Poglavlje jedanaesto

Ah, ta sloboda!

I wish I knew how it would feel to be free

Nina Simone, naslov pjesme

Na kraju šestog poglavlja govorila sam o šest ideja središnjih za ispiranje mozga. To su moć, promjena, kauzalnost, odgovornost, unutarnje ja i slobodna volja. Ispiranje mozga podrazumijeva moć nad žrtvom ili žrtvama, izazivanje promjena u razmišljanju i ponašanju. Te promjene mogu biti tako duboke da utječu na najjača čovjekova uvjerenja, srž nje- gova unutarnjeg ja. Ljudi kojima je ispran mozak više nemaju slobodnu volju: moraju postupati onako kako im ispirač mozga zapovijeda. Pa ipak, žrtve uspješnog ispiranja mozga nisu svjesne svog novog ropstva; još uvijek se smatraju slobodnim, odgovornim osobama koje same donose odluke i provode ih. Osim ako podatak da su bili podvrgnuti ispiranju mozga ne postane općepoznata činjenica, društvo će ih na isti način prosuđivati. To je bit ispiranja mozga: ideja da bi svaki naš pokret i misao mogao kontrolirati netko drugi (ili nešto drugo), a da mi toga nismo ni svjesni. Moć i sloboda djelovanja za koje pretpostavljamo da ih imamo u tom slučaju bili bi iluzija, a naš osjećaj kontrole bio bi slatka, ali u biti prazna konstrukcija našeg uma.

Problem  slobodne volje

Ispiranje mozga može se doimati kao neopravdan razlog za strah. Mi možda osjećamo da reklame i mediji nama manipuliraju, ali znamo što se dogada kada gledamo reklamu. Možemo otići u knjižaru i

kupiti knjige u kojima nam socijalni psiholozi govore kojih se trikova moramo čuvati, a čak i ako na kraju kupimo proizvode koje zapravo ne trebamo, u biti smo još uvijek slobodni. Zar ne?

Pomislili bismo da je odgovor na to pitanje očito potvrdan. Napo- kon, toliku važnost pridajemo slobodi! Čini se da čak i glagoli u našem jeziku impliciraju moć djelovanja - ili suzdržavanje od djelovanja. Kiječ "mogu" jedna je od riječi koje su većini djece najomiljenije, a njezina privlačnost s djetinjstvom ne prolazi. Rano učimo kontrolirati vlastito tijelo, a riječ "mogu" naša je inicijacija u čaroliju slobodnog djelovanja, pa kad vidimo novu igračku, poželimo je i - gle! - naša ruka je već tu, poslušno nas služi, poseže i uzima. Otada pa nadalje, pretpostavka moći je naša temeljna pretpostavka - a naš život dug niz frustracija. Vjerujemo da nešto možemo sve dok ne otkrijemo da ne možemo, a kako raste naše znanje o svijetu, raste i popis ograničenja našoj slobodi. Većina nas uglavnom prihvaća većinu tih ograničenja, manje ili više dostojanstveno. Nalazimo nove vrijednosti - od sigurnosti do statusa, od zakona do ljubavi - i smanjujemo svoju slobodu kako bismo ispunili te druge želje. Možemo se čak uvježbati da preziremo ono čega smo se odrekli. Pa ipak, sloboda ostaje jedna od najmoćnihi eteričnih ideja na svijetu, a njezin krvlju natopljen stijeg vijori nad posmrtnim ostacima nebrojenih muškaraca i žena koji su je smatrali dovoljno vrijednom da za nju daju život.

Tu je i pitanje odgovornosti. Ako je sloboda iluzija, kako nas se može smatrati odgovornima za naše postupke? Kao što je rečeno u šestom poglavlju, pojmovi slobode i odgovornosti bitni su elementi našeg pravnog sustava: to je razlog zbog kojeg je ispiranje mozga, kao argument obrane u slučaju Patty Hearst, to jest optužbe u slučaju sljedbenika Charlesa Mansona, u ono doba pobudilo toliko zanimanje i potaknulo takvu raspravu. Starija gospoda kojoj tinejdžer na ulici otme torbicu vjeruje da je napadač postupao po slobodnoj volji i da je mogao odlučiti ne napasti je. Sudac koji tog mladića osudi na društveno koristan rad kažnjava ga, što se doima kao besmislen, pa čak i okrutan postupak ako on nije djelovao slobodno.

Sloboda nas nadahnjuje. Oslanjamo se na nju kada drugima pripisu- jemo odgovornost. Pa ipak, ideja da je sloboda iluzija ima vrlo drevno i ugledno podrijetlo. Kako bismo shvatili zašto ljudi tako nešto tvrde,

trebamo se okrenuti disciplini koja je istraživanju te ideje posvetila mnogo pozornosti i napora: filozofiji.

Sloboda i determinizam

Bez moje sam privole na svijet došao I na njemu život u čudu gledao. Protiv volje idem, dakle što je svrha Dolaska, odlaska - ja bih rado znao.

Ovo staro svratište što še svijet naziva  Gdje se svjetlo s tminom vječno izmjenjiva, Ostatak je trpeze iza sto Džemšida,

Grob je, gdje ko Behran sto cara počiva.

Rubaije Omera Hajjama

U religioznoj misli, ideja da je sloboda iluzija javlja se u obliku prede- stinacije, koja kontrolu nad ljudskom sudbinom pripisuje nekom bogu ili bogovima. U filozofiji, govori se o "nužnosti" ili "determinizmu"; u popularnoj kulturi, kaže se: "Sranja se dogadaju" ili "Tako ti je to". Dok se nije pojavila kvantna mehanika i sve nas uznemirila, ta je ideja bila kamen temeljac znanosti. Ali u ovom našem vidljivom svijetu, kojim se bavi većina znanstvenika (i velika većina ljudskih bića), još uvijek ima tu funkciju - na njoj se temelji pretpostavka da je svijet dosljedan i stoga razumljiv.

Determinizam kaže da svemir funkcionira prema odredenim pravili- ma, pravilima koje ljudska bića u načelu mogu razumjeti i pomoću njih predvidjeti budućnost. Kada bi svako pravilo bilo poznato, predvidanje bi bilo sto posto točno, zato što je svaki dogadaj u svemiru prouzročen dogadajima koji su mu prethodili. Kao što kaže filozof Peter van Inwa- gen, determinizam je teza da "u svakom trenutku postoji točno jedna fizički moguća budućnost".1 Ta budućnost je kauzalno determinirana svime što se dogodilo prije, pa zato ne može biti drugačija nego onakva kakvom se na kraju ispostavi.

Ako je tako, što je onda s našim osjećajem da smo slobodni, da smo mogli nešto učiniti drugačije? Oni koji se bave pitanjem slobodne

volje obično nude jedno od tri odgovora. Deterministi odgovaraju da je slobodna volja iluzija, željeli mi to ili ne. Libertarijanci poriču determinizam, tvrdeći da neki naši postupci nisu dio mreže kauzalnosti. A kompatibilisti nastoje pokazati da i slobodna volja i determinizam mogu istodobno biti istiniti.

Postoje dobri razlozi da povjerujemo determinizmu. Te je razloge nedavno dobro razmotrilo nekoliko autora, ali u ovoj knjizi nemam prostora za upuštanje u detalje.2 Reći ću samo da je pojam kauzalnog determinizma teško odbaciti. Mi se oslanjamo na to da će se svemir ponašati kako treba. Čak i u domeni razmišljanja i djelovanja, mi predvidamo, objašnjavamo i nagađamo na temelju pretpostavke da iza uzroka nužno slijedi posljedica. Napokon, ne želimo da naši postupci nemaju nikakvih uzroka. Ako se moja noga počne micati, a ja ne znam zašto, neću se razveseliti na pomisao da sam se oslobodila okova nuž- nosti i konačno dokazala lažnost determinizma. Pričekat ću da vidim hoće li se to ponoviti, da se uvjerim kako to nisam umislila. Zatim ću pažljivo potražiti mogući uzrok, a ako ga ne uspijem pronaći, otići ću k liječniku, a ne filozofu.

