Čak će tri četvrtine onih koji iskreno teže prema mističnom iskustvu takvo i imati pod utjecajem LSD-a, tumači dr. Huston Smith, profesor filozofije s MIT-a. To će iskustvo biti praktično jednako spontanom religijskom iskustvu, a već spomenuti Masters i Houston napominju da je svega nekolicina od 206 ispitanika imala duboko mistično-religijsko iskustvo. Svi su oni bili višegodišnji praktikanti različitih meditativnih tehnika, stariji od 40 godina i intelektualno visoko iznad prosjeka. Radilo se o kreativnim i stabilnim ličnostima, koje su, kako sugeriraju autori ove studije, bile u određenom smislu zrele za takvo iskustvo, pa je LSD odigrao ulogu okidača. Treba, međutim, napomenuti da svi učitelji meditativnih tehnika upozoravaju kako mistična iskustva ne treba poticati ovakvim sredstvima. Drugim riječima, drogu ne treba uzimati ni u kom slučaju ! Nije u igri samo puko moraliziranje, već postoji realna mogućnost da unošenje halucinogenih supstanci izvana potiskuje proces proizvodnje molekula koje su biokemijski korelat duhovna iskustva u organizmu čovjeka. Isto kao što uzimanje insulina na neki način uljenjuje gušteraču, onaj organizam koji se oslanja na egzogenu stimulaciju spiritualnog razvoja zapravo blokira svoj napredak.

Posljednjih se godina mnogo govori o pinealnoj žlijezdi kao “trećem oku”, a neki autori, poput dr. Ricka Strassmana, misle da se “kemija Prosvjetljenja” svodi na konverziju hormona te žlijezde, melatonina, u spoj 6-metoksi ili 10-metoksi harmalan, kojem se pripisuju halucinogena svojstva.

Zanimljivo je da u devedesetima interes za droge kao sredstvo stjecanja duhovnih iskustava postupno pada i ustupa mjesto različitim supstancama koje će zablokirati enzim MAO i time endogenim psihoaktivnim tvarima, dakle onima koje proizvede naše vlastito tijelo, omogućiti djelovanje na našu svijest. To bi bilo najbliže spontanom, prirodnom mistično-religijskom iskustvu potaknutom kemijskim djelovanjem na živčani sustav čovjeka.

Iako nedvojbeno postoji neka vrsta neurofiziološke osnove Prosvjetljenja, poruka duhovnih majstora je nedvosmisleno jasna: nemojte uzimati nikakve droge, jer ćete si time u zamjenu za umjetno iskustvo uskratiti prirodni i spontani prijelaz u viša stanja svijesti ! Izgleda da unos psihoaktivnih i sličnih tvari izvana doista potiskuje proces proizvodnje vlastite baze za duhovnu iluminaciju. A to se ne odnosi samo na teško objašnjiv metafizički koncept konačne Spoznaje, već i one svakodnevne sitne pomake u našem životu.

To je shvaćanje u oštroj suprotnosti s onime propovjednika psihoaktivnih supstanci, a i čini se da je na Zapadu vrijeme nekritičkog oduševljenja halucinogenim drogama nepovratno prošlo. U razgovoru s nekoliko američkih umjetnika koji su u šezdesetima i sedamdesetima oduševljeno eksperimentirali halucinogenima shvatio sam da govore u prošlom vremenu. Svi su spontano prestali uzimati droge pred jednu do dvije decenije, ali se i dalje bave različitim duhovnim disciplinama koje zahtijevaju odricanje, vrijeme i napor. Nakon zadovoljenja prvobitne znatiželje, više nisu osjećali da im droge mogu pružiti trajne i istinske vrijednosti u životu.

“Serum istine”

Tu se treba osvrnuti i na problem ovisnosti vezane uz LSD. Taj halucinogen ne izaziva ovisnost poput heroina ili kokaina, ali i sam Sidney Cohen priznaje da vrlo vjerojatno postoji određena psihološka ovisnost koja se razvija kod onih koji su LSD uzimali mnogo puta, odnosno iskustva s halucinogenima ugradili u svakodnevni život. Njihov nagli izostanak može izazvati depresiju, ili simptome dijelom slične apstinentskima.

