Šesto poglavlje

NEIZRECIVO JEDINSTVO

U sufljskoj tradiciji postoji priča o učitelju koji je učenika pokušavao naučiti kako da levitira preko vode. Student je stajao na rubu jezera, intelektualizirao i mislio: »Pa, ja sam teži od vode; potonut ću i utopiti se.«

 Učitelj se okrenuo učeniku i rekao mu: »Sebe ostavi iza, i onda hodaj po vodi.«

To je gracioznost — ja je nazivam operativnom gracioznoscu — koju morate pronaći da biste postigli te stvari na duhovnom planu. Morate je prakticirati i dopustiti da se razvije.

U svom srcu morate znati da je to moguće, a ne samo vjerovati u to u uobičajenom smislu vjerovanja. Morate reći »bit će« i onda to učinite.

Međutim, to biva ostvareno ne zbog vašeg ega, to biva ostvareno preko višeg Uma koji je u vama. Spoznati to je paradoks: s jedne strane, naše osobnosti su mediji kroz koje se može manifestirati i izraziti bezgraničnost.

Jednom kada to shvatite, razumijete koncepciju postojanja kao čisti medij duha. Tako s jedne strane mora postojati osobnost kako bi se nešto ostvarilo, a s druge strane morate biti dovoljno slobodni od sebe te dopustiti višem božanskom biću da sja kroz vas i omogući ostvarivanje tih stvari. I tada će se one ostvariti..

Svoju sam adolescenciju proživio otkrivajući to uglavnom samostalno, uz malu pomoć iz nevidljivih domena. Međutim, da nisam to otkrio, sasvim sam siguran da bih do dvadesete godine bio mrtav.

Većina ljudi bi, da prežive okolnosti u kakvima sam ja bio kao adolescent, završili kao ovisnici o drogama ili kriminalci. Ja tu preobrazbu pripisujem vodstvu, zaštiti i nadahnuću Velikog duha, Božanskog bića: nekako sam bio spreman biti otvoren za to.

 Kada sam se otvorio za To, To me proželo. Bilo mi je potpuno na raspolaganju. I uvijek je tu za svakoga od nas.

Govorim ljudima: »Čim ste spremni da se otvorite Tomu, ono je tu.« Tu je zbog bilo koje svrhe. Nije mi važno jeste li na odjelu hitne pomoći i pokušavate spasiti život, jeste li pilot zrakoplova ili tesar.

Neograničeni Božanski um uvijek prebiva u nama. Radi se o tome da toga budete svjesni, da budete otvoreni za to i dopustite mu da djeluje. Dakle, ostaviti sebe po strani i dopustiti da se dogodi.

Dok sam živio u Izraelu moj otac, okorjeli pušač i alkoholičar, smrtno se razbolio. Danas znam i da je imao teški posttraumatski stresni poremećaj iz Drugog svjetskog rata, iz borbe prsa o prsa s Japancima na pacifičkim otocima. Jednog dana obitelj mi je javila da mu je pronađen inoperabilni tumor veličine loptice za golfu desnom plućnom krilu.

U to vrijeme - bila je 1978. godina - smatralo se da dostupna kemoterapija neće djelovati, ali svejedno su pokušali. I tako su me pozvali natrag u Sjedinjene Države da uredim stvari oko pogreba: liječnici su rekli da ima još nekih šest tjedana života.

Kada sam posjetio tatu upitao sam ga: »Želiš li umrijeti od ovoga?« Odgovorio mi je: »Ne, nisam spreman«. Tada sam ga poučio meditaciji i molitvi.

Dakle, morate razumjeti kakav tvrdokorni ateist, kakav ogorčen čovjek je on bio, i to iz stare generacije, rođen 1916. godine. Pa ipak je rekao: »Učinit ću to.« Tako sam mu dao da pročita neke knjige i zatim ga osobno poučio meditaciji, vizualizaciji i kako da se iscjeljuje umom iz nutrine.

Najprije se treba centrirati i ući u duboko, tiho stanje svijesti koja nadilazi jastvo, tamo gdje se nalazi prava moć, to jest božansko. To je ono što transcendira ego. I iz tog stanja raditi vizualizaciju.