Sloboda nije u djelovanju koje nema uzroka - zbog toga kvantna mehanika nije spasiteljica slobodne volje, kao što bi neki libertarijanci željeli da bude - nego u djelovanju kojemu sam ja uzrok.3 Kada se moja noga miče, volim misliti da to čini s razlogom, to jest zato što sam ja htjela da se pomakne. Ja sam imala želju, ja sam imala moć

-    i gle! - fiat motus. Biti slobodan znači biti u stanju ispuniti svoje želje, reći "ja mogu", a zatim to potvrditi s "ja činim". Moj postupak je slobodan ako sam mogla odlučiti da ga ne ostvarim. "Ali", kaže onaj dosadni determinist, "tvoje odluke i tvoje želje i same su bile do kraja determinirane nizom uzroka koji bi, kad bi ga slijedila dovoljno daleko, sezao sve do početka svemira. Tvoja odluka da pomakneš nogu oduvijek je bila predodredena." U tom slučaju gdje možemo pronaći slobodnu volju? Ako je slobodna volja iluzija, zašto je njezina uvjerljivost tako snažna? I što se dogada s moralnom odgovornošću i svim onim što s njom dolazi?

Kako bismo odgovorili na ta pitanja, a time i shvatili kako ispiranje mozga djeluje na slobodu, moramo se prvo pobliže pozabaviti samom idejom slobode.

Kratka   povijest  slobode

Iako je čovječanstvo oduvijek zaokupljeno pitanjem slobode, slobodu nije uvijek poimalo na isti način. U doba antike, stoički pisci tvrdili su da je građanin (muškarac, jer žene općenito nisu smatrali punopravnim građanima) slobodan ako je dobar i razborit, čak i ako živi u ropstvu. To je bilo zato što je biti slobodan značilo biti sposoban željeti ono što je dobro i razborito, to jest ne robovati lošim, nerazumnim željama.

No neki su antički pisci to vidjeli kao zgodan način da se opravda status quo koji su oni smatrali duboko nepravednim. Sloboda, tvrdili su oni, u najmanju ruku zahtijeva odsutnost prisile. Drugi su išli još dalje, tvrdeći da sloboda nije samo odsutnost prisile nego odsutnost ovisnosti. Ako čovjek ovisi o dobroj volji nekog, recimo, pokrovitelja, čak i ako u praksi može raditi što želi, on nije istinski slobodan. Nema kontrolu nad pokroviteljem koji bi se u svakom trenutku mogao predomisliti. Istinska sloboda znači samodostatnost. To ne znači nužno i bezakonje, nego život u skladu sa zakonima koje je sam čovjek pomogao oblikovati. To je tražilo jedan oblik demokracije mnogo intenzivniji i neposredniji od ijednoga koji imamo danas, u kojem je svaki slobodan građanin izravno pridonosio u stvaranju novih zakona.

Kao što uvjerljivo argumentira povjesničar političke misli Quentin Skinner, ta "neorimska" teorija slobode ponovno je preuzeta u razdoblju renesanse, a njezin najpoznatiji zastupnik bio je nadaleko utjecajni Niccolo Machiavelli.4 Postala je osobito popularna u Engleskoj, gdje su je pisci poput Johna Miltona iskoristili kako bi kritizirali ponašanje Charlesa I.5 Međutim, neorimske ideje pale su u drugi plan u doba Restauracije, kada sve veći utjecaj na političku misao ima Thomas Hobbes, njihov veliki protivnik, koji je tvrdio da slobodu nalazimo u odsutnosti prisile, a ne ovisnosti.6 Usto, zbog promijenjenih ekonomskih okolnosti samodostatnost je postajala sve nepraktičnija jer se sve više povećavala složenost i međuovisnost društva. Premda su neorimske ideje dio neprekinute niti političke misli - jedan primjer je djelo po- litičkog filozofa iz osamnaestog stoljeća Jean-Jacquesa Rousseaua - u novije doba njihov utjecaj je izblijedio.

Kako se definicija slobode sužavala, od neorimske odsutnosti moguće prisile (to jest prevrtljivog pokrovitelja) do hobbesovske odsutnosti stvarne prisile, tako se njezin domet proširio. U antičkom svijetu, zakoni

i nadležnost vlasti u načelu su se odnosili na svaki aspekt ponašanja. U današnje vrijeme, neke teokracije i diktature još uvijek se uklapaju u taj obrazac. No mnoge su vlade prihvatile ideju "privatne sfere", područja razmišljanja i ponašanja nad kojim vlast nema jurisdikciju, sve dok nisu narušena prava drugih ljudi. Ta ideja vodi do moderne opozicije klasičnom liberalizmu i autoritarizmu (koji u ekstremnim slučajevima postaje totalitarizam). Liberalizam teži ka širenju privat- ne sfere, uskraćujući pristup vlasti gdje god je to moguće, osim ako ponašanje građanina ne ugrožava druge građane. Autoritarizam tvrdi da ljudske institucije prestavljaju najmudrije, najpromišljenije aspekte individualne samokontrole (vlast kao prefrontalni korteks društva).7 Stoga bolje od nas mogu znati što je za nas dobro. Takvo stajalište sužava privatnu sferu (u totalitarnim režimima, svodi je na nulu).

Liberalno-autoritarnu dihotomiju vjerojatno bi bolje bilo pojmiti kao spektar odnosa pojedinca i skupine koji obuhvaća raspon od političkih sustava (ili mislioca) koji glorificiraju slobode pojedinca (kao John Milton) do onih koji naglašavaju autoritet društvenih institucija (kao Thomas Hobbes). Koje mjesto će neko društvo zauzeti u tom spektru ovisi o tome koje shvaćanje ljudske prirode u tom društvu prevladava. Totalitarni režimi zagovaraju prvenstvo doktrine pred osobom (vidi tablicu 1); oni pojedinca smatraju relativno nevažnim u usporedbi sa stabilnošću "društva" - eterične ideje čije očuvanje postaje najvažniji cilj. Samokontrola se eksternalizira u političke institucije, zato što se u pojedinca nije moguće pouzdati da će djelovati za opće dobro. Osobno čovjekovo ja krajnje se sužava i svodi na oskudan entitet lišen svake privatnosti, kao što zahtijeva kult ispovijedanja. U idealnom slučaju, svaku kognitivnu mrežu u glavi svakog građanina uspostavili su faktori utjecaja u službi države - služeći se kontrolom miljea, mističnom manipulacijom, opterećivanjem jezika i drugim tota- lističkim metodama - a svaki podražaj koji aktivira te kognitivne mreže također je pod kontrolom države. Vodi se računa o tome da građani budu zaokupljeni poslom, jer to pomaže da budu impulzivni, čime se maksimalno smanjuju izgledi da će razviti dodatne - potencijalno subverzivne - kognitivne mreže; diktatori općenito nisu skloni ideji o dokolici bez nadzora (kada je o drugim ljudima riječ). Zbog potrebe za centraliziranom državnom kontrolom, pak, mnogi totalitarni režimi

postaju birokratizirani i nefleksibilni, čime se guši gospodarski rast i smanjuje kvaliteta života građana.

Liberalni režimi očekuju više od svojih građana. Eterična ideja na kojoj se temelji njihova vlast je ideja individualne slobode. Posebno se naglašava važnost pojedinačnog čovjekovog ja, a mašta, kreativnost i privatnost visoko se cijene. Ograničavanje se internalizira na pojedinca, koji ima potpuno pravo na svoje kognitivne mreže, sve dotle dok drugi nisu ugroženi. U zamjenu za tu slobodu, od građana se očekuje da budu u stanju kontrolirati svoje ponašanje.

