Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

936

PUTA

OD 14.01.2018.

Moć odupiranja ili "stani i promisli"

Moć odupiranja ili
Najveći mogući stupanj moralne kulture jest spoznaja da bismo trebali kontrolirati svoje misli.

Poglavlje deseto

Moć odupiranja ili "stani i promisli"

Najveći mogući stupanj moralne kulture jest spoznaja da bismo trebali kontrolirati svoje misli.

Charles Darwin, Podrijetlo čovjeka

Kao što je rečeno u proteklim poglavljima, pokušaji utjecaja javljaju se u mnogim oblicima - i nisu uvijek uspješni. Ako je čovjek dovoljno motiviran, često je u stanju zastati i promisliti prije nego što podlegne

-   može se prisjetiti zašto nešto ne treba kupiti, zašto ne treba u nešto povjerovati, odupirući se na taj način pokušaju utjecaja. No u slučaju ispiranja mozga, pritisak je ogroman. Onaj koji vrši ispiranje mozga mora nekako zaobići žrtvinu sposobnost samokontrole, tako da ona više nije u stanju stati i promisliti. Da bismo razumjeli kako se to može dogoditi, moramo razumjeti kako mozak primjenjuje tu svoju sposobnost. Područje moždane kore koje je najčvršće povezano sa sposobnošću "stani i promisli" jest izbočina koja se nalazi točno ispod našeg čela: prefrontalni korteks ili kraće, PFC.

Upravljanje  mozgom

Istraživači koji proučavaju prefrontalni korteks često uspoređuju nje- govu funkciju s funkcijom glavnog izvršnog direktora u velikoj tvrtki. Analogija bi se trebala odnositi na ulogu vode (i na istu ću se metaforu


u ovom poglavlju vratiti nešto kasnije), ali mislim da ona može ići i dalje od toga. I prefrontalni korteks i glavni izvršni direktor obavijeni su daškom glamura, uzbuđenja i moći. I jedan i drugi troše velike količine ili cjelokupne (metaboličke ili financijske) resurse u odnosu na druge dijelove mozga/zaposlenike u tvrtki. I u oba slučaja većina nas nema pojma o tome što zapravo rade.

Prefrontalni režnjevi smješteni su na prednjoj strani mozga, na vrhu korteksa koji je u čovjeka mnogo veći nego u naših najbližih rođaka primata.1 Ujedno su to i najtajanstvenija i najintrigantnija od svih područja mozga. Sve ono što ljudi rade, a neuroznanstvenici ne razumiju, svaka funkcija ili sposobnost koja nije lezijama, iglama ili skeniranjem pripisana nekom drugom području u mozgu, obično se pripisuje prefrontalnom korteksu ili njegovom anatomski bliskom suradniku, prednjem dijelu cingularnog korteksa (oni se često svrsta- vaju zajedno). Svijest, porivi, slobodna volja, unutarnje ja, donošenje odluka, složene misli i emocije, samokontrola i moral samo su neke od funkcija tog "zlatnog rudnika".

Prednji dio cingularnog korteksa šalje i prima podatke iz mnogih područja subkorteksa u kojima se obrađuju emocije i o kojima je bilo riječi u devetom poglavlju - amigdale, periakveduktalne sive tvari

 

Slika 10.1. Shematski prikaz ljudskog mozga, (a) Lateralni (vanjski) prikaz s označenim približnim smještajem prefrontalnog korteksa. (b) Medijalni (unutarnji) prikaz s označenim približnim  smještajem  prednjeg  dijela  cingularnog  korteksa.


i hipotalamusa. Stoga ga kratak zapovjedni lanac dijeli od živaca i hormona koji ljudskom tijelu daju moć reagiranja i izražavanja. Te moći, premda ih katkad svjesno kontroliramo, često imaju neugodnu osobinu da se otmu našoj kontroli, čemu može posvjedočiti svatko tko pati od napadaja panike. Tjelesni simptomi također mogu ima- ti snažno motivacijsko djelovanje - bol je jedan od očitih primjera. Čini se da prednji dio cingularnog korteksa služi kao most između subkortikalnih područja koja obraduju to motivacijsko djelovanje i prefrontalnog korteksa. Poslužimo li se marksističkom metaforom iz devetog poglavlja, usmjerava moć iz baze do nadgradnje i kontrolu iz nadgradnje do baze.

Uloga prefrontalnog korteksa opisana je na mnogo načina. Čini se da upravlja određivanjem slijeda, strukturiranjem i usmjeravanjem ponašanja, osobito u zahtjevnim ili novim situacijama. Vjeruje se da posreduje u odlučivanju između alternativnih opcija, interpretiranju mogućnosti i modeliranju potencijalnih budućnosti. Poriv da udarite svog šefa može na trenutke postati iznimno primamljiv, ali istodobno želite i zadržati posao. Dobro uvježban prefrontalni korteks spasit će vam karijeru, prisiljavajući vas da zastanete i promislite prije nego što zadate udarac. Čini se da ta sposobnost, tako bitna za civiliziran život, zahtijeva da prefrontalni režanj bude netaknut. Sposobnost "stani i promisli" omogućava nam također da se odupremo pokušajima utjecaja. Svatko tko bi želio na nekome vježbati ispiranje mozga mora prvo proći pokraj prefrontalne straže svoje žrtve.

Važnost prefrontalnog režnja vidi se iz onoga što se događa kada on ne funkcionira kako treba. Oštećenje na tom području ne rezul- tira jasno vidljivim problemima u smislu u kojem, recimo, oštećenje vidnog korteksa rezultira sljepoćom. Pacijent s oštećenjem prefrontal- nih područja može postići dobre rezultate na standardnim testovima moždanih funkcija. Phineas Gage, kod kojega je dio prefrontalnog korteksa oštećen u nesreći na radu (vidi bilješku 16. o lobotomiji uz prvo poglavlje), ostao je svjestan i racionalan: liječnik koji ga je prvi pregledao mogao ga je pitati što se dogodilo. Međutim, kao što je taj liječnik kasnije konstatirao: "Gage više nije bio Gage." U svojoj knjizi Descartesova pogreška Antonio Damasio piše da je Gage prije ozljede "imao osjećaj osobne i društvene odgovornosti [...] bio je dobro prilagođen u smislu društvenih konvencija i čini se da je u svojim


postupcima bio etičan. Nakon nesreće više nije pokazivao poštovanje prema društvenim konvencijama; njegova etika, u širokom smislu riječi, bila je narušena; pri donošenju odluka nije vodio računa o tome što bi za njega bilo najbolje i postao je sklon izmišljanju priča [...] Nije pokazivao znakove zabrinutosti za budućnost, niti je razmišljao una- prijed." Kao i ispiranje mozga, oštećenje prefrontalnog režnja mijenja ličnost, uglavnom nagore, a da sama žrtva nije toga svjesna. Ovisno o tome koje područje je oštećeno, posljedice mogu biti vrlo raznolike. Phineas Gage pretrpio je ozljedu orbitofrontalnog korteksa (donjeg dijela prefrontalnog korteksa, smještenog malo iznad očiju). Pacijenti kojima su oštećeni drugi dijelovi prefrontalnog korteksa mogu imati poteškoća s radnom memorijom, nemaju dobru sposobnost planiranja unaprijed ili prilagodavanja novim okolnostima. Katkada nisu u stanju stati i promisliti prije nego što djeluju (impulzivnost); katkada, jednom kad počnu djelovati, ne mogu se zaustaviti (ustrajnost). Sposobnost koju imamo da zastanemo i promislimo omogućava nam fleksibilnost. Zahvaljujući toj sposobnosti mi djelujemo, umjesto da samo reagiramo na podražaje. U kompleksnom svijetu koji se neprestano mijenja, flek- sibilnost možda i nije od presudne važnosti (pauci nisu baš fleksibilni, a ipak su opstali). Ali nema sumnje u to da dugoročnom opstanku i darvinovskom imperativu prenošenja gena pogoduje fleksibilan mozak. Ljudska bića vladaju planetom, a pauci (hvala bogu) ne vladaju.

