt, burek, kava, cigarete, pozdrav Bugarima. Lendrover smo postavili opet na tlo i zagrabili prema Iranu.