Kalendar događanja

Član dragoplecko

Upisao:

dragoplecko

OBJAVLJENO:

PROČITANO

416

PUTA

OD 14.01.2018.

DROGE, BIČ NOVOG DOBA - Eliminacija psihodeličara

DROGE, BIČ NOVOG DOBA - Eliminacija psihodeličara

Eliminacija psihodeličara

Imperija uzvraća udarac i Leary i Alpert dobivaju nogu s Harvarda. Sada već očarani drogom mnogo ne mare za akademsku karijeru. Vjetar u jedra psihodeličnog pokreta daje i istraživanje dr. Johna Lillyja, stručnjaka za delfine i čovjeka koji uzima razne doze LSD-a u izolacijskom tanku u kojem mu tijelo pluta oslobođeno gravitacije i u totalnoj tišini. Lišen vanjskih podražaja, ljudski organizam čudesno reagira na halucinogen. Lilly piše “The Center of the Cyclone” (“Centar ciklona”), bestseller u kojem otkriva čitave unutarnje svemire koji pale maštu mlađariji odanoj neumjerenom uzimanju droge, koja stječe sve više neprijatelja. U San Franciscu se inspirirani psihodelicima više ne okupljaju samo hippyji i “djeca cvijeća”, već i patološki tipovi poput onih koji osnivaju sotonističke kultove kao “P 4” i “Proces”. Sunčanom Kalifornijom počinju haračiti ljudi poput bivšeg robijaša Charlesa Mansona, koji će kasnije potaći na ubijanje članove svoje komune koja je i funkcionirala na osnovu velikih količina narkotika i grupnog seksa.

Konačno, u samo tri tjedna ožujka i travnja 1966. godine dolazi serija udaraca psihodeličnom pokretu. U Laredu uhićuju Learyja, kod čije kćeri pronalaze manju količinu marihuane i osuđuju ga na 30 godina robije ! Sredstva javnog priopćavanja objavljuju priču o petogodišnjoj djevojčici kojoj su ispumpali želudac nakon što je igrom slučaja progutala kocku šećera natopljenu LSD-om i ostala dva dana na “kritičnoj listi”, a svega nekoliko dana kasnije i o Stephenu Kessleru, bivšem studentu medicine koji je umorio svoju punicu tako da joj je zadao čak 105 udaraca nožem. Po vlastitoj tvrdnji, danima se nalazio pod utjecajem LSD-a. Provedena je racija na više lokacija, gdje su se sastajali Learyjevi istomišljenici i bilo je samo pitanje vremena kad će vlasti definitivno eliminirati psihodelični pokret.

Argumentacija s kojom je to konačno učinjeno postala je predmet brojnih svađa kasnijih autora koji su se bavili psihodeličnim pokretom. Jedan od najupućenijih svakako je već spominjani Peter Stafford, koji u svojoj knjizi “Psychedelic Encyclopedia” (“Psihodelična enciklopedija”) čitavu priču razlaže do u detalje.

Godine 1967. genetičar iz Buffaloa u saveznoj državi New York, dr. Maimon Cohen, objavljuje u prestižnom časopisu “Science” rezultate svog testiranja kromosoma pacijenta hospitaliziranog petnaest godina. Čovjeku je u četiri navrata davan LSD, uz standardnu terapiju s “Librium”-om i “Thorazin”-om. Nalaz je katastrofalan. Cohen tvrdi: LSD oštećuje kromosome ! Kako to zlobno tvrdi Stafford, sve su novine prenijele ovu senzaciju, iako je poznato da lijekovi koje je isti pacijent uzimao već godinama oštećuju kromosome, da bi se kasnije čak pokazalo da na isti način in vitro djeluje i obično mlijeko ! Slične nalaze nakon testiranja nekih korisnika uličnog “acida” objavljuju dvojica liječnika iz Portlanda u Oregonu. Sudbina LSD-a je zapečaćena, usprkos očajničkim primjedbama Stafforda da su isti klinci uzimali poveće količine amfetamina, za koje se od ranije zna da oštećuju te vitalno važne dijelove stanica.