Prefrontalni korteks ne komunicira izravno s vanjskim svijetom, ali prima informacije iz svih dijelova mozga. Čini se da djeluje kao točka susreta ili integracije; kao što kaže neuroznanstvenik Elkhonon Goldberg, "to je jedini dio mozga u kojem se dolazni signali iz orga- nizma sastaju s dolaznim signalima iz vanjskog svijeta". Poput Marxove nadgradnje, njegova uloga je da kontrolira, da upravlja moćnim silama. Baš kao što je nadgradnja utjelovljenje ideologije na razini društva, tako i prefrontalni korteks provodi ideologiju mozga, donosi važne odluke i uspostavlja ravnotežu između suprotstavljenih poriva i sklonosti.

Kako bismo razumjeli što rade prefrontalna područja, nužno je shvatiti kako njihove interakcije s drugim područjima mozga utječu na puteve kojima se percepcija pretvara u ponašanje. U nastavku ću opisati te interakcije služeći se primjerom jednog od najjednostavnijih pokreta - pokreta očiju.2 (Slični argumenti mogu se primijeniti i na kompliciranija ponašanja, kao što je pokret ruke ili promjena izraza


lica.) Kako bih opisala puteve koji vode od ulaznih do izlaznih signala, morat ću ići prilično u detalje, ali imajte strpljenja. Samo ako prefron- talni korteks smjestimo u njegov neuronski kontekst, moguće je shvatiti upravljačku funkciju mozga. Vidjet ćemo da nas stari kartezijanski model "dijamantnog uma" vodi u zabludu: umjesto jednostavnosti dijamanta, nalazimo svijet zapanjujuće složenosti, promjenjivosti i ljepote. Usredotočujući se na reduciranu paradigmu pokreta oka, nadam se da ću dočarati dio te misterije.

Rasplesane oči: raspodjela ovlasti  u procesu  kontrole  oka

Ljudi koji nisu slijepi uvelike se oslanjaju na svoju sposobnost vida. Vjeruje se da se u stražnjoj polovici naše moždane kore nalazi više od trideset odvojenih područja posvećenih obradi vizualnih informacija, od kojih su neka specijalizirana za boju, neka za percepciju dubine i tako dalje. Ravnotežu tih procesa obrade osjetilnih podataka održava sustav koji kontrolira pokrete naših očiju. Budući da obično nismo u stanju prepoznati neki predmet ako ne gledamo ravno u njega, moramo napraviti jako velik broj pokreta okom.' A to i činimo: više od deset tisuća puta na sat kad smo budni. Netko koga iznenadi snažan bljesak svjetlosti automatski će pogledati prema njemu, iznimno brzim pokre- tom očiju koji zovemo sakada (od starofrancuskog glagola saquer, što znači trznuti ili povući). Ako ste ikada promatrali nekoga kako gleda kroz prozor za vrijeme vožnje vlakom ili automobilom, vidjeli ste kako mu oči brzo trepere amo-tamo (refleksne sakade); ali da vi tako gledate kroz prozor, ne biste bili svjesni tih pokreta očiju: krajolik bi pokraj vas samo glatko klizio.

Drugim riječima, mi uglavnom nismo svjesni sakada. No to ne znači da ne možemo kontrolirati pokrete oka. Ljudi su pravi stručnjaci za igru sakade: oči možemo pomicati kamo god želimo, kad god želimo.4 Kako ljudski mozak uspijeva tako vješto njima upravljati? Kao i u nekoj dobro vodenoj organizaciji, tajna je u djelotvornoj raspodjeli ovlasti.

Zamislite odrastao ljudski mozak (i odraslo ljudsko biće koje je na uobičajen način priključeno na taj mozak) tijekom eksperimenta u laboratoriju za vizualnu neuroznanost. Vizualni podražaji prikazuju se na zaslonu računala i bilježe se pokreti očiju koji prate te podražaje.


Jednostavni podražaji, poput svijetle točke, mogu izazvati vrlo brzu sakadu. Složeniji podražaji, kao što su krajolici i lica, izazivaju sporiju reakciju. Sto je to što dovodi do takvih razlika?

Prva  postaja:  brežuljak

Kada mrežnica na stražnjoj strani oka registrira podražaj, informacija se prenosi vidnim živcem do područja talamusa u kojima se obraduju vizualne informacije, a odatle u vidni korteks. U prošlim poglavljima već smo govorili o tome kako informacija stiže u vidni korteks dobrim dijelom obrađena. Dolazni signali u talamus uspoređuju se s hipote- zama (koje se stvaraju na razini korteksa) o tome što mozak očekuje da će sljedeće vidjeti, a i dolazni signali i hipoteze prilagođavaju se ovisno o međusobnim nedosljednostima. Ako nema nedosljednosti, nema problema. Međutim, talamus nije jedini primatelj informacija iz oka. Te informacije stižu i do još jednog subkortikalnog područja, po imenu gornji kolikul (prema latinskoj riječi colliculus, što znači "brežuljak").

 

Slika 10.2. Medijalni prikaz ljudskog  mozga na kojemu se vidi približan smještaj glavnih područja  odgovornih  za  brze  pokrete  oka  (sakade).


Gornji kolikul (SC) prikazuje vizualni svijet u dvije dimenzije, poput slike pejzaža. Međutim, dok umjetnik slika pejzaž tako da svaki njegov dio prikazuje pomoću boje (nebo = plavo, trava = zeleno i tako dalje), gornji kolikul zauzima drugačiji pristup. Na njegovoj slici različiti dije- lovi prikazuju se s obzirom na pokrete koje oči moraju napraviti kako bi pogled dopro do njih. Kada se gornji kolikul stimulira elektrodama, to izaziva sakade. Kako se elektrode pomiču po gornjem kolikulu, veličina i smjer sakada postupno se mijenjaju. Dakle, u svakoj točki reprezentacije gornjeg kolikula kodirana je drugačija sakada, a u njoj

 

Slika 10.3. Neuroni u gornjem kolikulu reprezentiraju pokret oka s obzirom na veličinu i smjer tog pokreta. Na slici vidimo shematski prikaz te mape na fotografiji planine, kao da osoba gleda izravno u centar fotografije (ondje gdje se sijeku okomita i vodoravna crta). Ciljno mjesto, prema kojem će se usmjeriti nadolazeći pokret oka, označen je bijelim krugom, a pokret koji oko treba napraviti da stigne do cilja označen je podebljanom bijelom crtom. Neuronska aktivnost u gornjem kolikulu najveća je kod neurona koji reprezentiraju sakade  prema  ciljnom  mjestu  ili  oko  njega.


okolnim točkama kodirane su slične sakade. Gornji kolikul je glavno motoričko moždano područje za upravljanje pokretima očiju. Odatle signali idu u neurone u moždanom deblu koji izravno kontroliraju mišiće oko očiju.

