Sedamnaesto poglavlje

IZGUBLJENE BAŠTINE

Kada neki ljudi čuju ovu priču, boje se da bih bio voljan ući i u utrobu zvijeri. No ja im kažem: »Pa, zašto ne?« Nije mi nikakav problem sastati se s bilo kime na Zemlji kako bih s njim podijelio svoju viziju dobre budućnosti koja očekuje čovječanstvo i onoga što trebamo učiniti da je ostvarimo. Ja se ne bojim — i znam da me ne mogu korumpirati. Ne mogu me kupiti. Ne mogu me zavarati. I nije me briga ako me ubiju.

Dakle, što se može izgubiti? Ako ste iskreni, stvari su vrlo jednostavne. Ne postoji nitko koga morate izbjegavati, a svi koje trebate pronaći pristupačni su vam.

Naučio sam da trebamo funkcionirati na više kolosijeka svijesti odjednom. Poput dupina — oni mogu »spavati«, no istovremeno je dio njihovog mozga budan. To je znanstveno dokazano. Oni funkcioniraju na više razina i dimenzija istovremeno. Dakle, to mogu i ljudi. Tijekom tog razdoblja, otišao bih na spavanje — no dio mene uvijek bi ostao budan.

Na primjer, netom nakon što je predsjednik Clinton izabran za predsjednika, krajem 1992. godine, našao sam se s njim na astralnoj razini, u guvernerovoj rezidenciji u Little Rocku, u saveznoj državi Arkansas, i razgovarali smo o tim informacijama — to je trajalo tijekom cijelog Clintonovog predsjedničkog mandata.  Sastanci bi se događali na astralnoj razini i dolazilo bi do razmjene saznanja.

Godinama kasnije, dobar prijatelj predsjednika Clintona rekao je da je on bio u velikoj mjeri u dodiru s unutrašnjom duhovnom razinom pa se stoga mogao sastajati na astralnoj razini.

Mnoge sam se godine rutinski na taj način sastajao s ljudima. Nadiđemo li ego, strah i predrasude, možemo duhovnim putem doprijeti do ljudi.

Ipak, to ne znači da će nam oni do kojih dopremo — bilo u fizičkom sastanku licem u lice ili putem tih drugih, nelokalnih primjena svijesti — nužno biti blagonakloni.

U slučaju Billa Clintona, on je jako želio da se to (razotkrivanje informacija o NLO-ima i izvanzemaljcima te sve što slijedi iz toga.; op. prev.) dogodi, no nije imao hrabrosti da to učini. Njegova baština je, u osnovi, izgubljena budući da je na njemu, kao prvom predsjedniku koji je imao puni mandat nakon svršetka Hladnog rata, bila odgovornost da to učini. Nije bio dorastao izazovu.

Otprilike u vrijeme kada sam kanio obznaniti da sam imao te sastanke s direktorom CIA-e, nakon što je on otišao s te dužnosti — mislim da ju je obnašao do 1995. godine — bio sam u posjetu prijateljima u Santa Barbari.

Bio sam intervjuiran za jedne velike njujorške novine koje su namjeravale objaviti priču o našim brifinzima o NLO-ima za Bijelu kuću i direktora CIA-e.

Istog dana kada su trebali objaviti tu priču, pojavila se Linda Tripp sa svojim pričama o Moniki Lewinsky. To nije bila slučajnost. Ta afera je čitavu našu priču udaljila od pozornosti medija. I, sljedećih nekoliko godina ona je bila na tapeti dvadeset četiri sata na dan, sedam dana u tjednu: »pušenje« o kojem se čulo širom svijeta! Kakva krajnja besmislica!

Vijest dana: Moć je najbolji afrodizijak. A moćni ljudi imaju afere. I, pogodite što? Oženjeni ljudi koji imaju afere ponekad lažu o njima. Vidi vraga. Postupak za opoziv s dužnosti predsjednika zasnovan na tome? Ma, molim vas.

Hillarv Clinton bila je u pravu kada je rekla da postoji zavjera za ubojstvo Billa Clintona putem ubojstva njegova ugleda umjesto metkom. Bila je apsolutno u pravu — i to je bilo zbog ovog i s njim povezanih pitanja.,

Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća shvatio sam da se predsjednik Sjedinjenih Država neće uhvatiti u koštac s pitanjem NLO-a te da bi, kada bi ga počeo intenzivnije istraživati, to bio kraj njegova predsjednikovanja.