Dakako, uz LSD ide i kriminalistička priča koja uključuje sve, od obavještajnih agencija i poznatih gangstera do tajnih odjela vezanih uz vojsku. “Serum istine” oduvijek je bio san špijuna koji nisu mogli slomiti protivničke igrače. Nijemci su upotrebljavali skopolamin, Rusi na Mađarima 1956. godine meskalin, a “ispiranje mozga” obavljali su uz pomoć haloperidola. Najpoznatija droga koja tjera ljude da govore istinu vjerojatno je natrijev pentotal, tvar sintetizirana još 1911. godine. Zasigurno je dosta priča plod mašte, no o sovjetskim eksperimentima na politički nepoćudnim Mađarima svjedoči i nobelovac, čovjek koji je iz horgoške paprike izolirao vitamin C, dr. Albert Szent-Gjorgji. A, za pentotal iz filmova zna svaki klinac. U novije su vrijeme obavještajne službe eksperimentirale sa jakim i pogubnim halucinogenom kinuklidinil benzilatom ili, kako ga skraćeno zovu–BZ.

Na “meniju” se, kao potencijalni kandidat za “serum istine” našao i LSD, a prvi puta je postalo jasno da je ova droga itekako zanimljiva kada je 1953. godine tadašnji šef CIA-e, Allen Dulles, odobrio kupovinu čak 10 kilograma čistog LSD-a. Solidna doza s kojom bi se moglo potrovati oko 100 milijuna ljudi, pa se netko gazdu sjetio pitati što će mu to. Odgovorio je da treba s tržišta ukloniti sve ono što bi mogli kupiti Rusi i kasnije uporabiti kao kemijsko oružje. Priče su zamrle da bi se opet aktivirale negdje 1975. godine, kada je otvoren jedan od brojnih tajnih dosijea i na svjetlo izmilila istina o tome kako su vojska i špijunaža intenzivno istraživali efekte LSD-a na ponašanje ljudi. Neki autori teško terete Nixona, koji je navodno još 1971. godine izdao nalog Huntu i Liddyju, budućim vinovnicima afere “Watergate”, da LSD-om drogiraju kandidata za američkog predsjednika, Andersona. Ispostavilo se da to nije izvedivo, pa se nastavilo s planovima kako na trip poslati bradatog kubanskog vladara Castra i Gamala Abdela Nasera. Isti izvor tvrdi da je veći dio dosijea, koji su se odnosili na moguću uporabu LSD-a kao sredstva za izazivanje masovnih halucinacija, dao uništiti još 1973. godine Richard Helms.

Mnoge su stvari ipak izbile na vidjelo, pa su neke službe optuživane da su davale LSD studentima bez njihove privole, a često i da oni to nisu ni znali. Posebno su obučene prostitutke odvodile “mušterije” u stanove snabdjevene ogledalima, iza kojih su se nalazile skrivene kamere. Istima bi davali određene doze LSD-a, njihove bi se reakcije snimale, a bilo je i žrtava. Ljudi nisu znali što se događa i u panici su se znali ozlijediti, ili pak skočiti s prozora. Za osobito rizične eksperimente na ljudima optužen je jedan ugledni stručnjak, dr. Harris Isbell, a kao onaj koji se bavio istraživanjima LSD-a kao mogućeg “seruma istine” najčešće se spominje jedan ekscentrik, dr. Sidney Gottlieb.

Znanost je izgubila nevinost u očima običnih ljudi, osobito kada je postalo jasno da se kao naknada za dragovoljno sudjelovanje u ispitivanju LSD-a narkomanima davao heroin ! Edward Kennedy je dobro kapitalizirao ove grijehe CIA-e i započeo s oštrom javnom kampanjom protiv prevelikih ovlasti koje neke obavještajne službe imaju. Pokusi na Amerikancima bez njihova pristanka, o kojima se govorilo i pred posebnom komisijom američkog Senata, šokirali su javnost.