Koje stajalište je pravilno? Jesu li ljudi neovisna bića ili strojevi kojima se može manipulirati, je li njihovo ja čvrsto ili je samo sjena? Za kompatibiliste, koji kažu da slobodna volja može postojati i da postoji istodobno s kauzalnim svijetom, još uvijek je moguće liberalno opredjeljenje. Ali za deterministe, za koje je slobodna volja samo iluzija, nema smisla eteričnu ideju slobode uzdizati na pijedestal, glorificirajući nešto što po njihovu mišljenju uopće nemamo. Stoga bismo očekivali da se determinizam povezuje s nešto autoritarnijim političkim stavovima. Čini se da to i jest slučaj. Kako je znanost napredovala u devetnaestom i početkom dvadesetog stoljeća, povećao se i utjecaj determinističke misli na politiku. Deterministička teorija Karla Marxa o povijesnim silama dovela je do totalitarističih strahota komunizma, dok je biološki determinizam, koji je tvrdio da je rasa nepromjenjiva determinanta značaja, dao antisemitima još jedan otrovni argument koji je pridonio Holokaustu.8

No samo zato što determinizam može olakšati zločine protiv čo- vječnosti, ne znači da uvijek i hoće - ili da ga kao filozofsko stajalište treba odbaciti. Ako je slobodna volja iluzija, možda ćemo samo trebati reorganizirati svoju politiku kako bismo izbjegli pogubne ekstreme, ako je to moguće. No takav zaključak donekle ima funkciju jedinog preostalog rješenja, budući da može biti valjan samo ako je kompa- tibilizam pogrešan. Sljedeći je korak, dakle, vidjeti može li slobodna volja doista preživjeti u kauzalnom svemiru.

Slobodna volja  i determinizam:  nada u zajedništvo

Dobro poznata novija obrana kompatibilističkog stava o slobodnoj volji jest Evolucija slobode ( Freedom Evolves) Daniela Dennetta. Kao što se može pretpostaviti iz naslova, Dennett tvrdi da sloboda nije apsolut, nije nešto što postoji ili ne postoji, nego stupnjevita sposobnost organskog života na planetu Zemlji, sposobnost koja je evoluirala od svojih skromnih početaka, baš kao i ljudi. On priznaje važnost slobode za naš život, ali kaže da ona ne mora biti moralni apsolut da bismo je visoko cijenili. Štoviše, upravo je taj crno-bijeli, totalistički pogled, koji jednu apstrakciju suprotstavlja drugoj, prema Dennettovu mišljenju izvor problema. Ako umjesto toga na slobodu gledamo kao na proizvod evolucije, onu staru, jalovu raspravu o slobodnoj volji i determinizmu zamjenjuje niz manjih pitanja na koja je lakše odgovoriti:

Kako onda naši izumi, naši grijesi i pobjede mogu biti imalo različiti od prelijepih, ali amoralnih paukovih mreža? Kako se može jedna pita od jabuka, s ljubavlju pripravljena kao pomirbeni dar, imalo razlikovati, u moralnom smislu, od jabuke koju je evolucija "lukavo" stvorila da privuče neku životinju koja se hrani voćem i koja će, u zamjenu za malo fruktoze, rasprostraniti njezine sjemenke? Ako na to budemo gledali samo kao na retorička pitanja, implicirajući da bi samo čudo moglo razlikovati plodove našeg stvaranja od slijepih, nesvrhovitih kreacija koje stvaraju materijalni mehanizmi, tradicionalni problemi slobodne volje i determinizma i dalje će ostati tajne oko kojih ćemo kružiti u vrtlogu nerazumijavanja. Ljudska djela

- djela ljubavi i genija, jednako kao i zločini i grijesi - jednostavno su previše udaljeni od onoga što se dogada u atomima, koji se gibaju nasumično ili ne, da bismo mogli jednim pogledom vidjeti kako ih možemo smjestiti u jedan koherentan okvir. Filozofi su tisućama godina nastojali premostiti taj jaz u jedan ili dva široka poteza, bilo tako da pokažu znanosti gdje joj je mjesto ili tako da pokažu ljudskom ponosu gdje mu je mjesto - ili tako da objave (ispravno, ali neuvjerljivo) da je nekompatibilnost očita samo ako ne idemo u detalje. Kad nastojimo odgovoriti na ta pitanja, kad ucrtavamo nečudesne puteve koji nas mogu odvesti od nesvjesnih atoma sve do slobodnih odluka o djelovanju, otvaramo put mašti.

Dennett, Evolucija slobode

Prema Dennettu, sloboda je u sposobnosti predvidanja budućnosti. Ta sposobnost omogućuje nekom organizmu da vidi što slijedi i, ako prijeti opasnost, da je izbjegne. Izbjegavanje je moguće zato što su organizmi kao što su ljudi razvili sposobnost "da promijene svoju narav, što je njihova reakcija na interakcije s ostatkom svijeta". Ta promjenjivost leži u srcu slobode.

Predvidanja se moraju praviti na temelju znanja. Naša sposobnost da znanje pohranjujemo i po potrebi ga prizivamo iz svoje prostrane memorije stavlja nam na raspolaganje obilje informacija na kojima možemo temeljiti svoje prosudbe o tome što će se dogoditi. Pamćenje usto pokriva širok vremenski raspon, pa možemo osjetiti posljedice onoga što se odavno dogodilo. Čaša se razbila zato što sam je ispustila, ali uzroci ljudskom ponašanju mogu biti dogadaji koji su se zbili mnogo godina ranije (na primjer, traume iz djetinjstva). Sa svom tom prošlo- sti na raspolaganju, utjecaji na naše ponašanje su znatno obogaćeni. Nismo više samo perle koje klize niz nit uzroka, impulzivna bića čiji je svaki postupak odreden dogadajem koji mu neposredno prethodi. Istina, jauknut ćemo ako nam netko stane na nogu; ali neće nas samo jedan jedini uzrok navesti da popijemo piće, slažemo prijatelju ili se zaljubimo.

Naša sposobnost pohranjivanja znanja znači da možemo sami sebe mijenjati reagirajući na složena, dugoročna predvidanja budućnosti. Upravo zato što je svijet determiniran - uređen, predvidljiv - u stanju smo opažati njegove pravilnosti i na temelju njih predvidjeti što će se vjerojatno dogoditi. Ta moć predvidanja s vremenom je evoluirala; organizmi kod kojih se razvila imali su više izgleda za opstanak i razmnožavanje nego oni kod kojih se nije razvila. Organizmi koji su spo- sobni predvidjeti budućnost više nisu motivirani isključivo podražajima, jer kako njihovi unutarnji modeli budućnosti (predvidanja) postaju sve razvijeniji, to je vjerojatnije da će kognitivne mreže od kojih se ti modeli sastoje više utjecati na ponašanje (putem njihovih veza s područjima kao što je stražnji parijetalni korteks i prefrontalni korteks, kao što je opisano u desetom poglavlju). Drugim riječima, sama predvidanja postaju uzroci koji utječu na ponašanje. Takav organizam više ne živi u stanju trajne iznenađenosti, nego djeluje, barem djelomično, na temelju svojih očekivanja. Tako nastaje naša sposobnost da zastanemo i promislimo, bit našeg otpora raznim metodama ispiranja mozga.