Negdje u to vrijeme upoznao sam dobrog prijatelja predsjednika Čartera koji mi je rekao da je Čarter u ranim danima svog predsjednikovanja i u razdoblju dok je postajao predsjednik pokušao saznati o čitavom tom tajnom pitanju o NLO-ima.

Dok je bio guverner, Čarter je imao viđenje NLO-a u Georgiji, a imamo i njegov službeni izvještaj o tome. Tako je Čarter pokušao dobiti informacije od tadašnjeg direktora CIA-e Georga Busha - oca sadašnjeg predsjednika — no Bush mu je rekao da mu ih neće dati te da ih treba potražiti drugdje!

Kasnije, kada je Čarter dodatno ustrajao da dobije odgovore, posjetio ga je »čovjek u odijelu« i rekao mu: »Gospodine, ako želite završiti svoj prvi mandat kao predsjednik, držat ćete svoja prokleta usta zatvorena glede tog pitanja o NLO-ima.« Taj insajder i Carterov prijatelj rekao mi je da se Čarteru — možda i njegovoj obitelji — izravno prijetilo.

Od nezavisnih izvora, uključujući neke od svjedoka Projekta Razotkrivanje, saznali smo da je Čarter želio naručiti studiju o NLO-ima za Bijelu kuću te da je studiju trebao provesti Stanford Research Institute (SRI). Tajni projekti u Pentagonu zatim su poručili SRI-ju da  će raskinuti sve ugovore kojima podupiru SRI ako po Carterovom nalogu počnu za Bijelu kuću istraživati pitanje NLO-a.

Tako je ideja o studiji predana zaboravu. Ovo je samo dio dugog niza predsjednika Sjedinjenih Država kojima se prijetilo — niza koji vuče korijene još barem od Eisenhowera. U slučaju Jacka Kennedvja, prijetnje su i ostvarene. Drugima se tijekom čitava života i čitavog predsjedničkog mandata prijetilo smrću ako budu inzistirali na toj temi.

Dakle, to je majka svih kozmičkih žrvnjeva u koje sam ušao od godine 1992. na ovamo.

Bili Clinton nije imao hrabrosti da to učini. No, sasvim iskreno, mislim da je imao dobru priliku. Zar javnost ne očekuje od vođa da budu spremni obaviti posao bez obzira na svoje osobne ambicije ili osobnu sigurnost? Međutim, većina političara nije hrabra.

Imamo slabu ibeskičmenjačku vladajuću klasu koja je opijena novcem, moću i sebičnim ambicijama. Čak i kada saznaju za taj problem, jednostavno nemaju kralježnicu ni dovoljno čvrstine da učine pravu stvar u ime Zemlje, ljudi na Zemlji ili čak građana Sjedinjenih Država.

Dok smo između 1994. i 1997. godine nastavljali obrađivati sustav, odlučio sam da je vrlo važno đa dopremo do svjetskih zakonodavnih tijela.

Ako je predsjednik kao pojedinac bio previše ustrašen i previše ugrožen da bi nešto učinio i ako su se njegovom unutrašnjem krugu uskraćivale informacije, tada je sljedeća najbolja instanca bio Kongres.

Tolikom je broju visokih dužnosnika Bijele kuće bio zapriječen pristup informacijama da je bilo jasno da bi jedino otvoreno saslušanje pred istražnom komisijom u Kongresu moglo službeno promijeniti stvari.

Što se tiče drugih visokih dužnosnika koji su bili zapriječeni: astronaut Gordon Cooper osobno mi je rekao da je ministar obrane Cohen saznao da je tim Gordona Coopera snimio NLO koji je u pedesetim godinama prošlog stoljeća sletio na suho dno jezera kod zrakoplovne baze Edvvards.

Cohen je pokušao doći do tih informacija, no onemogućen mu je pristup. Cohen je znao datume i pojedinosti o tom slijetanju i njegovom snimanju — no svejedno nije mogao doći ni do filma ni do izvještaja!

Dakle, sastajali smo se s nizom kongresnika, među kojima je bio i član senatskog Odbora za obavještajne poslove, senator Dick Bryan iz Nevade — savezne države u kojoj se nalazi Area 51 — te drugi na ključnim položajima.

Mreža naših veza bila je sve veća i vidjeli smo da se možemo privatno sastati s mnogo ključnih kongresnika.