Dakle, uvedete ono što ja nazivam Božji faktor ili faktor božanskog duha.

Poučio sam, dakle, svog oca da to radi. Rekao sam mu: »Učini to. To je pitanje tvog života ili smrti. Bez obzira vjeruješ li u to ili ne, radi kao da vjeruješ.« I učinio je.

Zatim sam se vratio u Izrael gdje sam odlazio u predivni bahajski hram na planini Karmel. Otišao bih tamo svakog dana u vrijeme ručka i radio istu vizualizaciju koju sam preporučio svom ocu. Zatim bih se molio za njegovo izlječenje.

Nekoliko tjedana kasnije otac je ponovno posjetio svog liječnika. (Već smo bili izabrali česticu na groblju, no ja sam znao da će biti u redu.)

 Liječnik je napravio rendgenske snimke i otkrio, iznenađen, da je golemi tumor nestao. Doktor je uskliknuo: »Bože moj!«. Bilo je to jedno od onih »čudesnih«, spontanih izlječenja. No ja sam točno znao što se dogodilo.

Moj otac je poživio još nekoliko godina. Preminuo je od kongestivnog zastoja srca i emfizema od pušenja, jer su se njegova pluća jednostavno rasprsnula.

Međutim, prije nego što je preminuo prisjetio sam se kako sam kada sam bio dijete, mislim da mi je bilo dvanaest godina, jednom sjedio s njim u dvorištu naše kuće u Charlotti. Tom mi je prilikom rekao: »Znaš, stvarno ne želim još dugo živjeti. Samo dotle dok vi, djeca, ne odrastete i ne odete od kuće«. (Bio je prilično pijan kad mi je to rekao.)

Dakle, u vrijeme kad je imao rak na plućima moja mlađa sestra i dalje je živjela u kući. A godinu dana nakon što ju je napustila on je preminuo.

 Rekao sam svojoj sestri: »Znaš, mi sami stvaramo svoju stvarnost.« On je to potvrdio. Rak koji ga je trebao ubiti nije ga ubio, međutim potpuno se odrekao života i preminuo čim su sva djeca odrasla i otišla. Učinio je točno ono što je rekao da će učiniti, premda sam siguran da se nije svjesno sjećao da je to izrekao.

Dakle, mnogo smo moćniji nego što mislimo, bez obzira na to tko smo. I sami stvaramo život kakav imamo.

U to vrijeme naučio sam i da mogu ući u stanje u kojem mogu posjećivati ljude na velikim udaljenostima. Mnogi ljudi kažu: »Pa, to znači da si astralno putovao.« Bio sam na astralnim putovanjima kao tinejdžer, ali to je bilo drukčije!

Ono što sam naučio je spoznaja da ne trebate odvojiti astralno tijelo od fizičkog, nego jednostavno trebate spoznati da je u svakom pojedincu sadržana cjelokupna kreacija.

 Izreka »Smatraš li se sićušnim kada je u tebi sadržan čitav svemir?« retoričko je pitanje koje rasvjetljava jednu veliku istinu: sve je sadržano u svjesnom umu u nama.

Relativno primitivan način posjećivanja drugih preko duha je astralna projekcija, pri čemu se fizičko i astralno tijelo odvajaju i vi odletite. Međutim napredniji, jednostavniji i sigurniji način za to je spoznaja da je sve to sadržano u vama.

Ulaskom u stanje svijesti koje je nelokalno, koje je transcendentalno stanje svjesnosti, može se pristupiti bilo kojoj točki u vremenu i prostoru. A kada to iskusite, onda pomoću suptilne upotrebe volje možete vidjeti nekog voljenog tko se nalazi na drugom mjestu. To sam ja činio sa svojim voljenima.

To mi je otkriveno netom prije nego što sam otišao u Izrael. Imao sam divnu tetu koja je bila ozbiljno bolesna, imala je rak pluća i umirala je.

Ona je bila jedan od malobrojnih članova naše obitelji koji su doista marili za nas, pa mi je uvijek bila vrlo bliska. Ostala mi je u sjećanju kao uvijek vrlo draga i vrlo ljubazna, tetka Irene.

Na dan kada je preminula probudio sam se u svojoj sobi a ona je bila tamo. Vidio sam je kao četrdesetogodišnjakinju umjesto kao ženu staru sedamdeset godina, teško bolesnu od raka.