Psiholog George Ainslie, u svojoj fascinantnoj knjizi Breakdown of Will, o toj interakciji između sadašnjosti i budućnosti govori kao o "meduvremenskom cjenkanju". Ono se odvija u unutarnjem ja koje nije jedinstveno, nego podsjeća na "unutarnju tržnicu" često suparničkih interesa.9 Prisjetite se moje rasprave o aktivnom i implicitnom unutar- njem ja iz osmog poglavlja. Aktivno ja je u svakom trenutku skup svih kognitivnih mreža čiji su neuroni u tom trenutku aktivirani. Međutim, u svakom trenutku mogu se aktivirati i druge - čak i kontradiktorne

-   kognitivne mreže. Primjer naizmjeničnog aktiviranja kontradiktornih kognitivnih mreža donosi Neckerova kocka, optička iluzija u kojoj se brzim slijedom aktiviraju dvije međusobno nekompatibilne kognitivne mreže (vidi sliku 11.1(a)). Kocka se može gledati kao da je okrenuta prema gore i udesno (slika 11.1(b)), ili prema dolje i ulijevo (slika 11.1(c)), ali ne i na oba načina istodobno.

Aktivne i implicitne kognitivne mreže ostvaruju Ainsliejeve "inte- rese". Katkada ti interesi idu prema ostvarenju zajedničkog cilja (kao što je opstanak). Katkada djeluju kao suparnici: jedan će biti aktivan u jednom trenutku ("neću više jesti čokoladu jer mi škodi"), samo da bi ga drugi zamijenio ("ona mi nudi slatkiš, bilo bi nepristojno odbiti"). Budući da su interesi povezani s očekivanim nagradama (to jest s dugoročnim zdravljem i kratkoročnim zadovoljstvom), o njima možemo razmišljati kao o faktorima utjecaja koji imaju za cilj pobrinuti se da ponašanje dovede do željene nagrade. Dugoročni interes traži apstinenciju od čokolade; kratkoročni interes traži čokoladu - odmah. Dok je dugoročni interes aktivan, on mora, kako bi došao do željene nagrade (dugoročnog zdravlja), biti u stanju utjecati na ponašanje tako da u što većoj mjeri onemogući prebjeglištvo (od dugoročnih interesa

Slika 11.1. (a) optički dvosmislena Neckerova kocka, (b, c) Dva načina  na  koje  se  ova iluzija  može  gledati,  ali  nikad  istodobno.

na kratkoročne) kad god se na vidiku pojavi čokolada. Kao što kaže Ainslie: "Odisej koji planira kako će proći pokraj Sirena mora prema onom Odiseju koji ih čuje postupati kao prema zasebnoj osobi, na koju treba utjecati ako je to moguće ili je spriječiti ako nije." Ono unutarnje ja koje je trenutno aktivno (koje obuhvaća dugoročne interese) zapravo sklapa ugovor s onim unutarnjim ja koji će biti aktivni u budućnosti i koji prema tom ugovoru ne bi trebali prebjeći ako im se za to pruži prilika. Bez sposobnosti predviđanja budućnosti, međuvremensko cjenkanje bilo bi nemoguće, zato što dugoročni interesi ne bi nikada ni ušli u konkurenciju (ne možete mariti za dugoročno zdravlje ako ne možete pojmiti ono što je dugoročno). Sposobnost da zastanemo i promislimo omogućava našim dugoročnim interesima ne samo da se natječu s konkurencijom nego i da pobijede.

Jasno, ne pobjeđuju uvijek. Snaga volje popustit će svaki put kada taj proces pregovora između sadašnjeg i budućih ja ne uspije spriječiti kratkoročne interese da ugrabe uzde ponašanja. Međutim, iskušenjima se katkad moguće oduprijeti. Velik dio vremena mi djelujemo impul- zivno, reagirajući na okolinu, a da i ne primjećujemo što radimo. No katkada se aktiviraju oni ranije spomenuti podaci osobne povijesti, koji zadominiraju procesom i određuju kako ćemo postupiti. Upravo te kognitivne mreže, koje nisu uspostavljene pod djelovanjem sadašnje si- tuacije, nego u nekom trenutku naše (katkada davne) prošlosti, provode u djelo Ainsliejeve međuvremenske ugovore. Ako neko trenutno aktivno ja, služeći se moći fokusiranja prefrontalnog korteksa, može dovoljno ojačati kognitivnu mrežu u kojoj je kodiran interes prehrane, tada će se ta kognitivna mreža u budućnosti aktivirati lako i snažno. Kada se na sceni pojavi čokolada, aktivna i ojačana kognitivna mreža prehrane služi kao podsjetnik na ugovor koji je potpisalo neko prethodno ja. Ako je jačanje bilo djelotvorno, čak i osobito slasna čokolada neće moći dovoljno aktivirati suparničke kognitivne mreže koje bi mogle nadjačati glad za zdravljem.

Osoba u određenom trenutku, dakle, može - ako ima moć pred- viđanja - predvidjeti kako će se njezini budući ja vjerojatno ponašati. Ako su dovoljno motivirani, mogu provesti međuvremenske ugovore koji imaju za cilj vezati ta buduća ja za određene postupke. Dennett i Ainslie smatraju da upravo u toj moći da promijenimo svoja buduća ja trebamo tražiti slobodu. Dakako, nema jamstva da će se ugovori održati

(čokolada nam može biti jednostavno previše neodoljiva). Sa slobodom dolazi nesigurnost: naša predvidanja nisu sto posto precizna.

Je li taj oblik slobode uskladiv s determinizmom? Jest. Uzrok navodi sadašnje ja na sklapanje međuvremenskog ugovora, uzroka koji buduća ja moraju uzeti u obzir kad odreduju kakvo će biti njihovo ponašanje. Relevantni uzroci uključuju kognitivne mreže koje izravno aktiviraju podražaji iz okoliša (koje reprezentiraju, primjerice, veličinu, oblik i miris čokolade), podatke osobne povijesti kognitivne mreže koje neizravno aktivira neki podražaj (recimo, reprezentacije čokolada iz prošlosti, znanje o nezdravim posljedicama čokolade) i kognitivne mreže koje reprezentiraju kako se tijelo osjeća (gladno, sito).

Svi ti neuronski putevi i još mnogo toga, kao što je bilo riječi u prošlom poglavlju, utjecat će na to kakvo će na kraju biti ponašanje. Očit uzrok - prijateljica vam čokoladom maše ispred nosa - uzrokuje golem broj dogadaja u vašem mozgu, koji pak uzrokuju vaše ponašanje. No tako divovski broj dogadaja pruža nam velik broj mogućnosti, koje su sve uredno spremljene ispod lubanje koja u tom smislu podsjeća na Tardis, brod kojim putuje Doctor Who""'. Mehanizmi koji služe za uspoređivanje ili za rješavanje konflikata predstavljaju sredstvo kojim se to bučno more vjerojatnosti, poput Schrodingerove valne funkcije, svodi na jedan jedini determinirani ishod.

