Deveto poglavlje

NEKONVENCIONALNO PRIMANJE INFORMACIJA

Moja ljubav prema višim stanjima svijesti te istraživanje primjene takvog znanja nastavili su se i za moje medicinske karijere. Razgovarao sam s mnogim liječnicima i drugim ljudima koji rade vrlo stresne poslove.

A vjerujte mi, odjel hitne službe u koji neprestano pristižu novi pacijenti vrlo je stresnomjesto. Ako si dopustimo da budemo otvoreni za njih i integrirani s njima, sva ta iskustva u našim životima, uključujući i iskustva s višim stanjima svijesti, mogu imati svoju primjenu.

Jednog dana oko tri sata ujutro bio sam u dnevnom boravku za medicinsko  osoblje. Ležao sam i malo se opuštao. Nakon nekoliko sati neprekidnog dotoka pacijenata u tom trenutku u hitnoj službi nije bilo nikoga. Dok sam ležao tamo, u unutrašnjem oku pojavila mi se vrlo jasna slika žene koja dolazi s kongestivnim zastojem srca i umire.

 Vidio sam to tako jasno da sam se ustao, navukao radnu odjeću i cipele te izišao na odjel.

Sestre su me upitale: »Što radite ovdje?«. Odgovorio sam: »Očekujem dolazak pacijentice — starije žene — s kongestivnim zastojem srca.«

Odvratile su: »Ali nije bilo poziva.« Otprilike dvije sekunde kasnije preko radijske veze primili smo poziv mobilnog tima hitne pomoći: »Dolazimo sa ženom s kongestivnim zastojem srca, otežanim disanjem...«

Takva intuitivna iskustva često su mi se događala u hitnoj službi, međutim nije bilo zgodno govoriti o tome budući da naše društvo želi da duhovnost i slična iskustva držimo podalje od svojih karijera, obitelji i politike, kao i od svega.

Jednom drugom zgodom u sezoni gripe došao nam je dvadesetšestogodišnji mladić koji je mislio da ima gripu. Sestra ga je obradila i smjestila u bolničku sobu. Bili smo vrlo zauzeti: imali smo četrnaest trauma u sobama za pregled i jednog liječnika!

Ušao sam u sobu i pogledao tog mladića. Imao je groznicu s drhtavicom, mučninu, bolove u tijelu, glavobolju i sve ostale simptome koji idu uz gripu. Većina liječnika bi ga, kao što je uobičajeno, pregledala, napravila nekoliko pretraga, prepisala Amantadine za gripu i poslala kući.

Pogledao sam tog čovjeka i na neki tajanstven način osjetio da ima tumor na mozgu. Nije imao nikakvih neuroloških pokazatelja kao što su paraliza, ukočenost, kap i tako dalje. Međutim, imao sam snagu uvjerenja te sam se okrenuo sestri i rekao: »Želim hitni CT glave.«

Pogledala me je kao da sam lud i rekla: »Dr. Greer, on ima samo gripu!« A ja sam odvratio: »Samo učini to.«

Hvala bogu da nisam trebao ići preko HMO-a (američka organizacija za zdravstveno osiguranje; op.prev.) ili nekog tvrdokornog birokrata, jer da sam morao, taj čovjek bi danas bio mrtav. (Poruka političarima i pohlepnim financijašima koji uništavaju naše zdravstvene sustave: medicina nije samo znanost nego i umjetnost.)

Dakle, na temelju tog intuitivnog znanja naložio sam da se napravi CAT snimka. Objektivno gledajući, taj čovjek doista nije zadovoljavao kriterije za tomografsko snimanje, međutim ja sam rekao:

»Tko god daje na stolu, maknite ga; oslobodite skener, želim ovoga čovjeka u njemu, smjesta.« I tako je pacijent otišao na tomografiju; radiolog me je smjesta nazvao: »Dr. Greer, ovaj čovjek ima masivni astrocitom« — veliki moždani tumor — koji je pritiskao moždano deblo!