Kada podražaj aktivira mrežnicu, a time i gornji kolikul, aktiviraju se neuroni gornjeg kolikula koji reprezentiraju one sakade koje su potrebne da bi se oči okrenule prema tom podražaju. Ako je podražaj jednostavan, poput bijele točke na tamnoj podlozi, neuronska aktivnost gornjeg kolikula bit će velika na jednom mjestu (onom mjestu koje reprezentira pokret koji treba napraviti da bi se pogled usmjerio prema toj točki), a zanemariva na svim drugim mjestima. To je jednostavno: samo usmjerite pogled prema točki. Aktivira se brza sakada, pogled skače na novo mjesto - sve je već obavljeno prije nego što je osoba uopće svjesno opazila točku. Drugim riječima, jednostavne informacije obraduju se brže. Zbog toga se demagozi, vode kultova, oglašivači i ispirači mozga i trude da njihove poruke budu što je moguće kraće i jednostavnije: na taj način povećavaju izglede da će aktivirati brzu, automatsku reakciju prije no što njihova žrtva nade vremena da zastane i promisli.

No, složeni podražaji predstavljaju problem. Zamislite da onom čovjeku u laboratoriju za vizualnu neuroznanost pokažu sliku pogleda koji se pruža s mog prozora: ogradni zid susjedova vrta preko kojeg padaju grane ruže penjačice i kalifornijskog ljiljana, iza njega se vide ruže i drveće, a na njemu jedna od njegovih mačaka sjedi i stražari ne bi li ulovila koju pticu (vidi crtež na slici 10.4(b)). Na mapi aktiv- nosti gornjeg kolikula posvuda će biti šiljaka koji će odgovarati svim onim mjestima u koja se može gledati: lijevo za penjačicu, ravno za kalifornijski ljiljan, desno za mačku, malo naviše za ruže i još malo više za drveće. Ali oči se mogu pomicati samo prema jednome mjestu istodobno, zbog čega nastaje paralizirajući konflikt: svi neuroni gornjeg kolikula nadmeću se za kontrolu nad očnim mišićima, ali nijedan od njih je nema. Dakle, s obzirom na to da se naš svemir ne sastoji samo od svijetlih točaka na tamnoj podlozi, kako uopće uspijevamo pomicati oči? Drugim riječima, kada odjednom ne bismo mogli razmišljati nijednim drugim dijelom mozga osim gornjim kolikulom, toliko dugo bi nam trebalo da donesemo bilo kakvu zanimljivu odluku da bi čak i najstrpljiviji vršitelj utjecaja s gađenjem odustao.


Lateralna  inhibicija

Izlaz iz tog škripca je posredovanje. Kako bi riješio sukobe između svojih neurona, gornji kolikul se služi mehanizmom zvanim lateralna inhibicija, određujući koji će od njih pokretati oči. Svaki neuron gornjeg kolikula šalje inhibicijski signal svakom drugom neuronu. Sto je neki neuron aktivniji, to više slabi aktivnost drugih neurona. Kada neki jednostavan podražaj izazove jedan oštar šiljak (akcijski potencijal) na mapi aktivnosti gornjeg kolikula (vidi sliku 10.4(a)), aktivni neuroni zapravo inhibiraju sve druge neurone koji žele pomaknuti oko prema točkama koje su daleko od podražaja i lako odnesu pobjedu u borbi za kontrolu očnih mišića. Ako postoji mnogo šiljaka (kao u slučaju slože- nog podražaja prikazanog na slici 10.4(b)), onaj najveći (koji odgovara najupadljivijem dijelu podražaja) s vremenom će nadjačati i potisnuti svoje suparnike, zapravo ih tjerajući da prestanu prigovarati na onaj pokret oka koji je u njemu kodiran. Baš kao što vode kulta potiskuju suprotstavljena stajališta, tako će i najveći šiljak naposljetku zavladati krajolikom gornjeg kolikula, ali proces generiranja pokreta oka potrajat će mnogo duže. Sažeto rečeno, informacija o nekom podražaju vrlo brzo stiže do gornjeg kolikula. Ako je podražaj jednostavan, uslijedit će brza sakada. Ako je podražaj složeniji, neće doći do nikakvog pokreta. Umjesto toga, gornji kolikul pristupa lateralnoj inhibiciji - procesu konzultacija kojim pušta svoje neurone da se međusobno bore, sve dok se ne pojavi jasan pobjednik.

Srećom, ne moramo čekati da gornji kolikul riješi svoje sukobe da bismo mogli pogledati oko sebe, jer bismo u suprotnom već odavno izgubili evolucijsku bitku za opstanak. Programiranje i izvođenje tipične sakade, čak i ako je prizor vrlo pretrpan detaljima, traje samo djelić sekunde. To je zato što se, dok traje sjednica odbora gornjeg kolikula, vizualni podražaj koji je bio povod te sjednice obraduje i drugdje. Boja, dubina, kontura, veličina, pokret... Prve razine procesa obrade osjetilnih podataka u talamusu i vidnom korteksu podsjećaju na sku- pove raznih odbora od kojih se svaki usredotočuje na malo drugačije aspekte dolaznih informacija. Rezultate svoje obrade zatim puštaju u dva golema sustava za obradu vidnih informacija (M i P sustav), koje neuroznanstvenici tradicionalno nazivaju put "što" i put "gdje'V Mi ćemo se koncentrirati na put "gdje" koji u većoj mjeri ima veze s pokretima očiju. No prije toga reći ćemo nešto i o putu "što".

 

 

 

Slika 10.4. (a) Svijetla točka na  tamnoj  podlozi,  krajnje  jednostavan  vizualni  podražaj koji će vjerojatno izazvati brzu sakadu. (b) Nešto kompliciraniji vizualni podražaj: crtani prikaz  mačke  na  zidnoj  ogradi vrta.


Što  je "što"?

Put "što" šalje informacije iz vidnog korteksa u sljepoočni režanj. Tu informacija prolazi još mnoge analize novih neuronskih odbora. Uvelike pojednostavljeno, njihov zadatak je prepoznavanje: identificiranje i klasificiranje onoga u što oči gledaju. Kako se neuronski signal širi sljepoočnim režnjem, on reprezentira sve sofisticiranije pretpostavke o naravi vizualnog podražaja. A na svakom stupnju te su pretpostav- ke dostupne drugim područjima mozga i pod utjecajem su njihovih izvještaja.

Kada nešto nije u redu u nekoj tvrtki - slab radni učinak, nizak moral ili nešto slično - ljudi često za to okrivljuju lošu internu komunikaciju. Dakako, zaprepašćujuće efikasne reakcije mozga dijelom su rezultat njegove interne komunikacije, koja je izvrsna. Amigdala, jedan od glavnih primatelja informacija iz sljepoočnog režnja, ne mora čekati finalni izvještaj u kojem se potvrđuje da je predmet u lijevom vidnom polju doista automobil koji se približava (uključujući boju, model i broj registarske tablice). Već prvi nagovještaj da bi se moglo raditi o autu, ma kako dokazi za to bili oskudni, potiče reakciju izbjegavanja (i jak osjećaj straha). U velikom dijelu naše evolucijske prošlosti nije bilo automobila, ali opasni grabežljivci koji znaju loviti iz zasjede vrebali su naše pretke relativno donedavno (u nekim dijelovima svijeta još uvijek je tako). Mozak koji može potaknuti brzu reakciju na temelju malobrojnih indicija tu i tamo je mogao svog vlasnika navesti da se bez razloga baci u zaklon ili dade u bijeg; ali takav mozak ujedno je u stanju ranije uočiti opasnost pa je imao više izgleda da opstane. Cjelokupan postupak prepoznavanja dokona je aktivnost kojoj se pristupa sa sigurnog mjesta.