U igru su bili uključeni i neki američki gangsteri, poput Ronalda Starka, koji je na ilegalno tržište u SAD bacio čak 50 milijuna doza LSD-a, navodno bar dio u dogovoru s CIA-om. Tipovi poput Starka vjerojatno su trebali određenim, nepoćudnim društvenim katerogijama uvaliti drogu, kako bi ih diskreditirali i otupili oštricu njihova društvenog djelovanja. Stark se muvao po cijelom svijetu, počesto gostovao u zatvorima, a da nikada nije rasvijetlio svoju ulogu u lansiranju golemih količina LSD-a na američko tržište. Umro je 1984. godine i tajnu uloge podzemlja u igrama oko halucinogena ponio sa sobom u grob.

Kemijsko oružje

Da je vojska detaljno istražila sve mogućnosti glede primjene LSD-a u operacijama na terenu postaje očito pročitate li analizu pod naslovom “War Without Death”(“Rat bez smrti”), nezaobilaznog Sidneya Cohena. U kasnim šezdesetima američka vojska s mnogo entuzijazma traga za oblikom u kojem bi droga bila najupotrebljivija kao kemijsko oružje, za koje se govorilo da “nije smrtonosno, a može na 8 do 10 sati onesposobiti neprijatelja”. Generali su impresionirani podatkom da je dovoljno svega 20 kilograma droge da se na trip pošalje cjelokupno stanovništvo Sjeverne Amerike. Ista je droga bez boje, okusa i mirisa, pa ju je,ako se upotrijebi u obliku raspršenih kapljica, nemoguće otkriti u vodi ili zraku. Doduše, u kloriranoj je vodi efikasnost droge nešto umanjena, a i ona se uz pomoć vode u kojoj je topiva može ukloniti s kontaminirane hrane. Kroz kožu će prodirati teže, no naiđe li i na najmanju ranu, djelovati će kao da je unesena u organizam preko hrane ili vode. Iako je vodovod kao posrednik kod masovne intoksikacije stanovništva upravo idealan, teško je vjerovati da bi se droga tamo dala lako ubaciti.

Uspije li to, scenarij koji opisuje efekte uistinu je dojmljiv. Otpora ulasku stranih trupa praktično ne bi bilo. Svaki bi grad izložen ovakvu napadu prestao funkcionirati, nestalo bi svake organizacije koja bi ustupila mjesto posvemašnjem kaosu, koji bi trajao još dugo nakon što bi se stanovnici otrijeznili od utjecaja halocinogena. Bio bi to zapravo vrlo humani rat, tvrdili su generali. Bez ljudskih žrtava, samo s pokojom glavoboljom. Čitava bi priča završila prije no što bi uopće i počela.

Cohen je očito dobro upućen, jer u jednom dijelu teksta koji je mnogo puta citiran, govori: “... Prikazan je jedan film o jedinici koja je bez svog znanja izložena halucinogenoj drogi. Vojnici uopće nisu bili svjesni abnormalnog stanja u kojem su se nalazili. Nisu mogli obavljati ni najjednostavnije zadatke, niti su mogli shvatiti naređenja. Narednik koji nije volio kavu (droga im je podvaljena u kavi, op. a.) ponašao se normalno, ali je jedinica bila u rasulu. Nakon pauze za kavu, dvojica se vojnika nisu mogla prestati smijati i bespomoćno su kikotali cijelo popodne. Ostatak ljudi je bio neupotrebljiv za bitku. Pokušali su slijediti složene narednikove naredbe, ali je discipline i preciznosti sasvim nestalo. Situacija je podsjećala na komediju, vojničku farsu koju bismo mogli nazvati “Dan kada se vojnici nisu mogli prestati smijati”...”.