Dakle, evo što se događalo: svi njegovi simptomi bili su posljedica toga što je moždano deblo bilo gurano kroz otvor na bazi lubanje, foramen magnum, pa je vršilo pritisak na područje koje upravlja regulacijom tjelesne temperature, mučninom i tako dalje. Zato je imao sve te simptome groznice, drhtavice i mučnine, međutim sve je to bilo zbog tog tumora i njegovog neobičnog očitovanja.

 Oblik tumorabio je takav da nije utjecao na nijednu osjetilnu ili motoričku funkciju. Vrlo netipična situacija. Stanje je bilo krajnje ozbiljno jer bi s rastom takvog pritiska u mozgu naposljetku došlo do hernije moždanog debla, odsijecanja centara za disanje i srca, i čovjek bi iznenada umro.

 Odmah sam ga uputio na neurološku operaciju radi hitnog smanjivanja pritiska. U stvari, helikopterom smo ga morali prevesti u drugu bolnicu.

»Dr. Greer, što vas je navelo na pomisao da taj pacijent ima moždani tumor? Ja nikad ne bih posumnjao na to s obzirom na njegove simptome! Ne bih čak napravio ni CT snimanje.« - rekao mi je neurokirurg.

»Ah, jednostavno sam imao predosjećaj...« - odgovorio sam. Radilo se, u stvari, o vrsti osjeta popularno zvanog »gledanje na daljinu.«

Bila je to intuitivna spoznaja jer kompleks prisutnih simptoma bi me, u najmanju ruku, naveo da lako dijagnosticiram gripu i pacijent bi bio, kako mi to kažemo, »obrađen i najuren«.

Međutim, da nisam slijedio svoje unutarnje znanje za manje od dvanaest sati on bi bio mrtav. Kako se ispostavilo, otišao je na operaciju mozga i operacija je bila uspješna.

Dakle, takvu vrstu sposobnosti i znanja doista možemo unijeti u svoje karijere, čak i ako to ne bismo »smjeli«, posebno oni među nama koji se bave egzaktnim znanostima.

U znanosti i medicini na takve se stvari gleda s velikim podozrenjem. Unatoč tomu, otkrio sam da ima mnogo liječnika koji su imali slična iskustva ali ih ne žele javno iznositi zbog straha da ne budu ismijani.

Jednom drugom prilikom imali smo dvije »šifre plavo« odjednom.

Bio sam jedini liječnik na odjelu, a imao sam dvoje ljudi kojima je doslovno stalo srce. Prvi kojim sam se bavio dugo je bio u srčanom arestu.

Zatim je došao drugi. Prvi pacijent imao je srčani ritam koji jefatalan ako potraje. Upotrijebili smo sve što smo imali na raspolaganju: kardioverziju (isporučivanje udara istosmjerne el. struje na prsa; op. prev.), sve lijekove, sve. Ne želim ulaziti u zamorne tehničke pojedinosti.

Činjenica je da nije djelovalo. Na kraju smo bili blizu toga da proglasimo smrt i okončamo liječenje, no ja sam osjetio da bi se ta osoba mogla vratiti u normalni srčani ritam. I tako sam usredotočio svoju svjesnost na pacijentovo srce, vizualizirao provodni sustav srca i zazvao višu moć — Božju moć — te mentalno vizualizirao i zamislio da se pacijentovo srce vraća u normalni ritam. I vratilo se, tog istog trenutka! Može biti da se radilo o slučajnosti. Skeptici bi rekli: »To su počele djelovati ove druge stvari!« Ali ja ne mislim tako.

Bilo je vrlo konkretno. No bilo je iz nužde, doslovno pitanje života ili smrti. Dakle, kada to morate učiniti i zazovete božansku moć u svemiru — i kada je to hitno, iskreno i čistog srca ~ gotovo sve je moguće!

Kada to morate učiniti, iznenada i pronađete sposobnost da to učinite, okretanjem prema unutarnjoj Božjoj moći.