Druga  postaja:  zid

Dosta je bilo o tome što je "što"; na redu je "gdje". .Iz vidnoga kor- teksa, sljedeća postaja na putu "gdje" je tjemeni režanj, točnije stražnji parijetalni korteks ili, kraće, PPC. Naziv "parijetalni" dolazi od latinske riječi paries, što znači pregradni zid. Ondje se nalaze područja specijali- zirana za kontrolu brzih pokreta očiju. Poput gornjeg kolikula, stražnji parijetalni korteks kodira vizualni svijet; njegovi neuroni reprezentiraju


mjesta u prostoru s obzirom na pokrete koje oko treba napraviti kako bi ih ugledalo. Za razliku od gornjeg kolikula, stražnji parijetalni korteks prima već dobro obrađene informacije, ne samo iz vidnoga korteksa, nego i iz mnogih drugih područja mozga. Moglo bi se reći da je to odbor s vrlo pretrpanim dnevnim redom.

Iz sljepoočnih režnjeva tako stižu informacije o najnovijoj sakadi, kopija zadnje zapovijedi za pokretanje očiju. Centri za jezik u sljepo- očnim režnjevima šalju informacije o verbalnim zapovijedima (recimo da je eksperimentator sudioniku dao uputu da pogleda ulijevo). Prve pretpostavke o onome što oči gledaju stižu iz vidnih područja sljepo- očnog režnja i počinju pokretati pohranjene asocijacije o predmetima i o tome kakav odnos osoba ima prema tim predmetima ("ona tamna mrlja s desne strane mogla bi biti mačka; volim mačke"). U međuvre- menu, područja u kojima se obrađuju emocije (vidi deveto poglavlje) izvještavaju o tome kako se osoba osjeća u tom trenutku ("u ovom laboratoriju za vizualnu neuroznanost baš je stresno; da se barem mogu opustiti"). Sve te i druge ulazne informacije djelovat će na mapu aktivnosti stražnjeg parijetalnog korteksa. Neke (poput osjećaja stresa) imat će slično djelovanje na sve neurone stražnjeg parijetalnog korteksa. Druge (poput eksperimentatorove upute o gledanju ulijevo) povećat će aktivnost neurona koji kodiraju nakanu o gledanju ulijevo, a potisnuti aktivnost neurona koji kodiraju nakanu o gledanju gore, dolje ili udesno.

U osmom poglavlju govorili smo o tome kako neuroni u talamusu provode testiranje hipoteza, uspoređujući signale iz očiju sa signalima iz korteksa koji kodiraju ono što mozak očekuje da će vidjeti. Isti proces usporedbe događa se i u stražnjem parijetalnom korteksu, koji uspore- đuje dolazne signale iz vidnog korteksa ("nešto je na lijevoj strani") sa signalima iz drugih područja mozga ("pogledaj desno, zašto ne, neka se onaj štreber u bijeloj kuti iživcira"), i na obje te strane šalje izvještaje o njihovim razlikama, tako da u skladu s tim oni mogu prilagoditi svoje aktivnosti. Baš kao u talamusu, dolazi do povećanja sličnosti između uzoraka aktivnosti u stražnjem parijetalnom korteksu, vidnom korteksu i drugim područjima mozga koje je podražaj aktivirao.

Početni signal koji stigne do gornjeg kolikula može u sebi sadržavati mnogo mjesta koje vrijedi pogledati. Te višestruke mete zbunjuju


gornji kolikul, što rezultira izostankom bilo kakve neposredne sakade. Međutim, kada vizualni signal stigne do stražnjeg parijetalnog kor- teksa, proces testiranja hipoteze već je isključio neke od tih meta, a povećao privlačnost drugih ("rado bih pomilovao mačku, ali ne i ružu penjačicu"). Lateralna inhibicija između neurona stražnjeg parijetalnog korteksa još će više zaoštriti njegovu mapu aktivnosti. U međuvremenu, stražnji parijetalni korteks šalje signale gornjem kolikulu, čime se sa svojim preciznijim mišljenjem uključuje u vijećanje koje se ondje odvija. I opet je inhibicija važna. Neuroni u stražnjem parijetalnom korteksu koje je aktivirao podražaj s lijeve strane, pojačavaju aktivnost neurona gornjeg kolikula u kojima su kodirane lijeve sakade, a smanjuju aktiv- nost onih u kojima su kodirani pokreti u drugim smjerovima. Katkada ta promjena može biti odlučujuća i potaknuti sakadu.

Gornji kolikul je poput tima prodavačkog osoblja u velikoj tvrtki, čiji je zadatak da na temelju rezultata istraživanja tržišta odluče koji bi od širokog asortimana novih proizvoda (to jest sakada) trebali prodavati. Osim ako istraživanje tržišta ne ide znatno u prilog jednom proizvodu, a protivi se svima ostalima, članovi tima možda neće moći odlučiti koji proizvod odabrati. Sljedeći korak je dati preporuku vodi tima (stražnji parijetalni korteks). Ako voda tima kaže: "Treba odabrati proizvod G", proizvod G bit će i odabran. Ako ne, voda tima će se posavjetovati sa svojim nadređenim. Informacija će se slati na sve višu i višu razinu u hijerarhiji, sve dok se ne donese odluka.

Treća  postaja:  izlazna  komanda

Isto vrijedi i unutar svakog pojedinog ljudskog mozga. Ako doprinos stražnjeg parijetalnog korteksa nije dovoljan da potakne pokret oka, signal ide dalje, do čeonih polja za očne pokrete - područja na čeonim režnjevima. I ondje procesi uspoređivanja i lateralne inhibicije pomažu izoštriti signal, smanjujući još više broj vidnih meta. Dotada će već izvještaji iz sljepoočnog režnja biti precizniji ("to bi stvarno mogla biti mačka"). Medu asocijacijama koje su potaknuli ti izvještaji bit će kognitivne mreže u kojima su kodirana uvjerenja o prikadnosti objekta i planovi djelovanja. "Milovanje mačke umiruje"; "Pruži ruku i pomiluj je"; "Prvo je pogledaj da se uvjeriš da je mačka"; "Pažljivo


pogledaj, uvjeri se da želi da je netko pomiluje." Svaka od tih aktiviranih kognitivnih mreža priložit će svoj glas dokazima koje razmatra odbor čeonih polja za očne pokrete (kao što će i sudjelovati u vijećanjima koja traju u stražnjem parijetalnom korteksu i gornjem kolikulu). Ako su "mačje" kognitivne mreže aktivnije od drugih kognitivnih mreža (to jest ako zahvaljujući prošlom iskustvu osoba ima mozak koji mačke smatra zanimljivijima od zidova, cvijeća ili drveća), tada će čeona polja za očne pokrete vjerojatno donijeti odluku da pomaknu oči prema mački. Pritom će lateralna inhibicija opet odigrati svoju ulogu, a izlazni signali čeonih polja za očne pokrete utjecat će na gornji kolikul baš kao što su na njega djelovali izlazni signali stražnjeg parijetalnog korteksa, navodeći ga da aktivira sakadu prema mački.