Taj ishod je često predvidljiv (vaša prijateljica možda jako dobro zna da ne možete odoljeti čokoladi). Međutim, zbog složenosti i brojnosti neuronskih mreža koje su istodobno aktivne u tom procesu, nije uvijek predvidljiv. (Zato je biheviorizam, koji kaže da ako želite razumjeti ljudski um, tada su ulazni i izlazni signali - podražaji i reakcije - sve što znate i sve što trebate znati, bio koristan teoretski model za jednostavne podražaje, ali beznadno neprimjeren u kompliciranijim situacijama.) Katkada će podražaj izazvati predviđeno ponašanje (uzet ćete čokola- du). Katkada neće (nakon jučerašnjeg deprimirajućeg susreta s vagom, obećali ste sebi da više nećete taknuti nijedan slatkiš). Katkada ni vi, niti itko drugi, nećete znati zašto ste - ili zašto niste - uzeli ponuđeni slatkiš. To ne znači da vaše ponašanje nije imalo uzrok. To samo znači

*     TARDIS (kratica za Time And Relative Dimension In Space) - brod koji može putovati kroz vrijeme i prostor. Veći je iznutra nego izvana (vanjski i unutrašnji dio su u različitim dimenzi- jama) i ima bezgranično mnogo unutrašnjosti.

da su uzroci bili komplicirani i da svijest nije imala pristup svakom od njih. Kao što sam već ranije rekla, mi ne želimo da naši slobodni postupci budu bez uzroka, nego želimo da ti uzroci potječu od nas. Ako kažete: "Uzela sam čokoladu zato što sam htjela" ili čak "zato što nisam mogla odoljeti", priznajete da je vaša želja za čokoladom bila uzrok vašeg postupka. Znači li to da niste postupili slobodno? Ako je odgovor potvrdan, znači da slobodno postupate samo onda kada nemate razloga za djelovanje, kada nemate nikakvih želja ili sklonosti. Ako umjesto toga kažete da je "željela sam čokoladu" sasvim u skla- du sa "slobodno sam uzela čokoladu", tada vaši postupci mogu biti uzrokovani vašim željama, a opet biti slobodni. Slično tome, vaše želje proistječu iz složenih kombinacija događaja u vašem mozgu koji su pak uzrokovani golemim mnoštvom različitih faktora, od mirisa koji dopire do vašeg nosa pa do sjećanja na prošle susrete s različitim vrstama čokolade. Biste li radije htjeli da je obrnuto - i postupali nasumično, poput zbunjene marionete? Ako svoje želje, uvjerenja ili druge razloge opišete kao događaje u mozgu, to ih ne čini ništa manje vašima, niti postupke koji su iz njih proizašli čini išta manje slobodnima.

Ali zar ti razlozi ne bi trebali biti svjesni? Ne, uopće - osim ako svoje ja ne poistovjećujete sa svjesnim ja i vjerujete da noću, kada zaspite, prestajete postojati. Kognitivna mreža koja nikada ne dopre do svijesti još uvijek može kontrolirati ponašanje, a katkada (recimo u slučaju sumanutih misli o tuđoj kontroli kod oboljelih od shizofrenije) svjesne kognitivne mreže mogu se protumačiti kao ne-vaše. Svijest, dakle, nije garancija autorstva. No zdrav mozak polazi od pretpostavke da je neki postupak vaš dok se ne dokaže suprotno. Samo zato što nisam bila svjesna da sam uzela žlicu iz ladice s priborom za jelo, ne znači da mi ju je netko drugi stavio u ruku. To jednostavno znači da je moj svjesni um imao pametnijeg posla.

Kako se ta ideja slobode uklapa u svakodnevno poimanje slobodnoga djelovanja: "U istim okolnostima, mogao sam postupiti drugačije"? Strogi determinizam to poriče, budući da tvrdi kako "u svakom tre- nutku postoji samo jedna moguća budućnost".10 Ako vam prijateljica ponudi čokoladu i vi je uzmete, tada bi vaša reakcija u slučaju da se identična situacija ponovi opet bila ista: prema tome, niste mogli postupiti drugačije.

Uvjet "u istim okolnostima, mogao sam postupiti drugačije" pojam slobode čini neupotrebljivim u stvarnom svijetu, iz jednostavnog razloga što dvije situacije nikada nisu identične. Čak i ako bi se vanjski dogadaji ponovili, vi ste se u međuvremenu promijenili. Sjećate se prvog puta, a vaša sposobnost predviđanja omogućila vam je da učite iz iskustva. Predviđajući svoju slabost na čokoladu, možda ste ojačali neke svoje kognitivne mreže - one koje primjenjuju meduvremenski ugovor, to jest vašu odluku da se zdravije hranite. Ako se ikada zateknete u čokoladnoj verziji Beskrajnog dana, uvijek nanovo suočeni s istim slatkim iskušenjem, učit ćete iz iskustva, baš kao i Bill Murray u tom filmu. "Mogao sam postupiti drugačije" zapravo znači: "Mogao sam postupiti drugačije da sam to htio", ali time se krši uvjet "u istim okolnostima" (tada niste željeli drugačije postupiti; sada želite). Stoga bi možda bilo bolje zamijeniti: "Mogao sam postupiti drugačije" sa: "Sljedeći put bih mogao postupiti drugačije" (zato što sam se u međuvremenu promijenio, a ta promjena možda ima posljedice koje čak ni ja ne mogu predvidjeti). Prva izjava ne daje nam ništa korisno; druga nam daje slobodu.

Sloboda, drugim riječima, leži u predvidivosti i promjenjivosti. Čokoladu uzimate slobodno ako ste mogli (u prošlosti) promijeniti kognitivne mreže u svojoj glavi tako da (sada) pristojno odbijete. Ako ste mogli (ali ste propustili) napraviti promjene koje bi spriječile vaše trenutačno ja da uzme čokoladu sada, tada je postupak uzimanja čokolade bio promjenjiv. Slično tome, sada možete i ne morate biti u stanju napraviti promjene koje će vas spriječiti da uzmete čokoladu kad vam sljedeći put bude ponuđena. Zelja da napravite te promjene i sama ima uzrok - u bezbrojnim međusobno isprepletenim kognitivnim mrežama u vašoj glavi. Neke od njih mogu biti aktivne ali nebitne (one koje vam pomažu da održavate automobil na cesti dok razmišljate o nečem drugom). Druge vas, međutim, podsjećaju na ono što ste to jutro vidjeli u ogledalu, na brojeve koji su poskočili iz vaše vage, na vašu želju da impresionirate potencijalnog partnera i tako dalje. To su sve razlozi - vaši razlozi - da se odreknete čokolade. Hoće li oni odrediti vaše ponašanje - to će pokazati samo vrijeme, vaš mozak i svijet oko vas. Ako osoba koja vam nudi čokoladu iznenada izvuče pištolj i kaže vam da je pojedete ili će vas ubiti, čak se i najjači meduvremenski ugovor može prekršiti u ime drugih interesa (osim ako niste spremni umrijeti kao mučenik za svoja načela).

Sposobnost trenutačnog ja da utječe na buduća ja također objašnjava konstataciju o samokontroli koju je iznio psiholog Roy Baumeister (i citiranu u desetom poglavlju): mi "biramo poraz", dovodeći se u situacije u kojima možemo očekivati da ćemo postupiti impulzivno, a onda kažemo: "Nisam si mogao pomoći!" Baš kao što možemo sastaviti neki meduvremenski ugovor za koji se nadamo da će utjecati na naša buduća ja, tako se možemo i pobrinuti za to da se nađemo u okolnostima u kojima postoji veća vjerojatnost da će meduvremenski ugovor biti prekršen (to jest odlučiti da ćemo na posao ići putem koji vodi pokraj naše omiljene slastičarnice). Meduvremenski ugovori mogu se sastaviti pod utjecajem dugoročnih ili kratkoročnih interesa, onih koji su blagotvorni za organizam ili - kao u slučaju ovisnosti - onih koji su aktivno štetni. Naša sposobnost da ih stvaramo, a koja uvelike ovisi o tome kako dobro funkcionira naš prefrontalni korteks, i sama će se mijenjati - sa starenjem, iskustvom, količinom rekreativnih droga koje konzumiramo i mnogim drugim stvarima.