Tijekom medicinske karijere dogodilo mi se mnogo takvih stvari, a događaju mi se i dalje. Prije nekoliko godina prolazio sam blizu grada Helene u Montani.

To je bilo prije nego što smo se preselili ovdje u Virginiju, u trenutku kada sam želio sam preseliti svoju obitelj iz Sjeverne Karoline, međutim nisam bio siguran kamo. I tako sam se vozio po Montani istražujući ovo područje.

Odjednom sam se našao kako vozim usred bijela dana i ugledao ono što ja zovem slika u slici. To je kao da imate dva televizijska ekrana jedan unutar drugog.

Dok sam se vozio cestom u unutrašnjem oku vidio sam jedno raskrižje, usred bijela dana, na kojem se bila dogodila teška prometna nesreća u kojoj sam znao da će biti smrtno stradalih. Nije bilo nejasno.

Rekao sam samomu sebi: »To će se dogoditi, samo što nisam naletio na to.« I tako sam počeo tražiti po automobilu bilo što što bi mi moglo poslužiti kao neki medicinski instrument — čak i slamčicu ako mi zatreba da napravim dišni put, bilo što.

Otprilike sat vremena kasnije nalazio sam se na raskrižju na istočnoj strani Nacionalnog parka Glacier, usred ničega. To je bilo jedno od onih opasnih cestovnih raskrižja na kojima je znak 'stop' na prometnoj cesti, međutim netko jednostavno nije zaustavio vozilo.

Veliki SUV ušao je u raskrižje i frontalno udario u bočni dio rent-a-car Ford Taurusa u kojem se nalazio bračni par iz Njemačke. Kada sam stigao do tamo supružnici u Taurusu, stariji ljudi, bili su na mjestu mrtvi — oboje.

 Ljudi u SUV-u bili su vrlo teško ozlijeđeni i priklješteni pod kontrolnom pločom. Tako sam se usredotočio na preživjele u SUV-u. Napokon je stigao lokalni tim hitne pomoći i svi smo radili na tome da ih stabiliziramo.

Dok sam se tim bavio, pogledao sam prema gore i ugledao planinu koju sam vidio u snu tjedan dana prije nego što sam otputovao u Montanu. Jedne večeri usnuo sam san s tom planinom koja me je podsjetila na oblik Brda iskušenja u Izraelu, pokraj Jerihona.

Iznad planine jasno sam vidio treperavo svjetlo, poput duha. Iskustvo u snu bilo je vrlo duhovno, međutim nije bilo nikakve druge poruke ili slike pa sam pomislio: »Baš čudno.«

Nakon pružanja pomoći preživjelima povezao sam se s Bogom i izgovorio molitvu da preminuli muškarac i ženu odu na najvišu razinu duhovnosti i spoje se s Bogom. Dok sam se molio pogledao sam prema gore i vidio kako se točno u trenutku kada sam povezivao njihove duše s Bogom iznad planine pojavilo prekrasno bijelo svjetlo.

Tada mi je bilo jasno da je to bio razlog zbog kojeg sam otišao u Montanu: da budem tamo u tom trenutku u vremenu, ali onkraj vremena, jer bilo je i vječno. To je bila svrha zbog koje sam se tamo našao, osim Što sam pomogao sudionicima nesreće koji su preživjeli.

Pozvali smo helikopter koji je, međutim, mogao primiti samo jednogpacijenta pa sam morao odlučiti tko će ići helikopterom. Onaj koji je morao ići zemaljskim prijevozom mogao je umrijeti. Molio sam se da donesem pravu odluku.

Morate biti spremni slijediti svoju intuiciju i vodstvo koje dobijete — i morate biti spremni djelovati. Tijekom čitave medicinske karijere postupao sam tako bez obzira na situaciju. I preporučujem ljudima da prihvate tu odgovornost. To je prihvaćanje vaše moći i onda prihvaćanje odgovornosti koja ide s tom moći.