Na svakom stupnju procesa kontrole pokreta oka - od gornjeg kolikula, preko stražnje tjemene kore do čeonih polja za očne pokrete

-   gornji kolikul će potaknuti kretnju ili neće. Sto će od toga učiniti, ovisit će o aktivnosti njegovih neurona i djelovanju lateralne inhibicije, kao što je ranije opisano. No lateralna inhibicija odvija se između, jednako kao i unutar, stražnjeg parijetalnog korteksa, čeonih polja za očne pokrete i gornjeg kolikula. Baš kao što neuron gornjeg kolikula koji kodira lijevu sakadu inhibira sve druge neurone gornjeg kolikula, tako "lijevi" neuroni u stražnjem parijetalnom korteksu inbibiraju sve neurone u stražnjem parijetalnom korteksu, čeonim poljima za očne pokrete i gornjem kolikulu koji kodiraju pokrete u drugim smjerovima, a ekscitiraju lijeve neurone u čeonim poljima za očne pokrete i gornjem kolikulu. I obrnuto. Ako su uzorci aktivnosti u stražnjem parijetalnom korteksu i čeonim poljima za očne pokrete slični (drugim riječima, ako se dolazne informacije poklapaju s onim što mozak očekuje da će vidjeti), signali koje ta područja šalju u gornji kolikul bit će jasni pa će uslijediti brza sakada. Ako uzorci nisu dovoljno slični, pregovori između stražnjeg parijetalnog korteksa, čeonih polja za očne pokrete, gornjeg kolikula i drugih područja odvijat će se uz primjenu lateralne inhibicije, a svako će područje prilagođavati svoju aktivnost kako bi bila što sličnija uzorcima aktivnosti u drugim područjima. Sto taj proces dulje traje, to će sakada biti sporija.


Posljednja  postaja:  glavni  kolodvor  -  prefrontalni   korteks

Ako je vizualna informacija stigla kroz vidni korteks do stražnjeg pari- jetalnog korteksa i čeonih polja za očne pokrete, a još nema pokreta, znači da je vrijeme za konzultacije s upravom. Do trenutka kada se aktivira prefrontalni korteks, informacije iz sljepoočnog režnja već će aktivirati brojne kognitivne mreže u kojima je kodirano pohranjeno znanje. To se znanje odnosi na predmete u prizoru koji se trenutno nalazi pred očima, ali uključuje i mnogo više - mnogo toga što nikada ne dopre do svijesti. Kako se ponašati u laboratoriju neuroznanstve- nika; kako reagirati kada eksperimentator kaže "pogledaj ulijevo"; zašto bi trebalo poslušati njegove upute; zašto mačku na slici nije moguće pomilovati; stav prema mačkama - sve to znanje, i više od toga, postaje dostupno kada se aktiviraju relevantne kognitivne mreže. Prošlo iskustvo uspostavilo je veze koje pohranjeno znanje (podatke osobne povijesti) povezuju s aktualnim signalima. Prefrontalni korteks djeluje kao filter koji omogućava da naše znanje utječe na ono što se spremamo učiniti. Ljudi s oštećenim prefrontalnim korteksom često mogu prizvati informacije o tome kako se treba ponašati u određenoj situaciji, ali ne mogu to ponašanje i provesti. Kod njih je prekinuta veza između znanja i ponašanja.6 Kao što je rekao neurolog koji radi s takvim pacijentima:

Vrlo je uznemirujuće čuti nekoga od tih pacijenata kako inteli- gentno rezonira i uspješno rješava konkretan problem koji se tiče socijalnih situacija, onda kada ga treba riješiti u laboratoriju, kao test u obliku hipotetičke situacije. To može biti isti problem koji osoba neposredno prije toga nije bila u stanju riješiti u stvarnom životu i u realnom vremenu. Takvi pacijenti pokazuju opširno znanje o socijalnim situacijama u kojima su se tako neprimjereno ponijeli u stvarnosti. Znaju koje su premise problema, kako bi se sve moglo postupiti i koje bi bile vjerojatne posljedice - neposredne i dugoročne - tih postupaka. U stanju su logično upravljati takvim znanjem. Ali ništa od toga ne pomaže onda kada im najviše treba, u stvarnome svijetu.

Damasio, Looking for Spinoza

Još jedanput inhibicija eliminira neke moguće mete pokreta oka a potiče druge. Još jedanput se hipoteze, očekivanja, stavovi i sjećanja (podaci osobne povijesti) mozga uspoređuju s dolaznim signalima iz stražnjeg

 


Slika 10.5. (a) Shematski prikaz glavnih područja koja sudjeluju u stvaranju brzih pokreta oka. Sakade se generiraju preko niza preklapajućih ulazno-izlaznih neuronskih puteva. Na slici (b) putevi su razdvojeni (okomita strelica s lijeve strane predstavlja smjer sve veće složenosti kognitivne mreže  i sve dulje vrijeme  potrebno da se vidni  podražaj  obradi  i da se na njega reagira sakadom). Najbrže sakade generiraju se kada informacija 0 vizualnom podražaju stigne do gornjeg kolikula (SC)  i  potaknu  pokret  oka.  To  se  može  dogoditi kad je podražaj vrlo jednostavan (kao na slici 10.4(a)). Može se dogoditi i kada osoba očekuje podražaj i unaprijed zna u  kom  smjeru  pogledati.  Sporije  sakade  se  događaju kad signali iz mrežnice ne aktiviraju odmah gornji kolikul. Vizualna  informacija tada ima vremena stići u kortikalna područja - vidni korteks i stražnji  parijetalni  korteks  (PPC), čeona polja  za očne pokrete (FEF), inferotemporalni  korteks  (ITC)  i  prefrontalni  korteks. Koje od tih  područja  će se aktivirati  ovisi 0 vizualnom  podražaju:  0 njegovoj  složenosti  i 0 tome  poklapa  li  se s onim  što  mozak očekuje da će vidjeti.

 


Slika 10.6. Ilustrira kako važnu ulogu prošlo iskustvo može imati kada  treba  donijeti odluku o tome kamo pogledati. Fotografija gore lijevo prikazuje  oca  koji  u  naručju  drži svoje novorođeno dijete. To je složena slika na kojoj ima mnogo potencijalnih meta za sakade. Sljedeća fotografija (gore desno) prikazuje kako bi sliku  mogao  reprezentirati gornji kolikul, čiji neuroni snažno reagiraju na jako svjetlo. Područja na mapi gornjeg kolikula, to jest mjesta na kojima dolazi do visoke aktivnosti neurona, prikazani su bijelo; područja na kojima su neuroni neaktivni prikazani su crno. Najsvjetlija područja izvorne fotografije su očeva  ruka  i dio njegova  lica, svjetlo iznad njegove-glave,  djetetova  odjeća te (u manjoj mjeri) ostatak očeva lica i zastor na desnoj strani. Jasno je da nijedna sakada ne  bi  mogla  doprijeti  do svih tih  mjesta  istodobno.