Predstavljali smo im dokazni materijal i molili ih: »Molimo vas, organizirajte otvorena saslušanja na kojima će naši svjedoci moći pred kongresnom komisijom svjedočiti o strogo povjerljivim informacijama i na kojima će biti prisutni svjetski mediji.«

Otkrio sam da su gotovo svi kongresnici željeli znati, ali nisu željeli djelovati. Nikada neću zaboraviti kada me je na aerodromu McCarran u Las Vegasu povezao jedan od onih električnih automobilčića nalik golf-vozilima.

To je bilo sredinom devedesetih.  Bio sam doletio u Las Vegas na samo nekoliko sati kako bih se sastao sa senatorom Brvanom iz Nevade. Zaustavili smo se ispred neuglednih vrata za koja sam mislio da vode u sobicu za čistače ili slično — no, kada otvorite vrata, uđete u predivnu konferencijsku dvoranu! Koristila se za takvu vrstu VIP sastanaka na aerodromu.

Dopratili su me u prostoriju, a zatim je ušao senator. Proveli smo zajedno oko sat vremena. Senator Bryan je u pratnji imao pomoćnika koji je sjeo na kauč. Senator, ja i moja pratnja sjedili smo za konferencijskim stolom. Mislim da senatorov pomoćnik isprva nije razumio o čemu je sastanak!

Senator je upitao: »Dobro, s kime ste se sve sastali dosad?« a ja sam odgovorio: »S direktorom CIA-e, jednom osobom iz Združenog stožera i...« Primijetio sam da je pomoćniku ispao papir kojeg je trenutak prije nonšalantno čitao. Izgledao je kao da ga je netko ošamario.

Senator Brvan je tijekom briiinga rekao da ne sumnja da su te stvari autentične i da se događaju, ali da mu nikada nije omogućen pristup tim informacijama.  Takvo što, iz usta jednog visokog člana senatskog Odbora za obavještajne poslove!

 Ja sam nato rekao: »Znate, mi očajnički trebamo nekoga poput vas da održi otvorena saslušanja o toj temi, slična onima kakva je Gerald Ford imao krajem šezdesetih...«

Čim sam to rekao, iz izrazito angažiranog prešao je u vrlo obrambeni stav. Rekao je: »Pa, vi ste se sastali sa svim tim ljudima. Zašto predsjednik to ne učini?«

Ja sam rekao: »Mislim da zacijelo znate zašto predsjednik ne želi to učiniti. To je doista tvrd orah.«

A on je rekao: »Ali, ja sam samo senator.« Uzvratio sam: »A ja sam samo liječnik!« »Položili ste prisegu da ćete podržavati i štititi Ustav Sjedinjenih Država, a ja vam nudim dokaze da je Ustav Sjedinjenih Država potkopan, da je lanac zapovijedanja obezglavljen te da najvažnijim tehnologijama i informacijama u povijesti čovječanstva upravlja odmetnička, ilegalna skupina. Ako to ne zahtijeva nužnu istragu Kongresa, što zahtijeva?!«

Na trenutak je samo ravnodušno sjedio, a zatim je rekao: »Ne znam mogu li to učiniti, no jeste li razgovarali s Johnom Warnerom iz Oružanih snaga?«

Sa svim žarom koji sam mogao smoći, rekao sam: »Gospodine, razgovaram s vama.« Pokušavao sam ne dopustiti mu da se izmigolji od odgovornosti! Ipak, bilo je očito da se senator Brvan jednostavno grozi mogućnosti da se prihvati tog problema.

Kroz isti proces prošli smo s brojnim drugim kongresnicima, senatorima, visokim dužnosnicima u izvršnoj vlasti, Ujedinjenim narodima, vojnim časnicima i drugima — nitko nije ništa poduzeo.

Na posljetku me je jedna skupina pri Ujedinjenim narodima pozvala da tamo održim predavanje. Naslov mog govora je bio: »Osnove međuplanetarnog mira.« Pogledate li članke u mojoj prvoj knjizi, vidjet ćete da je u njoj poglavlje s tim naslovom. Članak je napisan jer sam bio zamoljen da održim tu prezentaciju u UN-u.

Većina ljudi ne zna da je gotovo sve Što sam napisao bilo odgovor na zahtjev neke skupine zainteresirane da sazna istinu. To je bio katalizator nastanka mojih ranijih knjiga.

