Nedužnost

Mala djeca su nedužna. Ali ona nisu stekla nedužnost, već je ona njihova priroda

Djeca su zapravo neznalice, ali njihovo je neznanje bolje od takozvane učenosti jer učeni čovjek jednostavno prikriva svoje neznanje riječima, teorijama, ideologijama, filozofijama, dogmama i vjerovanjima. On pokušava prikriti svoje neznanje, ali ako ga samo nešto malo dublje pitate, u njemu nećete naći ništa osim mraka, ništa osim neznanja.

Dijete je u mnogo boljem položaju od učenog čovjeka jer ono može vidjeti neke stvari. Premda su djeca neznalice, ona su spontana, premda su neznalice, njihova oštroumnost ima neobičnu vrijednost.

Mali dječak koga je uhvatila štucavica, poviče: "Mama, mama, ja kašljem natraške!"

Nekoga je  dječaka  dovela  kod  psihijatra  njegova  majka  koja je  bila  velika  brbljavica.  Psihijatar  je  pregledao  dijete  te  se iznenadio da mali dječak jedva obraća pozornost na pitanja. "Imaš li problema sa sluhom?", pita ga psihijatar.

Momčić  odgovori:  "Ne,  imam problema  sa  slušanjem."

Vidite li tu oštroumnost? Ćuti i slušati su potpuno različite stvari. Dječak je rekao: "Ja nemam poteškoća da nešto čujem, već sam umoran od slušanja." Treba čuti — ovdje je majka brbljavica, ali ja imam problema sa slušanjem. Ne mogu usredotočiti svoju pozornost. Majka i njezina brbljavost uništili su nešto vrijedno u djetetu: njegovu pozornost. On se jako dosađuje.

Srednjoškolski nastavnik izveo je učenike na ploču da rješavaju aritmetičke probleme. Jedan je momak rekao: "Ja nemati kredu."

"To nije ispravno", reče nastavnik. Pravilno je reći: "Ja nemam kredu, ti nemaš kredu, mi nemamo kredu, oni nemaju kredu. Razumiješ li sada?"

"Ne" , odgovori učenik, "što se dogodilo sa svom tom kredom?"

Bilo je već tri sata ujutro kad se s plesa vratila ministrova kći tinejdžerica. Ministar i njegova supruga čekali su djevojku. Budući da je ona došla na zadnja vrata, ministar joj je rekao prilično podrugljivo: "Dobro jutro, vražje dijete!"

Govoreći slatko, kao što to i priliči djetetu, kći odgovori: "Dobro  jutro,  oče!"

Učiteljica pokušava poučiti djecu aritmetičkoj operaciji oduzimanja. Ona kaže: "Dakle, Hugh, ako tvoj otac zaradi 180 dolara tjedno, ako mu odbiju 6 dolara za osiguranje, 11 dolara za socijalnu sigurnost, 24 dolara za razne takse, te ako tvojoj majci dade pola preostalog novca, što će ona dobiti?"

"Srčani napad!",  odgovori učenik.

Večera je završila. Otac i  njegov  devetogodišnji  sin  bili su  u dnevnoj sobi i gledali televizijski program. Majka i kći bile su u kuhinji gdje  su prale posuđe.

Iznenada se začuo strašan prasak, kao da se nešto razbilo u

kuhinji. Pričekali su čas zaprepašteni, ali nisu više ništa čuli. "To je mama nešto razbila", reče dječak.

"Kako znaš?", pita otac.

"Zato što nije ništa rekla", odgovori maleni.

Iz  kuhinje  se  začuo  zvuk razbijene  čaše  ili porculana.  Majka poviče iz dnevne sobe: "Willy, što zaboga radiš u kuhinji?" "Ništa, sve je već učinjeno!", odgovora Willy.

Prodavač koji je radio  na  području Nove Engleske  premješten je u Kaliforniju. Tjednima je selidba bila glavna tema razgovora u kući.

Tada,   noć prije  selidbe,  kad  je  prodavačeva petogodišnja  kći

govorila svoju večernju molitvu, rekla je i ovo: "A sada, dragi Bože, moram Ti zauvijek reći zbogom, jer sutra se selimo u Kaliforniju."

Kako  ste  uspjeli ustrajati u  svojoj dječjoj čistoći,  a  da  niste  dopustili  da vas  odrasli oko  vas  pasiraše?  Odakle  vam  ta  hrabrost?"