Od tada sam razgovarao s mnogim ljudima koji su bili piloti vojnih mlažnjaka ili piloti velikih putničkih zrakoplova u kritičnim situacijama u kojima su imali slična prekognitivna iskustva s prethodnim znanjem koja su im pomogla da izbjegnu tragediju.

Mnogi ljudi imaju takva iskustva. Što je posao kritičniji ili stresniji, to je vjerojatnije da bi se mogle pojaviti takve sposobnosti. Iako smatram da se one mogu primijeniti u gotovo svemu što radite. To može biti način života, ne samo nešto usputno i povremeno.

Razumijevanje duhovnosti i božanskosti ne treba biti rezervirano samo za sat ili dva nedjeljom ili za neki sporadični prigodni događaj. To može biti unutrašnje buđenje koje je s nama stalno — prizvano  i primjenjivano stalno.

Može postojati ritual ili ceremonija koja čini nešto za vas, međutim u stvarnosti je svjesna povezanost s bezgraničnim božanskim stanjem nešto što se može njegovati i živjeti i unijeti u sve što radimo u bilo kojem trenutku. To je disciplina i način života u kojem smo uvijek povezani s Duhom i živimo u tom stanju.

Jednom je na hitni prijem dovezen nećak jedne od naših medicinskih sestara jer ga je, dok se vozio na motociklu, frontalno udario kamionet. Bio je olujan, užasan dan. Stanje mu je bilo vrlo kritično, imao je istu ozljedu koja je ubila princezu Dijanu - puknuće prsne aorte, što je često fatalna ozljeda.

Počeo sam raditi na njemu s izvrsnim sestrama koje smo imali i nekako sam osjetio da ima puknuće aorte. Napravili smo rendgensku snimku prsnog koša. Snimka je bila vrlo nejasna, no osjećao sam da potvrđuje moju slutnju.

Međutim, došao je glavni kirurg i rekao: »Pa, ne bi bio živ i izgledao ovako da ima puknuće aorte!«. Usprotivio sam se: »Čovječe, ima puknuće aorte.« Kirurg me upitao: »Kako znate?«

Odgovorio sam mu: »Jednostavno sam siguran.« I tako sam se raspravljao s tim kirurgom i borio se da ne ignorira tu ozljedu ili da ga ne liječi na način koji bi ga trenutno ubio.

Uspio sam ga odvesti torakalnom kirurgu i na CT snimanje prsa, i tada je potvrđeno. Međutim, da ga nismo vrlo oprezno liječili u smislu hidratacije, krvnog pritiska i svega drugoga, mogli smo potpuno raznijeti aortu i pacijent bi umro.

Takvi događaji su se u hitnoj službi događali iz dana u dan. Volio bih održati tečaj integracije medicinske znanosti s intuitivnim znanjem.

Da, naše sprave, tehnologije i znanosti su divne, ali umjetnost svjesnosti i intuicije također ima svoju ulogu. Radi se o ravnoteži koju moramo ponovno uspostaviti u svim aspektima naših života.

Jednog dana imat ćemo civilizaciju u kojoj će i ljudi koji rade na ključnim područjima, bez obzira na to koliko se znanost možda čini materijalnom, priznavati da viša stanja svijesti imaju važnu ulogu.

Kada sam usred nečega ozbiljnog nađem se da funkcioniram na način da povezujem više razina odjednom. Takve su situacije vrlo intelektualne i postoji mnogo konkretnih, znanstvenih podataka koje treba prizvati. Mnogo je fizičkih, materijalnih stvari za učiniti i mnogo je menadžerskih odluka koje treba donijeti.

Dio toga je suosjećanje, međutim tu je i gorljiva, nepokolebljiva volja da se pomogne dotičnoj osobi. Medicinske sestre znale su mi reći da bi, ako se išta dogodi nekom od njihovih voljenih, željele da ja budem liječnik koji će ih liječiti.

To se nije nužno javilo kao suosjećanje, nego sam jednostavno djelovao s te razine. Dragi bože, situacije u hitnoj službi doista su intenzivne: ne sjedimo uokolo njišući kristalima ili brojeći zrnca krunice!