Zagovornik psihodelika Stafford ne posustaje i svoju obranu LSD-a potkrepljuje iskazom Hermanna Liscoa, liječnika iz Instituta za istraživanje raka u Bostonu, koji je načinio analizu kromosoma samog Timothya Learyja. Ako se zna da je veliki svećenik psihodeličnog pokreta uzeo, bar kako je sam tvrdio, enormne količine ove droge, zanimljivo je čuti što govori Lisco: “Timothy Leary, na naše veliko iznenađenje, pokazuje od 200 stanica aberacije kromosoma samo u dvije, po jednu u svakoj. To je otkriće spektakularno kao vjerojatno i količina LSD-a koju je on uzeo u posljednjih osam godina. Ne mogu razumijeti ni objasniti ovaj negativni nalaz...”.

U pisanju zagovornika uporabe halucinogenih droga kao nečeg što može pomoći samorealizaciji čovjeka, osjeća se gorčina i uglavnom je prihvaćena teza o zavjeri političko-medicinskog lobbyja koji se htio riješiti nepoćudna Learyja i njegovih pristaša, čiji se pacifizam nije uklapao u neke planove Johnsonove administracije. Kada se danas osvrnemo unatrag, teško se oteti dojmu da je ipak postojao čvrst razlog za stavljanje halucinogena izvan zakona. Poznato je da LSD kod nekih stvara iluziju da mogu letjeti, ili su božanstva pa stoga i nepovredivi. Uzrok smrti nekih korisnika LSD-a bio je skok s prozora višekatnice koji je imao fatalan ishod. Drugi su pak lijegali na otvoreni autoput vjerujući da im se ništa ne može dogoditi. Do 1967. godine američku javnost zapljuskuju brojne informacije o štetnosti LSD-a, dobro orkestrirana propaganda podastire dokaze o izrazito krvavim ubojstvima na koja do jučer obožavani i slavljeni halucinogen potiče. Sve je više rezerve u glasovima onih koji su još jučer mahali s LSD-om kao magičnom panacejom za sve duševne i neurotske smetnje. Sada se spominju psihotični šubovi, paranoja, potpuni gubitak životnih kriterija, valovi depresije, čak teška oštećenja moždane kore, sve kao rezultat uzimanja LSD-a.

Learyjeva je sudbina nalik onoj likova iz avanturističkih filmova. Donedavno ugledni sveučilišni profesor sada bježi po cijelome svijetu, od Švicarske dospijeva u Alžir, zatim Afghanistan, gdje ga, željni osvete, hvataju američki agenti. Neko vrijeme leži u jednoj američkoj kaznionici da bi ga 1976. godine konačno oslobodili. Za razliku od Alperta, koji se sasvim posvećuje istočnjačkoj meditaciji, Leary nastavlja propovijedati halucinogene, piše knjige, a 1996. godine umire u svojoj losanđeleskoj vili, od raka prostate, u 75. godini života. Izlizani se i nepopravljivi stari hippy ne boji fizičke smrti. Kada shvaća da je kraj blizu govori: “Sada čekam ono konačno i najveće iskustvo...”. Da je bio legenda možemo zaključiti i iz toga što je njegov pepeo nedavno raketom lansiran u Svemir.

Pelin i impresionisti

Nesuđeni guverner Kalifornije i prorok halucinogena zadnjih je godina doprinosio popularnosti nekih američkih “underground” magazina koji detaljno opisuju načine kako u kupaonici uzgojiti psilocibinsku gljivu, jednostavno sintetizirati halucinogenu drogu CB-2, ili nabaviti neki od još uvijek legalnih ukrasnih kaktusa koji sadrže psihoaktivne supstance. U istoj je kuhinji nastala knjiga “Legal Highs”, koja opisuje 200 prirodnih produkata koji nisu na listi zabranjenih, a sadrže narkotične tvari. Tako pušenje vršaka jedne i u nas vrlo raširene biljke daje iste efekte kao kanabis, a zgodna je priča o običnom pelinu (lat. Artemisia absinthium).