Zračila je i bila je prelijepa. Ne sjećam se da je išta rečeno: to je jednostavno bila lijepa, srdačna prisutnost te u isti mah oproštaj i osjećaj trajne povezanosti.

Sutradan me je nazvala moja sestra blizanka, a ja sam joj ispričao svoje iskustvo. Rekla je: »Pa, zovem te jer je preminula.« Pitao sam: »Kada?« To moje iskustvo dogodilo se točno u vrijeme njezine smrti.

Dakle, preko jedinstva velikog duha uvijek smo povezani jedni s drugima.

Predivno je to spoznati jer jednom kada to shvatimo znamo da vrijeme i prostor uopće nemaju granica.

Sjećam se kako sam jednom s prijateljem kampirao u Okamenjeno šumi (nacionalni park u Arizoni gdje se nalazi mnogo fosila petrificiranog drveća; op.prev.) u Arizoni. Moje žena Emily je bila kod kuće u Sjevernoj Karolini.

Iznenada sam osjetio da želi znati da može komunicirati sa mnom, međutim ja sam bio u divljini. I tako sam legao pod punom mjesečinom, meditirao i ušao u stanje jedinstva svijesti.

Produbio sam to u mirno stanje svjesnosti i vidio Emily u našoj spavaćoj sobi. Ovdje moram napomenuti da se Emily rijetko sjeća svojih snova. Znao sam da spava, pa sam otišao u spavaću sobu i povezao se s njezinom dušom.

Pokazao sam joj točno gdje se nalazim i što radim. Poslao sam joj poruku da ću biti uz nju svaki put kad me bude doista trebala, da smo uvijek zajedno, da smo jedno u duhu.

Nekoliko dana kasnije kada sam izišao iz divljine, nazvao sam je. Rekla mi je: »Nećeš vjerovati kakav lucidan san sam imala! Bio si na jednom mjestu...« i nastavila je opisivati točno mjesto gdje smo logorovali! »I rekao si mi ovo...«, ponovila je poruku koju sam joj poslao. Bila je to divna spoznaja: umirujuća, kako za nju tako i za mene. Shvatili smo što možemo učiniti te da nikad nismo sami; nikad nismo odvojeni; ne postoji odvojenost.

Kada odlučimo otključati kutiju odvojenosti, imamo ključ. Ključ je svjestan um u nama i volja da ga upotrijebimo. Morate imati živu vjeru. Yogananda (glasoviti vedski učitelj; op. a.) jednom je rekao da je razlog zbog kojeg ljudi ne rastu duhovna klonulost i manjak duhovne odvažnosti.

Jednom kada vam se ta iskustva počnu otkrivati a vi shvatite da su moguća, raste vaša uvjerenost da su stvarno moguća; radite to sve više i postaju sve snažnija. Stvara se pozitivna povratna petlja.

To je poput snježne grude koja se kotrlja nizbrdo. Ona sama postaje sve veća i brža, međutim morate je gurnuti preko ruba!

Jedne godine na našu godišnjicu Emily i ja otišli smo u Kostariku i odsjeli u jednom mjestu na pacifičkoj obali. Jedne noći nakon što smo zaspali dogodila nam se zapanjujuća stvar.

Emily se usred noći probudila i kad je pogledala prema meni, ugledala je srebrnastosivi oblik kako se podigao iz mog tijela, izletio kroz prozor hotelske sobe i otišao. Pomislila je: »Moj bože, evo me u Kostariki, imamo četvero djece kod kuće, a Steve je upravo umro!«

Imao sam ono što sam oduvijek nazivao jednim od svojih lucidnih snova, koje uostalom sanjam čitav život. Letio sam preko džungle i preko ruba oceana. Iako sam bio usred mrkle noći, gledao sam pomoću božanskog vida te sam promatrao veličanstvenu kvalitetu vode i džungle kao da je dan; ali sve je posjedovalo vlastitu svjetlost iz svoje nutrine, za razliku od svjetlosti koja dolazi od Sunca.

To je bila jedna od najdivnijih stvari koje sam ikada vidio. Letio sam u stanju potpune slobode i sreće.