Da dođe liječnik i ne zna što radi, u svom nastojanju da zaštitim život ja bih ga fizički udaljio i rekao: »Van. Ubijate ovu osobu. Ja preuzimam.« Dakle, jedan dio mene prilično je 'alfa-mužjački'.

Bio sam svjestan i na tim drugim razinama. Vidite, nisam se isključio. Kada bih dobio intuitivnu sliku neke vrste ili jasan uvid u nešto, čak i kada dolazi od »neznanstvene« intuicije, ne bih ga odbacio. Bio bih otvoren za mogućnost da trebam postupiti u skladu s tim.

To mi je davalo prednost u situacijama u kojima doista nisam mogao »znati« da trebam CT snimku zbog moždanog tumora. Nisam mogao znati da moram tu osobu liječiti kao da je imala puknuće aorte jer to nije bilo ni tipično ni dovoljno jasno.

Spoznao bih stvari ranije ili otkrio skrivene probleme zato što sam bio povezan s tim nelokalnim, sveprisutnim intuitivnim Duhom koji je u svima nama i u svim stvarima. Radi se o vrlo zanimljivoj i vrlo iznijansiranoj dinamici.

Prije pokretanja CSETI-ja jednog poslijepodneva bio sam u svojoj spavaćoj sobi i sjedio na rubu kreveta. Iznenada sam primio ono što ja zovem 'slika u slici': ne gubite svijest i ne prestanete vidjeti »stvarni svijet« nego osim njega vrlo jasno, sa svim pojedinostima, vidite i neki drugi prizor ili mjesto.

U trenutno primljenom paketu informacija vidio sam Air Force One (službeni zrakoplov američkog predsjednika) kako slijeće ili uzlijeće u Kolumbiji, u Južnoj Americi. Bio je pogođen raketom zemlja-zrak iz ručnog bacača koju su ispalili odmetnuti elementi kolumbijske vojske na platnom spisku narko-kartela.

 Htjeli su ubiti predsjednika za vrijeme posjeta Kolumbiji. Vidio sam zgradu, pistu za slijetanje. Vidio sam travu na polju. Vidio sam šumu na rubu i točno odande je izletjela raketa. Bilo je katastroflčno: predsjednik je bio ubijen. »Bože,« pitao sam, »što bih uopće trebao učiniti s ovom informacijom?« Molio sam se za pomoć. San me je jako opterećivao.

Nekoliko tjedana kasnije Emily i ja bili smo u Washingtonu na jednom medicinskom skupu. Te sam noći usnuo jedan san. U snu sam bio s Barbarom Bush, ona je bila sva u crnini i izlazila je iz crne limuzine.

Bili smo na pogrebu predsjednika Georga Busha. Pomislio sam: »O, Bože, stvarno je mrtav.« Ogromna težina svalila se na mene. »Ovo je trebalo spriječiti.«

Probudio sam se obliven hladnim znojem. Okrenuo sam se k Emily i ispričao joj svoju noćnu moru. Emily je moja najbliža prijateljica, družica i srodna duša i govorim joj sve! Pitao sam je: »Što da radim? Da nazovem Bijelu kuću i to im ispričam?« »Pa, zašto ne?« - upitala je.

Nastavili smo razgovarati o tome cijeli dan, a navečer smo uzeli telefonski imenik i potražili broj Bijele kuće.

Ispod njega stajao je broj tajne službe. Bili smo zapanjeni time da se doista nalazi u imeniku!

Nazvao sam taj broj i rekao: »Zovem se dr. Steven Greer i liječnik sam hitne službe.« Ispričao sam se: »Znam da će vam se ovo činiti posve ludo, ali imao sam vrlo jasnu viziju pokušaja atentata na predsjednika.

Izgledalo je vrlo ozbiljno.« Prvi čovjek s kojim sam razgovarao je rekao: »Gospodine, pričekajte malo, prespojit ću vas.« I onda je nastala duga tišina; bio sam svjestan da me stavljaju u neku superračunalnu bazu podataka.