Uzroci se javljaju u mnogo različitih oblika. Neki su očigledno vanjski  i jednako očigledno ograničavaju našu slobodu da postupamo kako že- limo: mučenje, maltretiranje, represivni zakoni. Neki su unutarnji, kao, na primjer, bolesti mozga ili djelovanje droga, ali ih mi doživljavamo kao vanjske. Međutim, uzroci koji dolaze od nas samih razlozi su zašto odlučujemo postupati na određeni način. Oni ne ograničavaju našu slobodu; bez njih bi sloboda bila beznačajna. Upravo zato je ispiranje mozga tako zastrašujuće: na prijevaru nas navodi da mislimo kako su nova uvjerenja zapravo naša. Dakako, ono što definiramo kao naše može varirati. "Ako čovjek sebe učini doista sićušnim, može eksternalizirati praktički bilo što",11  tako da čak i njegove želje prestaju biti njegove i postaju nešto vanjsko, pretvaraju se u ograničenje njegove slobode. Ovisnosti i neke bolesti, poput anoreksije, često se tako doživljavaju: ja se smanjuje, odriče se slobode i tako izbjegava odgovornost. Ako se pretjera u tom procesu smanjivanja, prijeti opasnost da se ja svede na jednu kartezijansku točku, nebitnost koju vjetrovi sudbine bacaju amo-tamo i koja općenito pridonosi malo ili ništa. Ali ne mora biti tako: u doktrini determinizma nema ničega što nas prisiljava da budemo kartezijanski dualisti.

Sloboda i odgovornost

Koje su posljedice za moralnu odgovornost kod ovakvog tumačenja slobode? Ništa katastrofično. Odrasli pripadnici društva polaze od pretpostavke da drugi odrasli imaju odredene meduvremenske ugovore (načela) koja utječu na njihove postupke. Za koja će se načela pretpo- stavljati da vrijede, to će varirati od osobe do osobe, ali oko nekih će vladati opći konsenzus. Kao vozači, na primjer, pretpostavljamo da je vozač iza nas vodio računa o tome da ne bude pijan, to jest da u njegovom slučaju važi načelo samoodržanja koje ga sprečava da se opije ako zna da će upravljati automobilom. Te općeprihvaćene pretpostavke

-    od kojih su neke i pravno formalizirane - omogućavaju društvenu interakciju i leže u temelju velikog dijela našeg svakodnevnog života. Od svake odrasle osobe očekujemo da bude svjesna tih načela i da su u njoj uspostavljeni odredeni meduvremenski ugovori, bilo formalnom naobrazbom, odgojem ili drugim iskustvima. Na temelju tih očekivanja predvidamo da će se odrasle osobe ponašati u skladu s općeprihvaćenim načelima, i u velikoj većini slučajeva naša predvidanja su točna.

Kada nisu točna, razlog tome je često očit. Bolesti mozga ili vanjska prisila, primjerice, mogu dovesti do kršenja meduvremenskog ugovora, kršenja koje dotična osoba nikako nije mogla izbjeći. U tom slučaju se smatra da ta osoba nije postupala slobodno, pa nije ni odgovorna za svoje postupke. Kada razlog nije očit, pretpostavljamo da su postupak odredili neki unutarnji razlozi. To znači da je osoba mogla predvidjeti posljedice svog postupka, posljedice koje bi "svaku razumnu osobu" (prema poznatoj pravnoj formulaciji) navele da promijeni svoje po- našanje tako da postupi drugačije. Ako se osoba mogla promijeniti, a nije, držimo je odgovornom, osim ako ne ponudi uvjerljivo objašnjenje zašto nije mogla učiniti odgovarajuće promjene u svom ponašanju.

Odgovornost podrazumijeva društvenu prosudbu, koja je, kao i druge društvene prosudbe, često pristrana. Socijalna psihologija je pokazala kako naša sklonost da pripisujemo odgovornost (u slučaju kada razlog nekog postupka nije očit) ovisi o dotičnoj osobi i konkretnom postupku. Osobu koja nam je draga prosudit ćemo kao odgovorniju ako je njezin postupak hvalevrijedan, a manje odgovornu ako je njezin postupak za osudu. Ako nam osoba nije draga, vrijedi obrnuto.12 Zakon bi, dakako, trebao biti nepristran prema onima koji se na sudu pojave u

svojstvu optuženika. No s obzirom na to da odluku o tome koliko nam je netko simpatičan donosimo i na temelju procjene koliko nam je taj netko sličan, čovjek se zapita može li se taj stupanj objektivnosti uvijek postići (primjerice kada je sudac postariji bijeli konzervativni muškarac, a optužena je mlada liberalna crnkinja). U tom smislu, dobrodošla su nastojanja da se sudstvo učini reprezentativnijim u odnosu na ljude koji su predmet prosuđivanja.

Osjećaj slobode

Razmišljanje o Dennettovim i Ainsliejevim teorijama može u čovjeku izazvati odredeni stupanj nelagode. Argumenti su privlačni, način pisanja uvjerljiv, a opet, a opet... Cijela ta priča o predvidanju, me- duvremenskom cjenkanju i ugovorima između sadašnjih i budućih čovjekovih ja - sve je to prilično suho i, je li, kognitivno. "Ja ne mislim da sam slobodna, ja se osjećam slobodna - ili ne." Ako je čitateljeva intuicija točna, ljudi imaju osjećaj slobode koji je u biti emocija. Kao što smo vidjeli u devetom poglavlju, emocije mogu imati kognitivnu komponentu, ali imaju i afektivan element: osjećaj koji služi kao moti- vacijski poticaj. Sto bi moglo izazvati takav osjećaj u ljudskom mozgu? Ima li smisla na naš osjećaj slobode gledati na taj način i, ako ima, čemu služi to što ga imamo?

Ovdje se moram odvažiti na iskorak iz područja poznatog i zaći u sferu nagađanja. Ja vjerujem da na naš osjećaj slobode doista možemo gledati kao na emociju. Vjerujem da će neuroznanstvenici u ne tako dalekoj budućnosti biti u stanju identificirati fiziološke uvjete koji prate osjećaj slobode, kao što su to već počeli raditi s emocijom straha. Predviđam da će ti uvjeti uključivati stanje opuštenosti koje samo po sebi ispunjava zadovoljstvom, u velikoj se mjeri poklapa s drugim pozitivnim emocijama kao što je sreća i kojemu mogu posredovati isti mehanizmi u mozgu. (Možda se aktivnost tih mehanizama u jednom trenutku interpretira kao "osjećaj sreće", a u drugom kao "osjećaj slobode", ovisno o tome što se još istodobno događa.) To, između ostalog, implicira da sloboda može izazvati ovisnost, što bi nas moglo približiti odgovoru na pitanje zašto se ljudi koji su navikli na slobodu

često tako zdušno bore da je sačuvaju, dok se ljudi koji slobodu nisu nikad spoznali možda uopće neće za nju boriti.

Sloboda ispunjava zadovoljstvom zato što podrazumijeva kontrolu. Prijetnju našem osjećaju kontrole doživljavamo kao nešto iznimno stresno; sloboda, dakle, podrazumijeva odsutnost stresa. Ovdje je nužno napraviti razliku između subjektivne i objektivne slobode. Kao što je već rečeno, od najranijeg djetinjstva naša polazna pretpostavka jest da smo slobodni - da možemo kontrolirati. Budući da je naš svijet u to vrijeme tako malen, objektivno možemo vrlo malo toga učiniti; ali još nismo počeli mnogo toga činiti, pa još uvijek ne znamo što sve ne možemo. Naš subjektivni osjećaj slobode je stoga velik. Jedno od većih postignuća civilizacije je trik kojim nas uči da usvojimo druge vrijednosti, kao što je društveni status, devalvirajući tako naš osjećaj slobode, tako da smo spremniji prihvatiti njezin gubitak. Dakako, ne odriče se svatko tako lako poriva za kontrolom.