Na taj skup u UN-u poveo sam jednu od svojih kćeri koja je tada imala dvanaest godina. Stigli smo na glavni ulaz na koji ulaze posjetitelji i dok smo čekali u redu i prolazili kroz osiguranje, odjednom sam čuo veliki metež u predvorju. Pogledao sam prema tamo i vidio ženu glavnog tajnika Ujedinjenih naroda sa šefom protokola i sigurnosti i čitavom svitom kako mi pokazuje da pridem.

Došli su do nas, otvorili ogradu od užeta i mi smo prošli zaobišavši osiguranje. Pozdravili smo se i gđa Boutros-Ghali je uzela moju lijevu ruku, a ja sam sebi zdesna držao za ruku svoju kćer.

Dok je čitava ta svita prolazila kroz veliko predvorje Ujedinjenih naroda, gđa Boutros-Ghali se okrenula prema meni i upitala me: »Kada ćete to napraviti?«

Ja sam rekao:»Kako to mislite?«

A ona je odgovorila: »Pa, te informacije da nismo sami u svemiru moraju se objaviti svijetu.«

Ja sam rekao: »Pa, Leah, vi i vaš suprug ste na čelu svijeta! Vi ste na čelu Ujedinjenih naroda. Ja sam samo provincijski liječnik iz Sjeverne Karoline.«

A ona je rekla: »O, ne. To je za Boutrose previše opasno. Boutrose bi ubili!«

Pomislio sam: »A što sam ja? Mačji kašalj?« I naravno, odgovor je da, ja sam upravo to. Ja sam topovsko meso — to je točno. Ja sam u tim krugovima onaj koji je potrošiv — to mi je od 1992. godine nadalje bilo sasvim jasno.

Tako sam rekao: »Znate, Leah, ja mogu učiniti samo ovoliko.« Ona je bila među najmoćnijim ženama koje sam ikada upoznao. Imala je snažnu pojavu, bila je vrlo duhovna i imala je vrlo dubok uvid.

Zatražili smo da se dugo očekivani događaj razotkrivanja održi u Ujedinjenim narodima. Pristali su na to. Međutim, negdje u vrijeme kada smo trebali sklopiti konkretan dogovor, Boutrosa-Ghalija su otpustili. Glavni tajnici obično imaju dva mandata. On je imao samo jedan.

Navodili su svakojake razloge zašto ga se moraju riješiti, baš kao što su se riješili Kurta Waldheima. Kako se ispostavilo, Kurt VValdheim je podržao osnivanje Ureda za svemirske poslove, koji doista djeluje u UN-u, te premještaj sjedišta tog ureda iz New Yorka u Europu kako bi doista mogao istražiti ta pitanja. Međutim, maknuli su ga zbog toga, izvukavši optužbe o njegovoj navodnoj umiješanosti u nacističke zločine. Boutros-Ghali je također dirao u pitanja povezana s NLO-ima, pa su maknuli i njega.

Nakon toga na mjesto glavnog tajnika dolazi Kofi Annan. Visoki pomoćnik Konja Annana — Korejac koji je u birokraciji Ujedinjenih naroda bio najviši diplomat iz Koreje — stupio je s nama u kontakt. Rekao je: » Pristali su da se konferencija, na kojoj će ti bivši vojni i vladini dužnosnici svjedočiti o NLO-ima, održi u velikoj vijećnici u Ujedinjenim narodima.« To je bilo dogovoreno.

Međutim, nekoliko tjedana kasnije taj isti veleposlanik me je nazvao i rekao: »Nemojte me nikad više zvati u Ujedinjene narode. Evo vam moj kućni broj.« On je postao zainteresiran jer je saznao za izvanredne događaje s NLO-ima koji su se odvijali u Koreji.

Bio sam šokiran. Pitao sam ga: »O čemu govorite?«

Rekao je: »Pa, znam da smo se dogovorili da ćemo biti domaćini vaše konferencije, no to više nije izvedivo. Glavnog tajnika su posjetili neki ljudi koji su mu pokazali dokumente koji su ga tako prestrašili da je znao da ne može ništa više učiniti s tim.«

Rečeno mi je da će UN, koji je bio pred bankrotom, prekinuti s radom i biti rasformiran! U biti, ti tajni agenti i pripadnici nadnacionalne odmetničke skupine priprijetili su vodstvu UN-a i utjerali

mu strah u kosti.