Slika dolje lijevo prikazuje ona područja izvorne fotografije koja su od interesa za neurone inferotemporalnog korteksa, područja sljepoočnog režnja u koji se pohranjuju prošla iskustva vizualnih doživljaja. Inferotemporalni korteks snažno reagira  na  ljudska lica, a osobito je zainteresiran na područje oko očiju. Taj naglašeni interes je odraz činjenice da nam oči drugih ljudi (osim ako nismo autistični) služe kao primarni izvor socijalnog znanja. Neuronska aktivnost će stoga najvjerojatnije biti najveća u područjima koja primaju i obrađuju informacije koje dolaze od očevog  lica,  a  osobito  od  njegovih očiju (djetetove crte lica manje su vidljive). Signal  inferotemporalnog  korteksa  će  stoga dati svoj glas za sakadu koja se fokusira na očeve oči,  omogućavajući detaljniju analizu njegova izraza. Taj glas će vjerojatno pomaknuti jezičac na vagi neuronske aktivnosti gornjeg kolikula u korist sakade prema očevim očima, kao što je prikazano na  donjoj desnoj slici (ciljno mjesto je označeno bijelim krugom  do  kojeg  vodi  podebljana  bijela crta,  to jest nadolazeća  sakada).


parijetalnog korteksa i čeonih polja za očne pokrete. Ako podaci osobne povijesti snažno signaliziraju - primjerice, ako se osoba koja gleda sliku sjetila da joj je eksperimentator rekao da pogleda ulijevo

-   tada će signal iz prefrontalnog korteksa u stražnjem parijetalnom korteksu, čeonim poljima za očne pokrete i gornjem kolikulu olakšati reprezentacije koje se odnose na lijevu stranu u prostoru, potiskujući aktivnost drugih neurona. Ako se, pak, osoba osjeća buntovno, ili je zaboravila uputu, ili doista voli mačke, tada će dolazna informacija biti dominantna i potaknut će desnu sakadu (prema mački). Očekivanja i sjećanja varirat će u skladu s time: "Želim pogledati mačku"; "Lijeva strana je tako dosadna"; "Vrijeme je da pokažem onom štreberu tko je ovdje glavni". Naposljetku će se u pregovorima (u kojima sad već većina mozga može sudjelovati) postići dovoljan konsenzus kako bi se generirao pokret oka. No malo je situacija u našem svakodnevnom životu koje nam zadaju toliko nevolja. Uglavnom se odluke donose na razini gornjeg kolikula, stražnjeg parijetalnog korteksa ili čeonih polja za očne pokrete.

Stani  i promisli:  sveobuhvatna  funkcija

Prefrontalni korteks često se opisuje kao mjesto u kojem se realizira sposobnost mozga da zastane i promisli: on inhibira pokret kako bi osigurao više vremena za razmatranje daljnjih informacija. Posreduje između aktivnog pristupanja pohranjenom znanju i primjene tog znanja, u međuvremenu zadržavajući poriv za djelovanjem. Međutim, ono što prefrontalni korteks radi samo je vrh ledenog brijega u odnosu na slične funkcije koje izvršavaju druga područja mozga, kao što su stražnji parijetalni korteks i čeona polja za očne pokrete. Prefrontalna područja mogu prizvati više informacija iz naše prošlosti; ona reagiraju kasnije, a budući da primaju ulazne signale iz tolikih drugih područja, njihova aktivacija izazvana nekim podražajem obično traje znatno dulje (vidi sliku 10.7). Upravo ta produljena aktivacija čini temelj kratkotrajnog pamćenja, omogućavajući nam da upamtimo značajne informacije (recimo telefonski broj) prije nego što na njih reagiramo (pronađemo komad papira ili nazovemo broj).

Nema, međutim, razlike u naravi (osim u tempiranju i dolaznim signalima) između onoga što radi prefrontalni korteks i onoga što rade


čeona polja za očne pokrete ili stražnji parijetalni korteks. Neuroni iz sva ta tri područja aktiviraju odgovarajuće neurone u gornjem kolikulu (putem sinapsi usavršenih iskustvom), a potiskuju aktivnost neurona u kojima su kodirana različita mjesta na vizualnom prizoru (neuroni stražnjeg parijetalnog korteksa) ili pokrete prema tim mjestima (neuroni čeonih polja za očne pokrete). Gornji kolikul sprečava da pokrete oka jednostavno aktiviraju najaktivniji neuroni. Umjesto toga, prvo moraju svoje kolege navesti da ušute (to jest da se deaktiviraju).

Ta potreba za međusobnim savjetovanjem, koja sprečava da naše oči mahnito trzaju od jedne do druge točke, temeljni je oblik spo- sobnosti "stani i promisli", koja se oslanja prvenstveno na osobine neposrednog vizualnog ulaznog signala. Katkada je taj signal dovoljan da izazove sakadu, ako je meta osobito privlačna (na primjer svijetla točka na tamnoj podlozi). Ako nije, nastupa daljnja obrada (kako to

Slika 10.7. Približan prikaz  neuronske  aktivnosti (okomita os) tijekom vremena (vodoravna os) u četiri kortikalna područja (stražnji parijetalni korteks, čeona polja za očne  pokrete, inferotemporalni korteks i prefrontalni korteks) koja sudjeluju u pokretu oka. Vizualne informacije prvo aktiviraju stražnji parijetalni korteks (PPC). Aktivacija dovodi do brzog porasta neuronske aktivnosti za kojom slijedi sporiji povratak na polaznu razinu. Slični uzorci neuronske aktivnosti mogu se vidjeti i u čeonim poljima za očne pokrete (FEF) i inferotemporalnom korteksu (ITC), ali ta se područja aktiviraju kasnije. No sva tri područja šalju signale prefrontalnom korteksu (PFC) od trenutka kada se aktiviraju. Budući da reagiraju svaki u različito vrijeme, produljuje se aktivnost u prefrontalnom korteksu izazvana  njihovim  signalima.


zovu neuroznanstvenici) ili razmišljanje (kako to zovu ostali). Ulazni signal dopire do vidnog korteksa, zatim protječe mozgom, od stražnje do prednje strane, dvjema velikim rijekama - bržim putem "što", koji odreduje sljedeći pokret oka, i sporijim putem "gdje", koji posreduje u prepoznavanju predmeta. Oba završavaju u prefrontalnom režnju, a cijelo vrijeme neprestano komuniciraju preko sinapsi, razmjenjujući svoje sve točnije pretpostavke o tome kako će se oči pomaknuti ("gdje") i u što će gledati ("što"). Stražnji parijetalni korteks može dovoljno fokusirati dolazni signal kako bi njegov izlazni signal gornjem kolikulu potaknuo pokret. Ako se to ne dogodi, mozak će "stajati i razmišljati" dovoljno dugo da mi to opazimo, kada tok neuronske aktivnosti bude stigao do čeonih polja za očne pokrete, a zatim do prefrontalnog korteksa.

Napor i prilagodba

Proces kontrole pokreta oka opisala sam tako detaljno jer sam htjela pokazati da ne postoji ništa osobito čarobno u tome kako prefrontalni korteks funkcionira. On čini isto što i druga područja mozga, samo malo sporije i raspolažući s boljim informacijama, te omogućava prošlim isku- stvima da igraju veću ulogu u odredivanju našeg trenutnog ponašanja nego što bi to bilo moguće s manje razvijenim prefrontalnim režnjem. Taj trajni utjecaj prošlosti na sadašnjost, koji jača kontinuitet percepcije tijekom vremena, može biti jedan od razloga zašto je čovjekov osjećaj unutarnjeg ja tako čvrst. Međutim, za velik dio našeg svakodnevnog ponašanja nije potrebno intenzivno aktiviranje prefrontalnog korteksa: puno se više oslanjamo na automatske rutine nego što bismo pomislili.7 Dobro razvijene kognitivne mreže u drugim dijelovima mozga, ojačane praksom, usmjeravaju tok neuronske aktivnosti od ulaznih do izlaznih signala. Nema potrebe gnjaviti glavnu upravu banalnim sitnicama kao što je disanje, hodanje ili vožnja automobila, kada se ti zadaci mogu povjeriti pododborima specijaliziranih kognitivnih mreža.