Poput drugih stvari koje ispunjavaju zadovoljstvom, sloboda potiče vlastiti rast, zato što se mozak navikne na odredenu razinu slobode kao što se navikne na odredenu dozu kokaina. Međutim, poriv za akumuliranjem slobode nije tako snažan kao poriv da se obranimo od njezina gubitka, poriv koji nazivamo reaktancijom (vidi peto po- glavlje).13 Ljudi vrlo negativno reagiraju na gubitak slobode, baš kao što negativno reagiraju ako im netko oduzme njihovu drogu. U oba slučaja, njihova reakcija često uključuje traženje alternativnih izvora zadovoljstva. Zaposlenik kojemu iznenada kažu da više ne smije pušiti na radnom mjestu možda će pojačati svoj osjećaj slobode tako što će u radno vrijeme slati osobnu elektronsku poštu. Naoko, pušenje i dopisivanje nemaju nikakve veze jedno s drugim, no zapravo taj prkos u zaposleniku izaziva osjećaj slobode - osujetio je poslodavca baš kao što je poslodavac osujetio njega - i tako ublažio reaktanciju izazvanu poslodavčevim diktatom.

Čemu, dakle, služi osjećaj slobode? Bi li organizmi sposobni za taj osjećaj imali prednost u odnosu na druge i o kakvoj bi prednosti u tom slučaju bila riječ? Ponovno nagađajući, mislim da je odgovor taj da osjećaj slobode služi kao sigurnosni signal. Govori nam da je sve pod kontrolom ili, ako ne sve, barem onoliko koliko je dovoljno da se zasad možemo opustiti. Naime, ako možemo kontrolirati svoju

okolinu, to znači da je možemo i mijenjati, pa osjećaj slobode signalizira promjenjivost. Ako osjetimo da smo postupili slobodno, taj osjeć;i| slobode govori našem mozgu da se može promijeniti tako da spriječi ili potakne slične buduće postupke (do kakve će promjene doći ovisit će o tome je li postupak doveo do nagrade ili kazne). Umjesto da ulaže trud u svjesno računanje stupnja promjenjivosti, naš mozak bilježi ishod svake situacije u kojoj smo pokušali postupiti na odredeni način. Sto je veći broj uspješnih ishoda, to je vjerojatnije da ćemo pomisliti kako taj postupak možemo slobodno izvesti.

Protuteža osjećaju slobode je osjećaj reaktancije. To je signal prijetnje: nešto je izmaknulo kontroli. Javlja se svaki put kad se naša predvidanja ne ostvare, primjerice kada zaposlenikovo očekivanje da će moći pušiti naiđe na prepreku nove birokratske stvarnosti. Kada djelujemo, naš mozak donosi predviđanje da ćemo djelovati. To predviđanje stvara hipotezu koja se potom uspoređuje s dolaznim informacijama. Ako se predviđanje ne poklapa, javlja se signal o grešci koji poziva druga područja mozga da otkriju što je pošlo krivo.

Taj signal o grešci je osjećaj reaktancije.14 On izaziva averziju, baš kao što osjećaj slobode izaziva zadovoljstvo. Ako sve ide kako treba (ako ne primimo signal o grešci), reaktancija nas ne muči i sebe smatramo slobodnima. Zato mogu vjerovati da sam postupala slobodno kad sam jutros iz ladice s priborom za jelo uzela žlicu, iako sam u tom trenutku bila svjesna samo svojih planova za danas. Da mi se u ruci umjesto žlice našla vilica, kao što se znalo tu i tamo dogoditi, moj mozak bi poslao signal o krivom predviđanju: očekivani vizualni dolazni signal ne slaže se s onim što zapravo vidim. U tom trenutku reagirao bi moj (prilično pospani) prefrontalni korteks, kontaktirao bi one podatke osobne povijesti u kojima su pohranjene informacije o tome zašto vilica nije prikladna za kukuruzne pahuljice i odredio plan djelovanja za vraćanje moje ruke u ladicu. U isto vrijeme moj mozak bi pripremio objašnjenje za to što sam prvi put uzela vilicu, kako bi me umirio i otjerao osjećaj nelagode (reaktanciju) izazvan otkrićem da svijet (barem onaj svijet žlica i vilica u mojoj ladici s priborom za jelo) nije onakav kakvog sam predvidjela.

Jasno je da bi osjećaj slobode i njegov pandan reaktancija bili dobro sredstvo evolucijskog odabira. Organizam koji bi uvijek mislio da ima

kontrolu iako je nema, i obrnuto, imao bi manje izgleda da preživi nego organizam koji zna što može a što ne može promijeniti u svijetu oko sebe. Bolje je na raspolaganju imati lako dostupan, točan signal promjenjivosti, stvoren na temelju iskustva - ili, preciznije, signal reaktancije koji upozorava na moguću nepromjenjivost (neočekivan gubitak kontrole).

Ta laka dostupnost omogućava našem mozgu da ne rasipa vrijeme i energiju na svjesno prizivanje pojedinačnih iskustava. Ako osjećaj slobode shvatimo kao emociju, on će ubrzati donošenje odluke baš kao i ostale emocije. Nađete li se, na primjer, na putu jurećem automobilu, zahvaljujući svom osjećaju straha ne biste se morali prisjećati kako ste postupili prošli put kad vam se to dogodilo ili filmova u kojima ste vidjeli kako su drugi reagirali u istoj situaciji. Slično tome, vaš osjećaj slobode kaže vam da ste, prošli put kad su vam preko telefona htjeli nešto prodati, bili u stanju odmah spustiti slušalicu, dok vam osjećaj reaktancije govori da ste se, prošli put kad vas je nazvao šef, nakon toga osjećali umorni i pod stresom. Ne trebate se sjetiti ni jedne od tih konkretnih situacija da biste osjetili kako vam raspoloženje pada sljedeći put kad vas šef nazove.

Točan signal korisno djeluje na dva načina. Skraćuje vrijeme utrošeno na pokušaje da se promijeni nepromjenjivo (to bi se dogodilo kada bi signal reaktancije bio preslab, pa bi organizam živio u zabludi da ima kontrolu). Točnost također omogućava organizmu da iskoristi prilike koje bi inače propustio (ako bi signal reaktancije bio previše jak, zbog čega bi neka situacija koju je moguće kontrolirati bila procijenjena kao nepromjenjiva). Drugim riječima, točna procjena osjećaja slobode pomaže nam da optimalno iskoristimo mogućnosti a na minimum svedemo uzaludan trud.

Ako je naš osjećaj slobode doista emocija koja nastaje u mozgu, iz toga proizlazi nekoliko zaključaka. Osjećaj slobode (i njegova su- protnost, reaktancija) razlikovat će se od osobe do osobe, baš kao što su neke osobe sretnije od drugih, a neke su pak sklonije bijesnim ispadima nego druge. Možda je zbog toga medu dobrovoljcima koji su sudjelovali u eksperimentu Stanleya Milgrama, premda su većinom poslušali zapovijed i davali snažne elektrošokove za koje su vjerovali da su autentični, uvijek bilo i onih koji su odbili poslušati.

Očito je da će se osjećaj slobode, na temelju iskustva, s nekim situa- cijama povezati a s nekima neće. Ista osoba može se osjećati slobodna u kući, a zarobljena na poslu, ili obrnuto. Kao i druge emocije, sloboda je također stupnjevito iskustvo, a ne jednoznačan osjećaj. Naš pojam o tome koliko smo općenito slobodni izvodi se iz ukupnog zbroja svih naših iskustava slobode (ili reaktancije), baš kao što naš pojam o tome koliko smo općenito sretni ovisi o broju i naravi sretnih i tužnih iskustava koje smo imali. Razmišljamo li o slobodi kao o emociji, sjetit ćemo se i istraživanja Singera i Schachtera (o kojem je bilo riječi u devetom poglavlju) u kojem su sudionici isti afektivni doživljaj (izazvan injekcijom adrenalina) na spoznajnoj razini drugačije protumačili, ovisno o situaciji. Slično tome, iste emocije možemo protumačiti ili kao, primjerice, olakšanje (ako smo upravo obavili liječnički pregled i saznali da smo posve zdravi), ili kao osjećaj slobode (ako smo upravo pušteni iz zatvora).