Ova gorka ljekovita biljka sadrži eterično ulje s nizom kompleksnih organskih spojeva i tvarima poput absintina, artemisina, anabsintina, te jabučne, taninske i jantarne kiseline. U listovima se nalazi zeleno-plavo eterično ulje, tujon, a biljka se koristila za proizvodnju vrlo popularnog pića “Absinth”, koje su rado pili francuski impresionisti. Taj je pelinkovac danas izvan proizvodnje, jer su znanstvena istraživanja navodno pokazala da ekstrakt ove bilje oštećuje mozak. Pelin ima narkotično djelovanje, a neki su smjeliji povjesničari ljudskog ludila tvrdili da su impresionističke slike dobrim djelom izobličene upravo zahvaljujući djelovanju ovog pića ! Dakako, ovakve tvrdnje treba uzimati s rezervom, iako je činjenica da se danas u literaturi pelin spominje kao jedno od najraširenijih narkotičnih sredstava, koja još uvijek uspješno izbjegavaju paragrafe što su se već nadvili i nad nikotinom. Neki misle da je ljekovitost pelina, koji se može uzimati u malenim količinama bez ikakve opasnosti, jedan od glavnih razloga da se ova biljka ne nalazi na listama zajedno s drogama izrazitija narkotičnog djelovanja.

Dr. Sidney Cohen, čovjek koji je ispitivao LSD i tražio načine njegove primjene u psihoterapiji ipak ne odustaje od tvrdnje da je ta droga, primjenjuje li se pod nadzorom stručnjaka, potencijalno korisno sredstvo u liječenju neuroza, možda i psihoza. Cohen navodi četiri glavna svojstva halucinogena koja ga, prema njemu, kvalificiraju kao molekularnog psihoterapeuta:

1. Halucinogeni stišavaju obrambene reakcije pacijenta i dozvoljavaju oslobađanje potisnutih i konfliktnih sadržaja iz dubina nesvjesnog. Prizivanje u svijest ovih sadržaja se poboljšava, što omogućava učinkovitije oslobađanje od njih.

2. Oslobođeni se sadržaji bolje razumiju, jer pacijent doživljava unutarnji konflikt kroz žive slike ili simbole koji se javljaju na ekranu svijesti. Inače bolni doživljaji sada se prihvaćaju sa stanovišta promatrača, a takav pristup čini inače neugodni osjećaj krivnje manje razornim.

3. Pacijent osjeća neku bliskost s terapeutom i lakše mu je izraziti iracionalne osjećaje.

4. Budnost se ne smanjuje i uvidi ostaju živi u svijesti i nakon prestanka djelovanja droge.

Povećanje sposobnosti prizivanja i oslobađanja starih trauma vrlo je koristan početak promjena u ličnosti pacijenta. Terapeut ne može reći sa sigurnošću da će do pozitivnih promjena doista i doći, ali LSD je sredstvo koje će pokrenuti unutarnje prestrukturiranje ličnosti. Neki su terapeuti prekidali terapiju LSD-om prestrašeni pravom provalom uvida i brzim promjenama u ličnosti pacijenta. To su pravdali opasnošću od nekontrolirane provale potisnutih sadržaja, koja može biti opasna. Cohen se ne slaže s njima i vjeruje da dramatični, brzi skokovi znače napredak prema razrješenju krize.

Neurotiku su njegovi simptomi, kako god to izgledalo paradoksalno, potrebni. Ne zbije li se željena transformacija u ličnosti, a dođe do nestajanja simptoma koji su pacijenta mučili godinama, javiti će se novi simptomi. Zato, katkada spektakularne katarze pod LSD-om donose samo privremene rezultate. Matrica starih navika može postupno ponovo zavladati ponašanjem pacijenta, ili se neuroza može nakon nekog vremena manifestirati nekim novim simptomima. LSD, dakle, može otškrinuti vrata procesu deprogramiranja, ali nema nikakva dokaza da ga može ubrzati. Za izlječenje je potrebno vrijeme i opetovano djelovanje sugestije, ili nekog drugog terapijskog sredstva. Cohen to priznaje, ali napominje da i nekoliko sati predaha od terora prerevne savjesti pruža čovjeku mogućnost spoznaje da njegovi strahovi i depresija nisu rezultat stvarne krivnje, već djelovanja superega i njegove želje za pretjeranim kažnjavanjem. Čovjek, nakon što je na trenutak pogledao vlastiti život izravno, bez izobličenja izazvanih neurotskim simptomima, može iskusiti barem djelomičnu promjenu u pravcu prihvaćanja sebe onakvim kakav jest. Mnogi pacijenti koji posjećuju ordinacije psihoterapeuta imaju daleko slabije mišljenje o sebi i svojim mogućnostima, pa je zadatak terapeuta da im popravi sliku koju imaju o sebi.