Nedužnost je i hrabrost i čistoća. Nema potrebe biti hrabar ako ste nedužni. Također nema potrebe ni za kakvom jasnoćom jer nema ništa jasnijega, kristalno jasnoga od nedužnosti. Zato je pitanje kako zaštititi vlastitu nedužnost. Nedužnost nije nešto što se stječe, ona nije nešto što se može naučiti, ona ne sliči talentu za slikanje, glazbu, poeziju ili kiparstvo. Ona ne sliči tim stvarima. Ona je više kao disanje, nešto s čime ste rođeni.

Nedužnost je u prirodi svakog bića. Svi su rođeni nedužni. Kako drukčije čovjek može biti rođen nego nedužan? Rođenje znači da ste ušli u svijet kao tabula rasa, ništa nije bilo zapisano na vama. Imali ste samo budućnost, niste imali prošlost. To znači nedužnost. Dakle, najprije pokušajte shvatiti značenje riječi nedužnost.

Prije svega, nema prošlosti, postoji samo budućnost. Na svijet dolazite kao nedužni promatrač. Svatko dolazi na isti način, s istom kvalitetom svijesti.

Pitate kako sam uspio sačuvati svoju nedužnost i čistoću da ih nitko ne izopači. Odakle mi hrabrost, pitate. Kako sam uspio da me ne ponize odrasli i njihov svijet?

Nisam ništa učinio po tom pitanju, zato ne mogu odgovoriti kako se to dogodilo. Jednostavno se dogodilo i ja nisam odgovoran za to. Možda se to događ a svakom, ali on se počne zanimati za druge stvari. Vi se počnete nagađati sa svijetom odraslih. Oni imaju mnoge stvari koje vam mogu dati, a vi imate samo jednu stvar koju vi možete dati, a to je vaš integritet, vaše samopoštovanje. Vi nemate mnogo, a tu jednu jedinu stvar koju imate možete nazvati kako god želite: nedužnost, inteligencija, autentičnost. Vi možete samo to dati.

A dijete se prirodno vrlo zanima za sve što vidi oko sebe. Ono neprestano želi imati ovo i ono, to je dio čovjekove prirode. Promatrate li malo dijete, čak i novorođenče, vidite da je ono već oprezno počelo tražiti neki put: njegove ruke pokušavaju nešto pronaći. On je započeo svoje putovanje.

Na tom putu on će izgubiti sebe jer na ovom svijetu ne možete ništa dobiti ako to ne platite. A jedno dijete ne može shvatiti kako to da je ono što daje tako vrijedno. Kad bi cijeli svijet bio na jednoj strani, a njegov integritet na drugoj, njegov bi integritet bio teži i vredniji. No dijete nema nikakva načina da to sazna. To je problem jer ono što dijete ima, ono to jednostavno ima. Ono to uzima kao gotovu stvar.

Pitate me kako sam uspio da ne izgubim svoju nedužnost i jasnoću. Ja nisam ništa učinio, samo jednostavno od samog početka.. .bio sam osamljeno dijete jer su me odgajali djed i baka s majčine strane. Nisam rastao s ocem i majkom. Ono dvoje starih ljudi bilo je samo, željeli su dijete koje bi bilo radost njihovih zadnjih dana. I tako su moji roditelji pristali: ja sam bio njihovo najstarije dijete, njihov prvorođeni sin pa su me poslali  djedu i baki.

Ne sjećam se nikakva odnosa s obitelji moga oca u tim ranim danima moga djetinjstva. Sa to dvoje starih ljudi -  s mojim djedom i njegovim starim slugom — moj djed je bio doista prekrasan čovjek — is mojom bakom, dakle to troje ljudi...provalija među nama bila je prevelika...Ja sam bio posve sam. Nisam imao nikakva  društva,  oni  mi  nisu  mogli biti društvo. Trudili su se iz svih sila da mi budu prijatelji, ali to   nije bilo moguće.

Bio sam ostavljen sam sebi. Nisam imao što govoriti. Nisam imao nikoga drugog jer u tom malom selu moja je obitelj bila najbogatija. A bilo je to doista maleno selo - nije bilo više od dvije stotine ljudi koji su bili tako siromašni da mi moj djed i baka nisu dopustili da se miješam sa seoskom djecom. Ta su djeca bila prljava i naravno, svi su bili gotovo prosjaci. I tako nije bilo načina da imam prijatelje. To je na mene snažno djelovalo. U cijelome svom životu, nikad nisam imao prijatelja. Nikad nisam upoznao nekoga tko bi mi mogao biti prijatelj. No, znanaca sam imao mnogo.