Naša sposobnost da sami sebe mijenjamo omogućava nam i da neke slobode cijenimo više od drugih, poput zaposlenika koji nakon uvođenja zabrane pušenja na radnome mjestu zaključi da se ionako htio ostaviti cigareta. Sto smo više navikli na to da kontroliramo neku situaciju, ili što više cijenimo neku slobodu, to je jači osjećaj reaktancije kada se ta kontrola ili sloboda nade ugrožena, i to će naša reakcija vjerojatno biti snažnija. Socijalni faktori imaju golem utjecaj u određivanju razine slobode koju neki pojedinac osjeća, a postoje dokazi da su ti faktori naročito važni u ranom djetinjstvu, dok se mozak još uvijek ubrzano mijenja. Moguće je da se kroz iskustvo socijalizacije utvrđuju polazne vrijednosti i domet mnogih varijabla ličnosti. Tako, na primjer, trauma u djetinjstvu može izazvati veću bojažljivost kasnije u životu (visoka "polazna vrijednost straha"). Slično tome, nametanje većih ograničenja u ponašanju može rezultirati općenito manjim očekivanjem slobode, a time i manjom reaktancijom.

Ako je, dakle, sloboda emocija koja nastaje u mozgu, to znači i da promjene u mozgu mogu utjecati na našu sposobnost da se osjećamo slobodnima. Abnormalne moždane funkcije već su dovedene u vezu s nekim poremećajima slobodne volje, kao što su sumanute misli da nama upravljaju svemirci (ili CIA, ili demoni) od kojih pate neki oboljeli od shizofrenije, ili nešto rjeđi sindrom "tuđe ruke". Kod tog bizarnog neurološkog poremećaja, pacijentova šaka, ili možda neki

drugi ud, radi pokrete koje pacijent doživljava kao svrhovite, ali izvan njegove kontrole. Ruka može, primjerice, tako čvrsto zgrabiti kvaku da je treba na silu odvajati, može svog vlasnika povlačiti za odjeću ili ga čak pokušati zadaviti.15 Sindromi poput ovih otvaraju mogućnost, već spomenutu u ovom poglavlju, da bi namjerno oštećivanje, ili manipuliranje nečijim mozgom na neki drugi način moglo utjecati na doživljaj slobode te osobe. Konkretno, ako odredena područja mozga pridonose osjećaju reaktancije, smanjenje aktivnosti tih područja moglo bi pojačati povodljivost, budući da signali koji inače upozoravaju na prijetnje slobodi više ne bi bili na raspolaganju.

Neki neuroznanstvenici već su počeli istraživati pitanje slobode i slobodnog djelovanja uz pomoć suvremene tehnologije za skeniranje mozga. Znanstvenici iz jedne od tih skupina poslužili su se hipnozom kako bi istražili što se dogada u mozgu za vrijeme iskustva tude kontrole, to jest kada osoba osjeća da pokret koji je napravila nije njezin.16 Učinili su to tako da su hipnotizirali zdrave ispitanike i naveli ih da pokret ruke koji su sami napravili pripišu nekom vanjskom izvoru (koloturu za koji je njihova ruka bila vezana). Snimci mozga pokazili su da su područja parijetalnog korteksa, malog mozga i prefrontalnog korteksa bila aktivnija kada su ispitanici pogrešno pripisali pokret koloturu nego kada su mislili da su sami napravili pokret. Drugim riječima, čini se da je odredene karakteristike moždanih funkcija moguće dovesti u vezu s iskustvom tude kontrole na dosljedan i ponovljiv način. To je korak na putu ka razumijevanju kako nam naš mozak pruža osjećaj da djelujemo slobodno - ali samo korak. Treba riješiti još mnogo tehničkih  i konceptualnih pitanja, a po svemu sudeći, taj put će biti dug.17

Sažetak  i zaključci

Bože, udijeli mi hrabrosti da promijenim ono što mogu Mirnoće da prihvatim ono što promijeniti ne mogu

I mudrosti da uvidim razliku.

Anonimni autor, Molitva za unutarnji mir

Ako je svijet i sve u njemu kauzalno determinirano, možemo li biti slobodni? Mislioci poput Daniela Dennetta i Georgea Ainslieja kažu da možemo, ako slobodu poimamo kao sposobnost da mijenjamo

svoja buduća ja, kao i svijet oko nas, a ta sposobnost ovisi o predvi- đanju budućnosti. No sloboda je više od puke spoznaje (predvidanja, meduvremenskih ugovora); sloboda je emocija koja proistječe iz mož- dane aktivnosti. Molitva za unutarnji mir, premda klišeizirana, ipak je prikladna: naš osjećaj slobode je emocionalni signal koji nam daje mudrosti da znamo koje stvari možemo, a koje ne možemo promijeniti. Ta emocionalna sila daje eteričnoj ideji slobode njezinu moć da svrgava diktatore, nadahnjuje revolucije i šalje ljude u smrt.

Opet se vraćamo na ispiranje mozga, na san o kontroli uma - jer ako je sloboda emocija, tada se njome može manipulirati kao i osta- lim emocijama. Ako naš osjećaj slobode, kao što sam pretpostavila, ugrozi signal koji javlja o prijetnji (reaktancija), umjetnim slabljenjem tog signala mogli bismo se osjećati slobodni onda kada to nismo. I obrnuto, jačanje reaktancije može osobu potaknuti da postupa onako kako inače ne bi postupila, kako bi obranila slobodu od onoga što percipira kao prijetnju - a taj je trik dobro poznat svakom demagogu koji drži do sebe. Prosudbe o slobodi, kao i prosudbe o tome jesmo li sretni ili nismo, nisu apsolutna da/ne pitanja. Ovisit će o okolnostima, o našem ukupnom raspoloženju, o tome tko od nas traži da donesemo prosudbu i tome slično.

Manipulacije (bilo u svrhu jačanja ili potiskivanja reaktancije) mogu biti društvene, kao u slučaju žene koja kupuje tablete protiv glavobolje koje je vidjela na reklami, ili u slučaju eksplicitne molbe telefonskog prodavača da pristanete na nove pozive (što ne samo da ublažava reaktanciju nego i djeluje kao zamka obveze). Kao što su pokazala prethodna poglavlja, društvena manipulacija može vršiti svoj utjecaj na mnogo načina, od upadljivih novinskih naslova do divljačkog mu- čenja. Neke od tih metoda iznimno su moćne. Ali one su se razvijale stoljećima, metodom pokušaja i pogreške, a nisu proizašle iz temeljitog razumijevanja moždanih funkcija. Primjerice, mnoge metode koje se primjenjuju u situacijama ispiranja mozga razvile su se iz metoda mučenja.

Posljednjih godina ne ovisimo više toliko o metodi pokušaja i po- greške. Nove tehnologije omogućile su neuroznanstvenicima dosad neviđeno dubok uvid u rad mozga. Dakako, treba još obaviti golem posao, ali jednu stvar je moguće jamčiti. Oni medu nama koji iz bilo

kojeg razloga žude za moćima kontrole uma neće čekati da znanost sve shvati, već će čim prije pokušati iskoristiti njezina otkrića kako bi manipulirali drugima. Opasnost od ispiranja mozga neće nestati. Kao što ćemo vidjeti u četrnaestom poglavlju, može se još i povećati.

U trećem dijelu knjige govorit ću o tome što možemo učiniti, kao pojedinci i kao društvo, da umanjimo tu opasnost.