Prefrontalni korteks je važan kada se suočavamo s novim stvarima i izazovima. Istraživanja pokazuju da je najaktivniji kada učimo neku novu vještinu. Kako nastupa automatizacija i olakšava izvođenje te vještina, njegova aktivnost se smanjuje. To je zato što kognitivne mreže


na nižim razinama (to jest one koje povezuju stražnji parijetalni korteks i gornji kolikul) jačaju brže nego kognitivne mreže na višim razinama. Sjetite se osmog poglavlja: jednostavnije kognitivne mreže jačaju u većoj mjeri nego što jačaju složenije, a kognitivne mreže koje se češće koriste jačaju u većoj mjeri nego one koje se rjeđe koriste. Kognitivne mreže na nižim razinama jednostavnije su od onih koje uključuju prefrontalni korteks (budući da je u njih uključen manji broj područja mozga), i češće se aktiviraju, zato što će mnogi rutinski zadaci aktivirati stražnji parijetalni korteks, ali ne i prefrontalni korteks. S vremenom će, dakle, prefrontalni korteks biti sve manje uključen u obrasce neuralne aktivacije izazvane postupcima koji su sve bolje poznati.

Kao što je rečeno ranije, prefrontalni korteks, kada je aktiviran, šalje signale u druga područja u mozgu. Ti signali olakšavaju aktivnost u odgovarajućim kognitivnim mrežama (to jest onima koje povezuje prošlo iskustvo), a potiskuju aktivnost u drugim kognitivnim mre- žama. Vratimo li se na analogiju vodenog toka iz osmog poglavlja, vidimo da takvo potiskivanje aktivnosti smanjuje curenje. Umjesto da se aktivnost raspršuje kroz cijeli niz veza, fokusira se na manji broj kognitivnih mreža, omogućavajući im da brže ojačaju. Na taj način, kao što je opisano u osmom poglavlju, prefrontalni korteks može djelovati kao palac na cijevi za polijevanje vrta, privremeno pojačavajući tok kroz odabrane kognitivne mreže, kako bi one mogle više ojačati. U tom smislu, prefrontalni korteks sam sebe ograničava: njegov cilj je smanjivanje vlastite aktivnosti. Isto vrijedi i za druga područja mozga. Ljudski mozak, drugim riječima, ponaša se kao da mu je svrha svesti na minimum količinu posla koji obavlja.

Prefrontalna aktivnost je zamorna jer iskorištava veliku količinu resursa, a vršitelji utjecaja instinktivno to shvaćaju. Prodavači zato najradije i pribjegavaju metodi kojom se prefrontalni korteks prvo izloži elementu novine, a onda ga se bombardira tolikom količinom podražaja da izmorena meta pristaje na kupnju samo da umanji pritisak. Isto načelo djelotvorno su iskorištavali istražitelji u komunističkoj Kini, kao što smo vidjeli u prvom poglavlju. Robert Lifton opisuje jedno prilično uobičajeno iskustvo na primjeru Charlesa Vincenta, jednoga od sudionika u njegovom istraživanju, čiji je boravak u kineskom "centru za preodgoj" počeo tako da je proveo tjedan dana okovan i lišen sna. Ispitivanja, koja su trajala satima, odvijala su se uglavnom noću; danju


je bio izložen neprestanom vrijeđanju i fizičkom ponižavanju osmorice drugih zatvorenika. Naposljetku, "svladan iscrpljenošću, zbunjen i bespomoćan, prestao je pružati svaki otpor"8 i dao prvo od mnogih lažnih priznanja.

Svijest

Osim što je aktivan za vrijeme umnog napora, vjeruje se da aktivacija prefrontalnog korteksa igra ključnu ulogu u svjesnom razmišljanju. To, dakako, povlači pitanje definiranja svijesti, a to je problem koji već tisućljećima zbunjuje mislioce. Umjesto da se zapletem u klupko teorije svijesti (čiji detalji, premda fascinantni, nisu bitni za ovu knjigu), zauzet ću simplicističko stajalište koje vjerojatno nije predaleko od onoga koje zauzimaju mnogi neuroznanstvenici.9 Prema tom stajalištu, postoje dvije vrste svijesti, koje ću ja nazvati "svjesnost" i "praćenje".

Svjesnost je posljedica aktivnosti mozga, neprekidna je i obilježje je mnogih živih vrsta.10 Ne uključuje konkretan osjećaj o vlastitom unutarnjem ja, nego upravo njegovu odsutnost, zbog čega se cijeni u religijskim tradicijama kao što je budizam, koje izraženu samosvijest smatraju problematičnom. Na cijeni je i kod vršitelja utjecaja: prisjetite se stanja pokornog izvršavanja koje je opisao Stanley Milgram (vidi četvrto poglavlje), koje omogućuje osobi da se zaokupi detaljima i izbjegne razmišljanje o širim implikacijama svojih postupaka. Odredeni podražaji, osobito ako su poznati ili se vrlo često ponavljaju, vrlo su uspješni u poticanju stanja svjesnosti. Bit tog stanja uhvatio je T. S. Eliot u svom opisu "glazba tako duboko čuta/da se uopće ne čuje, već si ti sam ta glazba dok glazba traje".11

Praćenje je u većoj mjeri specijaliziran proces povezan s aktivnošću prefrontalnog režnja. Za razliku od svjesnosti, ono je isprekidano, a kada ga potakne neka nova ili zahtjevna situacija, zaranja u najaktivnije dijelove toka svjesnosti i uzima uzorke. Podražaji koji su tako složeni da imaju vremena aktivirati podatke osobne povijesti u mozgu najčešće će izazvati reakciju praćenja, dok jednostavniji ili vrlo poznati podražaji uglavnom to neće učiniti. Upravo ta svijest, u smislu praćenja, povezana je s aktivacijom prefrontalnog područja, što navodi na vrlo zanimljivu ideju da bi funkcija svijesti mogla biti minimaliziranje vlastitog posto-


janja.12 Praćenje nam omogućava da usitnimo misli na komade kojima je lakše rukovati, i kojima zatim možemo manipulirati, kombinirati ih  i rekombinirati, pod uvjetom da na raspolaganju imamo potencijalno beskonačnu raznovrsnost ljudskih simboličkih sustava kao što je jezik ili matematika.