Moć i nemoć

Jackson vjeruje da je to moguće uz pomoć LSD-a, za koji tvrdi da može u cjelini restrukturirati karakter. Ta je tvrdnja zasnovana na iskustvima pacijenata koji su za vrijeme seanse s LSD-om doživjeli smrt i ponovno rođenje. Radi se o simboličnom umiranju superega i čovjek se ponovo rađa oslobođen starih krivnji. Terapija, prema ovom shvaćanju, pruža novi početak. Važno je da se pacijent u tom razdoblju ne vrati starim navikama vlastitog uma. Cohen upozorava da ovo snažno sredstvo za mijenjanje svijesti nerijetko koriste terapeuti koji nisu razriješili vlastite probleme, što će se odraziti na pacijente, osobito u osjetljivoj fazi neposredno nakon primjene droge. Ne propušta napomenuti da je pravu analizu djelovanja u ovom trenutku nemoguće napraviti, da bi zatim diskretno podsjetio da je ovakav oblik terapije znao povoljno djelovati kod smetnji poput psihogenog bola i impotencije.

Ples na žici između službene znanosti, koja je LSD diskvalificirala kao opasnu drogu što vodi u ludilo i terapeuta koji će se, ako nigdje drugdje onda u slučajevima gdje više ništa ne pomaže dohvatiti i droge, danas se svodi na akademske rasprave i diskretne pokušaje vraćanja na scenu već osuđenog LSD-a. Neki još uvijek podsjećaju na istraživanja provedena prije 1967. godine, dakle prije definitivnog stavljanja LSD-a na listu br. 1 zabranjenih narkotika u SAD. Uz Cohena i Jacksona, primjenu je droge zagovarao i Sandison. On tvrdi da LSD najbolje rezultate daje kod onih koji pate od nedostatka samopouzdanja, te osoba koje ne mogu prežaliti neki osobni gubitak. Najboljim kandidatima proglašava one koji ne mogu pronaći pravi smisao u životu. Time se tumači golemi interes za supstance koje proširuju svijest među američkim studentima. Sandison u grupu onih kojima bi LSD mogao pomoći stavlja i one koji pate od pretjeranog straha, pasivnosti, agresije ili, pak, psihopatije. Teški alkoholičari spadaju u posebnu grupu, jer je upravo utjecaj LSD-a na dipsomaniju istraživan s posebnim interesom.

U vrijeme dok je LSD još korišten u psihoterapiji, seanse su počinjale sa 25 mikrograma droge, blagom dozom koja je pacijentu trebala pokazati kako otprilike djeluje halucinogen. U narednim je seansama doza obično postupno povećavana, ali nikada nije prelazila 150 mikrograma. Bez obzira na količinu uzete droge, njeno bi djelovanje trajalo između četiri i osam sati, za vrijeme kojih je poželjno da se pacijent nalazi pod kontrolom medicinskog osoblja. Pacijenti bi reagirali na razne načine, uglavnom pokušavajući izbjeći suočenje s konfliktima u svojoj ličnosti, koji su bili uzrok njihovim tegobama. Zadatak je terapeuta bio da ih vraća na ono bitno. Pod LSD-om pacijenti su znali intelektualizirati, ili su učinili ono što se zove “bijegom u ljepotu”. Naime, halucinacije su postale vizualno toliko ugodne da je pažnja pacijenta prirodno skretala s doživljaja koji su vodili razrješenju njegove unutrašnje krize. Stare traume mogu isplivati brzo, katkada kao sjećanje na konkretan događaj, drugi puta u obliku simbola. Depersonalizacija i status promatrača trebali bi drogiranom omogućiti uvid bez emocionalne nelagode koja bi inače trebala popratiti cijeli proces. Međutim, kao što smo već rekli, depersonalizacija može biti vrlo neugodna i nestajanje ega, odnosno njegovo rastakanje pod utjecajem halucinogena, može proizvesti stanje panike.

Entuzijasti izmjenjenih stanja svijesti lakonski zaključuju da je cijeli život približavanje i udaljavanje od emocionalne zrelosti, pa i neugodni učinci jednog eksperimenta koji može biti koristan, ne mogu ništa bitno promijeniti. Ipak, izgleda da mogu, bar ako je suditi po ishodu bitke za uporabu LSD-a u psihijatriji. Jer, i najveći pobornici LSD-a priznaju da se najpovoljniji efekti droge gube u pacijentovoj okolini, ako ona nema razumijevanja za njega. Kada čovjek osjeti olakšanje kroz terapijski postupak, a zatim se vraća u staro stanje apatije, psihodelično će iskustvo samo produbiti njegovu depresiju. Drugim riječima, nema čarobnog štapića kojim se razrješavaju psihičke tegobe, pa makar se on zvao i LSD. S druge strane, isti može pokazati i svoje vrlo oštre zube.