Kod ovakve vrste primjene droge nemoguće ju je dozirati, pa bi zacijelo bilo dosta onih koji bi primili visoku dozu, što bi, prema saznanjima američke vojske, rezultiralo panikom i strahom od ludila. To bi dovelo do masovnih ubojstava, ali i samoubojstava. Kod priličnog broja osoba ova bi intoksikacija LSD-om dovela do trajnije psihoze, a primjedbama da bi zapravo ipak bilo teško drogu dovesti do krvotoka tih zamišljenih protivnika suprotstavljaju se podaci poput onoga da bi bilo dovoljno da nečiji prsti stignu u pripadna im usta samo na tren, pa bi to moglo dovesti do haluciniranja uslijed malih i nevidljivih količina droge koja se na prstima može zadržati i danima nakon što su oni došli u dodir sa aerosolima spravljenim iz narkotika. Po ludilom zahvaćenom gradu zaredale bi pljačke trgovina, bijegovi iz zatvora i nezapamćeni zastoj prometa, dok bi vlasti očajnički pokušavale dokučiti što se zapravo događa. Bolnice bi se punile ranjenim i sluđenim ljudima, a u mrtvačnice bi pristizali oni koji nisu imali sreće da prežive nezapamćeno kolektivno ludilo. Bio bi to vrhunac morbidne vizije arhitekata masovne destrukcije izazvane djelovanjem jedne od najjačih poznatih halucinogenih droga.

Romantično doba “crvene opasnosti” nepovratno je prošlo, pa je strah od Rusa naoružanih drogama danas bez ikakve osnove. A i izgleda da je LSD kao kemijsko oružje odbačen još početkom sedamdesetih, po svemu sudeći zbog nekih nedostataka zbog kojih se ovaj otrov nije mogao, usprkos svojoj djelotvornosti u iznenađujuće maloj koncentraciji, dobro rasporediti na mnogo ljudi. Ono što je ostalo priče su o globalnoj zavjeri, prema kojima iza zasipavanja tržišta halucinogenim drogama stoje nevidljive, podle i nama teško dokučive sile. Za neke su to obavještajne službe, za druge centri financijske moći koji prema danas popularnim teorijama, iz sjene upravljaju čitavom našom kuglom. Oni tako odlučuju koliko nas treba pošandrcati i koga treba neutralizirati ako se suviše približi istini o pravoj povijesti ljudske vrste. Teorije se zavjere danas uzimaju sasvim ozbiljno, ima autora koji tvrde da iza svega toga stoji, nitko drugi do–vanzemaljci. Oni su nam, kako to možemo pročitati u New Age literaturi, podarili razna čuda tehnologije, a mi im dozvoljavamo mutilacije životinja i otimanje ljudi. U naše ime taj su “deal” dakako napravile svjetske vlade, a jedna je od najčešće spominjanih manipulacija masom i lansiranje na tržište stalno novih psihoaktivnih supstanci koje pružaju nove, sve snažnije i uzbudljivije iluzije. To će jednog dana dovesti do takve gladi za izvanosjetilnim doživljajima da će buduća svjetska vlada uspostaviti kontrolu nad Zemljanima servirajući im juhu od koje će imati halucinacije 24 sata na dan.

U težim slučajevima izvanzemaljce okrivljuju i za silno razvijenu kemiju halucinogenih droga. Psihotropne tvari trebaju otupiti naš intelekt i spriječiti nas da iza određenih suptilnih promjena oko nas uvidimo zavjeru nezamislivih razmjera, koja će u biti razriješiti sukob čak sedam raznih vanzemaljskih civilizacija, koje vode bitku na našoj planeti, s različitim motivima. Isto tako kao što su nekada San Franciscom jurili hippyji golih guzica propovijedajući slobodnu ljubav začinjenu LSD-om, ili kako su to vjerovali, “vitaminom ljubavi”, danas neki drugi klinci jure okolo upozoravajući svijet na to da droge nisu ispale iz torbe vraga, već letećeg tanjura dinoida, reptoida, “sivih” ili kako ih sve već zovu.

Suludo, ali ljudi današnjice, bar na Zapadu, uglavnom ne uzimaju halucinogene droge iz znatiželje, već u potrazi za smislom. Kada u izmijenjenoj kemiji vlastita mozga ne nađu ono što su tražili, najčešće odustaju. Katkada to objašnjavaju iznenadnom svijesti o manipulacijama kozmičkih ili bar planetarnih razmjera, drugi puta željom za buđenjem, pročišćavanjem od molekula koje kreiraju stvarnost koja se ipak čini nestvarnom. I sam je bivši “Beatle” George Harrison, sjećajući se starih dana, rekao: “Imao sam tu tvar u jednoj bočici (LSD, op. a.), bila je to tekućina. Jednog sam je dana jednostavno bacio i rekao si da više to ne želim unositi u svoj mozak...”.

