Kalendar događanja

Član dragoplecko

Upisao:

dragoplecko

OBJAVLJENO:

PROČITANO

468

PUTA

OD 14.01.2018.

DROGE, BIČ NOVOG DOBA - KOKAIN

DROGE, BIČ NOVOG DOBA - KOKAIN

KOKAIN
anđeo smrti s Anda

Gotovo svako pisanje o kokainu u pravilu počinje ispovjestima konzumenata dugoprugaša, kako bi se dočarala jedna relativno slabo poznata činjenica. Heroin i kokain djeluju na ljudski mozak tako da stimuliraju osjećaj ugode u odgovarajućim moždanim centrima, koje laički možemo zvati “centrima za užitak”. Dok to heroin čini u određenom smislu zaobilaznim putem, kokain je jedinstven po tome da na te centre djeluje izravno, punom silinom, osobito ako se uzima u obliku “cracka”, svog najzloćudnijeg oblika. Ovo jedinstveno svojstvo čini kokain kraljem među narkoticima, a njegove očaravajuće moći toliko privlačnima da lako “zakvače” svakoga tko se s njime poigra.

John C. Flynn u svojoj knjizi “Kokain” opisuje slučaj stanovite Helen, žene sređene obiteljske situacije i materijalnog stanja, i njena zaručnika Charleya. Mladi par bez očiglednih životnih problema i s obećavajućim karijerama, još uvijek bez roditeljskih obveza, počinje se poigravati s “magičnim praškom” na coctail partyjima priređivanim uglavnom u kućama prijatelja preko vikenda. Uskoro obilje alkohola i raznih, relativno slabijih stimulativa, ne pruža dovoljno uzbuđenja i netko u igru uvodi–kokain.

Prema nekim autorima, prvi je susret s kokainom u pravilu neugodan i može izazvati nervozu, nesanicu, gađenje i osjećaj slabosti.

Međutim, prvo je iskustvo mladoga para prava bomba, eksplozija uma u neobjašnjivom valu radosti u kojem se tope svi strahovi, nedoumice i monotonija svakodnevnog zgrtanja dolara. Podmuklo molekularno božanstvo postupno postaje jedini motiv vikendaških iživljavanja u bogatu okružju, a doze svakom prilikom rastu. U kuloarima na glasu kao snažan afrodizijak, kokain dramatično poboljšava seksualne odnose mladog para i Charleya čini doslovce neiscrpivim. Vikendima nitko ne spava i intenzitet se orgijanja ne smanjuje.

Polako, gotovo neosjetno, uzete količine skupe droge rastu, da bi Helen i Charley primjetili nešto neobično. Seks postaje sve nezanimljiviji, jer ono što im daju bijeli kristalići, gospodari sićušnih stanica njihova uma, toliko plijeni neopisivom energijom i užitkom da im se i orgazam, uz osjećaj vlasti i moći jedini ozbiljniji konkurent, kada je ugoda u pitanju, ne može suprotstaviti.

Dok drhtavom rukom, uz pomoć žileta na položenom ogledalu, Helen u paralelne redove slaže bijeli kristalinični prašak, ni ne sluti da je silazna linija već počela. Bijeli Bog južnoameričkih domorodaca će naplatiti kaznu onima koji su preduboko zavirili u kemijski Raj. Helen zna da ostatke kokainskog praška ne valja zbog njegove gorčine gutati, već tek blago njima natrljati desni, koje će malo utrnuti. Glavninu će ušmrkati u nosnu šupljinu. Za to može poslužiti uredno smotana dolarska novčanica, a kada su u pitanju moćnici, kojima je droga već pomutila um, u uporabu ulazi sto dolara. No, bit će dovoljna i kakva staklena cjevčica, ili slični instrument, koji će kokainu omogućiti da sprži nosnu sluznicu, što korisnik, mesmeriziran neutaživom žeđi za iluzornim nebesima, neće ni registrirati. Obično do trenutka kada će, ako uopće doživi taj trenutak, njegova nosna hrskavica istrunuti do te mjere da će je trebati kirurškim zahvatom zamijeniti plastičnom, ili srebrnom.

Prije ubojstva Johna Lennona ispred njujorške stambene zgrade Dakota, šuškalo se da mu je uslijed oštećenja nastalih uzimanjem kokaina bila potrebna spomenuta operacija. Neki manje mu skloni biografi tvrdili su da je i njegova supruga, Japanka Yoko Ono, redoviti potrošač visokokvalitetnog kokaina.