Zatim je moj poziv preuzeo šef sigurnosti predsjednika iz tajne službe u Bijeloj kući.

Ponovno sam se počeo ispričavati, a on je rekao: »Gospodine, mi ovakvu vrstu informacija shvaćamo vrlo ozbiljno.« Uvjeravao sam ga: »Znate, nikad nisam učinio nešto ovakvo. Nisam tip čovjeka koji diže lažne uzbune. Upoznao sam svoju suprugu u lucidnom snu; imam tu sposobnost viđenja stvari koje će se dogoditi u budućnosti. To mi se spontano događa kad god je potrebno.« Bio je vrlo ozbiljan i pozoran.

 Rekao je: »Samo mi sve ispričajte.« I tako sam počeo opisivati: »U mom snu predsjednik je išao u Kolumbiju; ili pri slijetanju ili pri uzlijetanju pogođen je Air Force One.« Opisao sam mu sve: da je to bio posao iznutra te da.su ljudi iz kolumbijskih obrambenih snaga bili ti koji su izdali sigurnosnu službu i djelovali u ime ljudi koji vode narko-kartele.

Agent tajne službe je upitao: »Što moramo učiniti da to izbjegnemo? « Odgovorio sam: »Pa, ne možete li nagovoriti predsjednika da otkaže put, tada morate u posljednjem trenutku promijeniti mjesto slijetanja predsjedničkog zrakoplova. Morate se pobrinuti da unutar dometa ručnog bacača raketa nema nikoga tko je povezan s Kolumbijcima nego da to budu samo vaši ljudi. I morate dobro pročešljati područje u tom radijusu.« Rekao je: »Učinit ćemo kako ste rekli.«

Nekoliko tjedana kasnije u Newsweeku sam pročitao članak u kojem je pisalo da je za pet milijuna dolara bilo naručeno ubojstvo predsjednika Busha i da su trgovci oružjem sa Srednjeg istoka, uključujući Izrael, prodali narko-kartelima u Kolumbiji ručne bacače raketa!

 U tom članku, koji je izišao POSLIJE moje vizije, stajalo je da su savjetnici molili predsjednika da otkaže put.

Ispostavilo se, dakako, da je otišao na put, no nije ubijen. Godinama kasnije jedan vrlo visok obavještajni dužnosnik — ujedno i agent tajne službe — rekao mi je da je ono što sam ispričao bilo shvaćeno ozbiljno te da su napravili sigurnosne promjene. Sumnjam da je predsjednik Bush išta znao o tome.

Tom sam prilikom shvatio da u obavještajnoj zajednici i u Tajnoj službi u stvari ima vrlo pametnih i dobrih ljudi koji razumiju moć svijesti. Očito je da respektiraju tu vrstu sposobnosti.

Ljudima govorim: Ne bojte se svojih uvjerenja, pouzdajte se u njih.

Ponekad morate preuzeti rizik. Ja sam svakako riskirao kada sam nazvao Tajnu službu i ispričao im ovu priču. Međutim, mislim da mije ta epizoda izgradila i određeni kredibilitet u tim obavještajnim krugovima jer su vidjeli da su podaci koje sam im ispričao bili točni.

U noći nakon poziva Tajnoj službi imao sam još jedan vrlo lucidan san. Ponovno sam bio s Barbarom Bush, ali ovaj put smo svi bili odjeveni u bijelo, jahali smo bijele konje, sve je bilo svijetlo i puno sreće. Tada sam znao da će predsjednik biti siguran

Vjerujem da mnogi ljudi primaju informacije na nekonvencionalne načine ali se o tome jednostavno ne govori.

Moramo stvoriti pozitivno ozračje za razgovor o tim stvarima. Moramo stvoriti pozitivno ozračje za uvođenje takvih rasprava bez straha od ismijavanja ili omalovažavanja od strane naših kolega. Možemo to učiniti snagom vlastitog primjera, provedbom riječi u djela.