Dakako, entuzijasti halucinogena još ni izdaleka nisu izumrli. D. M. Turner u svom priručniku za korisnike halucinogena drogama tepa, dajući im zgodne nadimke, pa tako LSD naziva “molekulom savršenstva”, aludirajući prije svega na njenu negdašnju slavu kao sredstva za uklanjanje svih psihičkih tegoba. Vrhunac je slave dietilamida lisergične kiseline nedvojbeno prošao i sve je manje umjetnika koji svoja nadahnuća javno zahvaljuju ovoj supstanci. Tu i tamo ona ipak zabljesne, kao recimo iz usta nobelovca Karya Mulisa, koji je kao ekspert za DNA svjedočio na maratonskom procesu O. J. Simpsonu, negdašnjoj američkoj športskoj zvijezdi optuženoj da je priklala svoju bivšu suprugu i čovjeka koji se kod nje slučajno našao. Mulis se pred kamerama CNN-a pohvalio da je često uzimao LSD, koji je poticao njegovu kreativnost. Ta je izjava prokomentirana kao–ekscentrična.

Howard Stern, najotkačenija američka radijska megazvijezda čiju emisiju sluša čak 18 milijuna Amerikanaca, u svojoj skandaloznoj knjizi “Miss America” zajedljivo opisuje kako se s drogama prvi puta sreo u srednjoj školi, kada je netko držao predavanje o štetnosti narkotika i pri tome pokazivao uzorke istih. “Kada sam ga slušao, poželio sam isprobati svaku od njih”–tumači Stern, ismijavajući zastrašivanje javnosti kao posve neefikasno sredstvo u suzbijanju narkomanije.

Uskoro je to i učinio, da bi jednom, igrom slučaja, uzeo preveliku dozu LSD-a. Nakon što su mu prijatelji bezuspješno pokušali pomoći, odteturao je do kupaone i pogledao se u ogledalu:” Vidio sam kako mi lice postaje tamnocrveno, a zatim crno. Meso je otpadalo s mog lica, dok nisam vidio samo kosti. Žile u mojoj glavi pretvorile su se u crve i ti su crvi izlazili kroz moje očne duplje. Uz sve to, spopadale su me jezive misli i u nosnicama sam osjećao užasan smrad.

Zapalio sam cigaretu. Dim koji sam ispuhnuo bio je crn. Pogledao sam svoje ruke i vidio da mi dlake na njima rastu. Zatim su se pretvorile u insekte koji su šetali gore dolje...”.

Stern pokušava spriječiti navalu panike,a li dolazi do zaključka da mu je vid toliko slab da ne može sa zidnog sata očitati koliko je sati. Pomišlja da se radi o trajnom oštećenju mozga i odlučuje odagnati moru lijeganjem u krevet. Iskrivljena percepcija ostaje i kod zatvorenih očiju. Moli svog prijatelja Lewa da ga odvuče na obalu rijeke Charles u Bostonu, gdje se sve i odigrava. Uz svježi povjetarac s rijeke, pred jutro zapada u san. Halucinacije nestaju, ali Stern još dva tjedna pati od teške upale grla i otečenih žlijezda. Povremeno se vraćaju bljeskovi gadnog iskustva sa halucinogenom i ova danas ekstremno popularna zvijezda više nikada neće uzeti drogu. No, ni to neće biti kraj.

Howard Stern će još godinama patiti od opsesivnih misli i depresija, koje pripisuje opisanoj avanturi sa LSD-om. Tako je ovaj mag radijskih valova, koji je slavu stekao pozivajući u studio upravo ljude koji su sa sobom činili najveće ludorije, najbolja opomena onima koji na eksperimente sa drogama gledaju potpuno nesvijesni mogućih trajnih i tragičnih posljedica svoje mladenačke znatiželje.