Ta sposobnost uzimanja uzoraka osobito je korisna za pamćenje. Svjesnost, tok neuronskih aktivnosti kroz mozak, mijenja kognitivne mreže kojima teče bez potrebe za uplitanjem svijesti, na taj način ostavljajući trag svoje prisutnosti koji se neprestano mijenja. To je temelj za implicitno pamćenje, kojim možemo naučiti neku novu vještinu ili se možemo prilagoditi promijenjenoj težini boce sirupa od brusnica, a da to ne opazimo.^ Međutim, mi imamo i eksplicitno pamćenje, koje nam služi za učenje činjenica, pamćenje riječi ili prisjećanje na kon- kretne situacije. Sve to zahtijeva sposobnost uzimanja uzoraka. Kada moja sustanarka nastoji popraviti svoj vokabular talijanskog jezika, ona želi zapamtiti riječi i samo riječi. Ne treba joj detaljno sjećanje na kauč na kojem je sjedila, na miris krizantema iz obližnje vaze ili na zvuk susjedove kosilice. Ona mora biti u stanju usredotočiti se na jednu komponentu svjesnosti, isključujući sve ostalo. Ako je dovoljno motivirana, podaci osobne povijesti koji se odnose na zadatak učenja talijanskog slat će jake signale njezinom prefrontalnom korteksu i ona će biti tako usredotočena da možda neće ni čuti kad je budem pitala želi li nešto popiti. Ako nije dovoljno motivirana, možda će njezina svjesnost uzeti više uzoraka susjedovih aktivnosti u vrtu nego talijanskih glagola.

Osobni  mozak

Ako je praćenje povezano s aktivnošću prefrontalnog režnja, trebalo bi se javljati u različitoj mjeri u različitim mozgovima. Neki ljudi mogu biti svjesni više i duže nego drugi, čak i ako im je ritam budnosti i spavanja sličan. Prefrontalni režanj dokraja se razvije tek u kasnoj adolescenciji, te, baš kao i mišići, što više radi, bolje i funkcionira. Kao i mišiće, moguće ga je uvježbati kako bi bolje funkcionirao, u smislu bolje koncentracije i kratkoročnog pamćenja. Naobrazba i stalan i aktivan psihički život olakšavaju njegov razvoj, kao i izloženost novim


iskustvima i složenim okolinama. S godinama se nakupljaju slojevi po- hranjenog znanja, što prefrontalnom korteksu daje još podataka osobne povijesti s kojima se može igrati. Baš kao što vježbanje jača mišiće, poboljšava zdravlje i štiti od bolesti, tako i korištenje prefrontalnog korteksa usavršava kognitivne mreže, poboljšava mentalnu fleksibilnost i štiti od metoda utjecaja.

Postoje neki dokazi o postojanju spolnih razlika što se tiče pre- frontalnih sposobnosti, to jest da se funkcije prefrontalnog korteksa razvijaju ranije u žena nego u muškaraca. Postoje i dokazi o pojedinač- nim razlikama. Na primjer, razina neurotransmitera dopamina, koji ima ključnu ulogu u prefrontalnom korteksu, znatno varira ovisno o tome koju verziju odredenog gena ima neka osoba.13 Ljudi već uzimaju droge kao što su amfetamini, koji podižu razinu dopamina u prefron- talnom području, kako bi popravili raspoloženje i lakše razmišljali. Kako budemo bolje shvaćali genetiku i neuroznanost, možda će se razviti selektivnija i djelotvornija sredstva za poboljšanje kognitivnih sposobnosti. Možda će osiguravateljske kuće u budućnosti zahtijevati snimak mozga kako bi procijenili funkciju prefrontalnog režnja prije nego što izdaju policu, a vršitelji utjecaja će se rutinski služiti neuro- znanstvenim istraživanjima kada budu planirali svoje kampanje (izraz neuromarketing već je skovan, iako je istraživanje na tom području zasad minimalno). U međuvremenu, pak, istraživanja o tome kako se prefrontalni korteks razlikuje od osobe do osobe tek su započela.

Sažetak  i zaključci

Pitanje kako funkcionira prefrontalni korteks od ključnog je interesa za istraživanje ispiranja mozga. Na početku ovog poglavlja rekla sam da ta najfascinantnija kortikalna regija provodi ideologiju mozga. To čini posredujući između prošlosti i sadašnjosti, omogućavajući razvoj složenih oblika ponašanja koja nisu impulzivna, nego ujedno odražavaju utjecaj akumuliranog znanja. Utjecaj prošlih iskustava pomaže stvoriti dojam kontinuiteta tijekom vremena, što pridonosi osjećaju čvrstoće o kojem je bilo riječi u sedmom poglavlju. Zdrav prefrontalni korteks, dobro podmazan naobrazbom i širokim iskustvom, omogućava nam da razmišljamo unaprijed, da se odupremo iskušenju (katkad) i da vidimo


dalje od neposrednog zadovoljstva, to jest da budemo svjesni dugo- ročnih posljedica. Sve su to sposobnosti kojima se možemo oduprijeti pokušajima manipulacije. U idealnom slučaju, ispiranje mozga zaobišlo bi ili uzurpiralo ulogu prefrontalnog korteksa, usmjeravajući neuronsku aktivnost prema kognitivnim mrežama za poželjna uvjerenja, a slabeći ili brišući prijašnja uvjerenja žrtve.jBi li se takva metoda ikada mogla približiti tom zapanjujućem stroju koji leži sklupčan na prednjoj strani ljudske glave? Tu ću mogućnost istražiti u četrnaestom poglavlju.

No prije toga pozabavit ću se problemom toliko velikim da ljudi o njemu razmišljaju već dva tisućljeća, a on još uvijek vreba poput crne rupe u srcu pojmovnika, kako neuroznanosti, tako i psihologije. U ovom i prethodnim poglavljima opisivala sam mozak isključivo u smislu kauzalnosti. Ulazni signali stižu iz raznih izvora, proizvode učinak (u prefrontalnom korteksu i drugdje) koji pak izaziva reakcije. Još uvijek sasvim ne razumijemo sinaptičke mehanizme u temelju neuronske aktivnosti, ali nema ama baš nikakvog traga prostoru za čaroliju. Pa ipak, mi ljudi osjećamo u sebi nešto čarobno. To nešto zovemo "sloboda", a nekima od nas toliko je vrijedna da za nju i umiremo. U srcu slobode je osjećaj samokontrole - slobodna volja o kojoj je bilo riječi u prvom poglavlju: naše uvjerenje da smo mi na neki način, ma kako nesavršeno, gospodari svoje sudbine. Taj osjećaj vlasti je u srcu ispiranja mozga. Da nije njega, taj san o kontroli uma ne bismo smatrali iznenađujućim ili zastrašujućim, jer bi se pokušaji manipuliranja odvijali u okviru cijelog niza različitih uzroka. Pa ipak, ako sve što radimo ima svoj uzrok, kako možemo biti slobodniP^U sljedećem poglavlju pokušat ću odgovoriti na to pitanje.


Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

KOLOVOZ...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član iridairida

    meni srce živnulo kad sam vidjela...:)

    05.08.2021. 20:50h
  • Član Luce malaLuce mala

    Već tri priče za temu mjeseca! Sjajno! Radujem se i ostalim pričama koje će tek stići... :)

    05.08.2021. 17:57h
  • Član bglavacbglavac

    Pozdrav svima. Lp

    04.08.2021. 18:39h
  • Član iridairida

    Ehej Božice, dobro nam došla natrag...!

    04.08.2021. 12:34h
  • Član bglavacbglavac

    Hvala Edin. Lp

    04.08.2021. 07:17h
  • Član bglavacbglavac

    Hvala Edin. Lp

    04.08.2021. 07:17h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Bglavac...prijatan odmor.

    28.07.2021. 22:24h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Vihor emocija Ah, ta sloboda!