Kod teških, neizlječivih alkoholičara LSD je navodno efikasan u preko 30 posto slučajeva, dok se spontano ozdravljenje bilježi kod svega 4 posto kronikalaca. Tako bar tvrde oni koji su drogu, u dozama od 200 do 600 mikrograma primjenjivali u suzbijanju ovisnosti koja u SAD već godinama predstavlja vrlo ozbiljan problem. Kako kažu, cilj je postizanje transcendentalnog iskustva koje će cugera nagnati da potraži smisao koji ide dublje od dna njegove čaše. Sidney Cohen na slijedeći način objašnjava iznenadna ozdravljenja teških alkoholičara, koja se u nekim slučajevima navodno zbivaju već nakon jedne seanse s LSD-om:

“Na vrhuncu iskustva granice se ega gube i javlja se jak osjećaj jedinstva s vanjskim svijetom. Svijesnost povezanosti s drugim ljudima i Svemirom jača, jer čovjek u cjelini prihvaća realnost ovih osjećaja. Njegovo viđenje jastva drastično se mijenja. Beznadežni i griješni pojedinac sada je jedno sa značenjem i vrijednošću. Lomi se veza s mizernom prošlošću i stvara budućnost puna nade. To je uskrsnuće, ponovo rođenje i novi početak. Životna se pravila iznenada mijenjaju. Što se dogodilo ? Očito je “loši ego” raspršen i zamijenjen “dobrim egom”, onim koji ne kažnjava, što je urodilo rasterećenjem. Jak osjećaj pripadanja i vlastite vrijednosti daje novo značenje novom svijetu, a mijenja se i način na koji ga čovjek doživljava...”.

Cohen se obratio šezdesetdvojici istraživača u SAD i Europi koji su ispitivali djelovanja meskalina i LSD-a na ljudsku svijest. Četrdesetčetvero je odgovorilo na poslani upitnik, pa su sakupljeni podaci o nekih 25 tisuća seansi u koje je bilo uključeno oko 5 tisuća osoba. Ispitanici su primili meskalin i/ili LSD jednom do 80 puta. Doze su bile od 50 do 1.500 mikrograma za LSD i 200 do 1.200 miligrama za meskalin. Teže fizičke smetnje, osim jednog sumnjivog slučaja koronarne okluzije, nisu zabilježene, čak ni kod kroničnih pijanaca, kod kojih je postojala bojazan glede funkcije jetre. U nekim je slučajevima droga izazvala fizičku nelagodu, mučninu, povraćanje, glavobolju i bolove u tijelu. Strah i stanje panike uglavnom su registrirani u fazi borbe pacijenta za održanje kontrole nad doživljajima koji naviru iz svijesti pod utjecajem droge. Neki su uslijed poremećena osjećaja za vrijeme pokazivali znakove jakog straha od mogućih komplikacija i dojma da se neće nikada vratiti u normalno stanje. Napadaji panike, koji su proizlazili iz nemoći pacijenta da ovlada situacijom prijetili su mogućim tjelesnim povredama, koje su spriječene tako da je ispitanik ostao pod stalnom paskom liječnika. Valovi paranoje znali su se izmijenjivati s ekstatičnim stanjima u kojima su se pacijenti nerijetko razodijevali.