Onih prvih ranih godina bio sam tako osamljen da sam počeo uživati u toj samoći. A ona je doista bila prava radost. Ona nije bila moje prokletstvo, već moj blagoslov. Počeo sam uživati u samoći, počeo sam osjećati da sam dostatan sam sebi. Nisam ni o komu ovisio.

Nikad se nisam zanima o za sportske igr e zbog jednostavna razloga - jer od moga ranoga djetinjstva nije bilo načina za igru, nisam se imao s kim igrati. Još uvijek vidim sebe onih ranih dana, kako samo sjedim.

Naša je kuća bila na prekrasnome mjestu, na samom jezeru. Miljama daleko prostiralo se samo jezero...bilo je tako prekrasno i tiho. Samo povremeno vidio bih liniju bijelih ždralova kako lete iznad jezera, ili bih čuo njihovo ljubavno dozivanje i to bi narušavalo tišinu. Inače, to je bilo pravo mjesto za meditaciju. I kad bi taj ljubavni zov narušio tišinu.. .nakon toga tišina bi bila još dublja.

Jezero je bilo puno lotosovih cvjetova. Sjedio bih satima tako, zadovoljan sam sa sobom, kao da me se svijet uopće ne tiče: lotosi,  bijeli ždralovi, tišina...

Moj djed i baka bili su svjesni jedne stvari - da ja uživam u svojoj samoći. Oni su vidjeli da nisam imao želje otići u selo, susresti se s nekim, razgovarati s nekim. Kad su oni razgovarali sa mnom, moji su odgovori bili da ili ne. Razgovor me uopće nije zanimao. I zato su bili svjesni jedne stvari, da sam bio sretan u svojoj samoći. Njihova je sveta dužnost bila da me ne ometaju.

S djecom se dogodi da im kažete: "Budi tiho jer tvoj otac razmišlja." ili "Tvoj otac se odmara. Budi miran, sjedi tiho." U mom djetinjstvu dogodilo se upravo suprotno. Sada ne znam reći zašto i kako se to dogodilo, ali jednostavno se dogodilo. Zato kažem da se jednostavno dogodilo jer ta povlastica se ne odnosi na mene.

Sve ono troje staraca stalno su davali znakove jedan drugome: "Nemoj ga ometati, on tako silno uživa." I oni su počeli voljeti moju tišinu.

Tišina ima svoju vibraciju. Ona je zarazna, osobito tišina djeteta koja   nije isforsirana, koja ne nastaje zato jer kažete:

"Istući ću te ako napraviš bilo kakvu nepodopštinu ili buku." Ne, to nije tišina. To neće stvoriti onu radosnu vibraciju o kojoj govorim, kad je dijete šutljivo samo od sebe, kad u tom uživa bez nekog razloga. Njegova sreća nema nikakva uzroka. Ona stvara plemenito mreškanje.

U jednom boljem svijetu svaka će obitelj učiti od djece. A vi se tako žurite da ih poučite. Čini se da nitko ne uči od njih, a oni vas imaju tako mnogo naučiti. A vi njih nemate čemu naučiti.

Samo zato što ste stariji i moćniji, vi ih počnete pretvarati u ono što ste vi, a nikad niti ne pomislite što ste vi, kamo ste stigli, kakav je vaš status u unutarnjem svijetu. Vi ste siromah, želite li to i svom djetetu?

Ali nitko ne razmišlja. Inače bi ljudi nešto naučili od male djece. Djeca donose tako mnogo iz onog svijeta jer su nedavno stigla. Ona još uvijek nose tišinu utrobe, tišinu samog postojanja.

I tako sam slučajno sedam godina živio neometan. Nije bilo nikoga da mi prigovara, da me priprema za svijet biznisa, politike, diplomacije. Moj djed i baka bili su više zainteresirani da me ostave da budem što više prirodan, osobito je to bila želja moje bake. Ona je jedan od uzroka - te malenkosti djeluju na sve vaše životne uzroke — ona je jedan od uzroka što duboko poštujem sve žene.

Ona je bila jednostavna, neobrazovana ali nevjerojatno senzibilna. Objašnjavala je mom djedu i sluzi: "Svi smo mi živjeli jednu vrstu života koji nas nikamo nije doveo. Mi smo prazni kao što smo uvijek bili, a sada se smrt približava." Ona je uporno zahtijevala: "Neka ovo dijete ne osjeti naš  utjecaj. Kako mi možemo utjecati na njega... ? IVIi možemo samo činiti da on  postane onakav  kakvi smo  i mi. Dajmo mu priliku da bude  ono  što  on jest."

Neobično sam zahvalan toj staroj ženi. Moj se djed neprestano brinuo da će on, prije ili kasnije, biti odgovoran: "Oni će reći: 'Ostavili smo svoje dijete s vama, a vi ga niste ništa naučili."

Moja baka nije ništa dopuštala.. .jer u selu je živio jedan čovjek koji bi mi mogao dati temelj u jeziku, matematici i zemljopisu. On je imao obrazovanje četvrtog razreda — to je tada bilo najviše osnovno obrazovanje u Indiji. Ali bio je najobrazovaniji čovjek u gradiću.

Moj je djed pokušavao nešto učiniti: "On može doći i poučavati ga. Barem da zna abecedu i nešto matematike pa kad dođe k roditeljima, neće moći reći kako smo uludo potrošili njegovih sedam godina."

Ali moja baka bi odgovarala: "Neka oni učine što god žele nakon sedam godina. Sedam godina on će biti ono što je po prirodi, a mi se nećemo miješati." Njezin je argument uvijek bio ovaj: "Ti znaš abecedu, pa što si postigao? Ti znaš nešto matematike, pa što onda? Zaradio si nešto novca. Želiš li da i on malo zaradi i živi poput tebe?"

To je bilo dovoljno da ušutka starca. Sto da se radi? Bilo mu je teško jer se nije mogao suprotstaviti, znao je da bi on bio odgovoran, a ne ona jer otac bi ga pitao: "Sto si učinio?"

To bi se doista i dogodilo, ali na sreću on je umro prije nego što ga je otac išta pitao.

No moj je otac neprestano govorio: "Taj stari čovjek je odgovoran, on je pokvario dijete." Ali sada sam dovoljno jak da mu objasnim: "Preda mnom nemoj nikad ništa govoriti protiv moga djeda s majčine strane. On me spasio da me ti ne pokvariš - zato se ti ljutiš. Ali ti imaš drugu djecu - pokvari njih. A na kraju ćeš reći tko je doista pokvaren."

On je imao  i  drugu  djecu,  dolazilo  je  sve  više  djece. Ja bih ga zadirkivao: "Napravi još jedno dijete, neka ih bude dvanaest. Jedanaestero djece? Ljudi pitaju koliko djece  imate. Jedanaest  nije  dobar broj.  Dvanaest je  impresivnije."

Kasnije bih mu govorio:  "Ti samo kvari svu svoju djecu. Ja sam divljak  i takav ću ostati,"

Ono što vam se čini da je nedužnost, to je zapravo neobuzdanost. Ono što vidite kao čistoću nije ništa  drugo nego neobuzdanost. Ja sam nekako ostao izvan dohvata civilizacije.

A jednom sam bio dovoljno jak. I zato  su ljudi uporni: "Zgrabi dijete što brže možeš, ne gubi vrijeme jer što ga ranije zgrabiš, bit će ti lakše. Kad jednom dijete  postane  dovoljno jako, bit će teško  savijati ga prema tvojim željama."

Život ima sedmogodišnje krugove. Do sedme godine dijete je savršeno jako. Sada ne možete više ništa učiniti. Sada ono zna kamo ići, što raditi. Ono je sposobno raspravljati, sposobno je vidjeti što je pravo a što krivo. Njegova bistrina bit će najviša kad navrši sedam godina. Ako se ne uplićete u njegove ranije godine,  on će u  sedmoj  godini biti kristalno bistar u svemu pa će cijeli život živjeti bez ikakva kajanja.

Ja se u životu nisam ni zbog čega kajao. Pokušavao sam otkriti jesam li ikad učinio išta loše. Nije stvar u tome da su ljudi mislili kako je dobro sve što sam učinio. Ja sam nisam nikad mislio da je loše ono što radim. Cijeli svijet može misliti da je to bilo pogrešno, ali ja sam posve uvjeren da je to bilo ispravno. Da, bila je to prava stvar.