Neželjeni se efekti javljaju i u danima nakon same seanse. Halucinogeno stanje može potrajati i 48 sati nakon isteka djelovanja droge. Bljesak sjećanja na iskustva pod utjecajem droge, tzv. “flashback”, može se javiti i mjesecima, čak i godinama iza senase, sasvim neočekivano, u raznim okolnostima. To se, doduše, najčešće događa onima koji su u životu uzeli znatnu količinu LSD-a, a literatura bilježi i one koji su s druge strane ovog, normalnog stanja svijesti, ostali trajno. Spominju se i “horror” tripovi karakterizirani zastrašujućim vizijama, a smatra se da LSD djeluje tako da inhibira monoaminooksidazu (MAO), glavnog cenzora u ljudskom mozgu, koji odlučuje o tome što je za nas normalno, a što “izvanosjetilno” iskustvo. MAO filtrira doživljaje, pa, kada ga nešto izbaci iz stroja, u područje naše svijesti prodiru i ona najnevjerojatnija sjećanja poput onoga jednog hippiyja koji se sjetio što je primalja govorila kada se on rađao. Zapanjujući je podatak da do moždanih struktura kroz sve moguće prepreke dopire samo 1 posto molekula LSD-a unijetih u organizam, a halucinacije nastupaju kada su one već napustile mozak ! Jesu li sjećanja o vlastitu rađanju stvarna ili su konstrukcija našeg uma još je uvijek upitno.

Izvješća o tretmanu LSD-om navode nekoliko primjera zapadanja u psihotična stanja, a u dva je slučaja droga po svemu sudeći dovela do samoubojstva korisnika. Ranije spomenuta sjećanja na vrlo su dramatičan način ukazala na opasnost od LSD-a u slučaju mladića koji se pod utjecajem droge sjetio kako je u dobi od četiri godine usmrtio svog brata, tada još dojenče. Paranoja je otišla tako daleko da se natjeran savješću prijavio policiji. Istraga je ustanovila da se spomenuti zločin nikada nije zbio, a psihijatri su vrlo uvjerljivo sjećanje mladića objasnili njegovom željom za nestajanjem djeteta koje je privuklo svu pažnju roditelja. Školski je primjer psihoze i žena koja je u tri godine uzela 200-300 tripova LSD-a, a kombinirala ga je s drugim drogama i nekim sedativima. Višegodišnje nekontrolirano uzimanje psihoaktivnih sredstava rezultiralo je teškim oblikom psihoze i potpunom nemoći u kontroliranju iracionalnih strahova i halucinacija koje redovno nadiru i bez posredstva LSD-a.

Statistike bazirane na spomenutim istraživanjima pokazuju da je jedan na svakih 830 pacijenata neuspješno pokušao samoubojstvo, dok je ono pošlo za rukom jednome od svakih 2.500 ispitanika na kojima je provedena terapijska primjena LSD-a. Dugotrajnija psihotična stanja izazvana drogom zabilježena su češće, jednom u 550 slučajeva, dok su kraće psihotične epizode relativno uobičajene.

Ricks misli da su droge sredstvo proširenja, ali i suženja svijesti, što otvara vrata raznoraznim manipulacijama lidera nekih sekti, ali i obavještajnih službi, o čemu ćemo reći nešto više malo kasnije. Na opasnost upućuje već i sama činjenica da osobe pod utjecajem LSD-a postaju hipersugestibilne. Fantastična je, iako navodno točna, tvrdnja da halucinogene droge ne pogađaju samo onoga tko je njima tretiran, već i samog terapeuta ! Seanse s LSD-om na neobjašnjiv način djeluju na podsvijest onoga tko ih vodi, pa je nemali broj psihoterapeuta koji završavaju s psihičkim tegobama nalik onima svojih pacijenata, koje su tretirali halucinogenom. Cohen opisuje simptome koji se javljaju u ovakvim slučajevima: neki terapeuti nakon svega nekoliko kontakata s drogom doživljavaju psihotični slom, a znaju se javiti megalomanske ideje i opsesija vlastitom veličinom. Nastupaju depresije, a nekoliko je praktikanata narkoterapije navodno završilo svoj život samoubojstvom.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

STUDENI...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član vanessavanessa

    ♥*:))))))))*

    11.11.2019. 16:31h
  • Član iridairida

    ♥*

    11.11.2019. 15:20h
  • Član vanessavanessa

    ♥♥♫♥*♪♫♥♥tko naiđe njemu pusa:)))))))))

    09.11.2019. 17:40h
  • Član vanessavanessa

    ♥♥♫♥*♪♫♥♥♪♫

    30.10.2019. 15:31h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    ♫♥♥♪♫

    16.10.2019. 13:42h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    Irido, help! izgubio mi se članak o promociji

    16.10.2019. 11:26h
  • Član mkrmarmkrmar

    Laku noć svima

    03.10.2019. 21:53h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

DROGE, BIČ NOVOG DOBA - LSD DROGE, BIČ NOVOG DOBA - Loši tripovi