Ono, što je danas jasno, jest da kokain stvara jaku ovisnost i to vrlo brzo. Autori pak poput Bruna Bisia ističu da “... ne postoji nikakva fizička ovisnost u odnosu na kokain pa, prema tome, nema ni sindroma apstinencije u slučajevima dezintoksikacije...”. Ipak, on podsjeća da je ona možebitno nazočna, kada se uzmu u obzir psihički i mentalni aspekti.

Kokain djeluje na sasvim određene dijelove mozga i to izravno, a dijelovi o kojima je riječ filogenetski su vrlo stari, odnosno nastali su u ranoj fazi čovjekove evolucije. Ti “centri za zadovoljstvo” ili, kako ih neki zovu, “centri za nagrađivanje” postoje i kod dosta velikog broja životinjskih vrsta. U čovjeka su ostali uščuvani kroz milijune godina evolucije, jer igraju važnu ulogu u borbi za opstanak i prilagodbu. Ugoda nam na neki način daje do znanja da smo učinili nešto što je korisno za naš organizam. To nam je u evolutivnom procesu bila nagrada za uspjeh, korak naprijed koji smo učinili.

Dakako, centre odgovorne za normalan osjećaj zadovoljstva možemo, uz pomoć određenih droga, stimulirati preko svake mjere, što našim osjetilima donosi užitke daleko iznad poznatih nam granica, ali i zastrašujuću i potpunu ovisnost, koja će nam život pretvoriti u pakao između dvije doze narkotika. Razdoblja sreće će se skraćivati, a naše mentalno, fizičko i financijsko propadanje ubrzavati.

Danas, kada je mehanizam “priključivanja” kokainskih molekula na specifične receptore u mozgu više-manje poznat, stručnjaci strahuju da bi znanost u službi kontrole nad populacijom mogla proizvesti narkotik, koji bi se još bolje vezao na iste receptore i izazivao ekstazu snažniju i od kokainske. A time i bržu i jaču ovisnost. Nije isključeno, dapače, za očekivati je da bi takva tvar mogla biti i znatno jeftinija od trenutno najopasnije droge, a što bi to značilo, bolje je i ne razmišljati. Uz gigantske zarade i apsolutnu kontrolu nad potrošačima, bilo bi to jedno od najjačih bioloških oružja sporog djelovanja.

Moj američki znanac Michael šest je godina živio kao diler kokainom u Kaliforniji. Na napudranim nosevima dokonih gospođa i nervoznim biznismenima željnim predaha zgrtao je velik novac.

“Kokain se tamo prodaje u ogromnim količinama”, govorio mi je. “Ja sam ga raznosio dva, najviše tri sata dnevno. Sve je bilo uhodano, nitko nije pravio probleme. Vidio sam previše ovisnika da bih se u tu vražju stvar upustio i sam. Ali, jedan se od mojih prijatelja zakvačio. Biznis nije išao idealno, uhvatila ga je depresija. Dao sam mu malo, tek toliko da ga podignem. Mislio sam da uzima drogu tu i tamo, ali nažalost, postao je teškim ovisnikom vrlo brzo. Biznis mu je opet krenuo i najveći je paradoks da je kokain bio taj koji je gutao lavovski dio zarade. Zadnju je godinu života potrošio čak 300 tisuća dolara, mahom na kokain, manjim dijelom na prostitutke i dilere koji su ga okruživali. Umro je u stanju totalnog rastrojstva, bio je potpuno uništen. Mislim da je smrt nastupila uslijed prevelike doze, pred sam kraj više nije mogao ni kontrolirati unos narkotika u svoje tijelo.”

“Prestao sam s tim prokletim poslom i preselio u Chicago. Nitko, tko nije bio upleten u ovako nešto, ne može shvatiti demonsku moć kokaina...”.

I Marc, koji je godinama vozio noćni taksi u Anchorageu, na dalekom sjeveru, u Aljasci, potvrđuje svoja iskustva s dilerima i ovisnicima o kokainu koje je sretao silom prilika. Danas oženjen i otac jednogodišnje djevojčice, prisjeća se dana kada je noćima razvozio crne dilere, a ujutro na posao odvozio imućnije žene, koje bi na stražnjem sjedalu taksija vadile puderijere snabdjevene žličicama i ušmrkavale kokain.

“Bio je to odvratan život, svakoga sam jutra sa stražnjeg sjedišta šmrkom ispirao bljuvotine, spermu i injekcijske šprice, pa zatim opet, popivši dvostruku kavu, bez sekunde odmora, sakupljao mušterije, koje sam razvozio na posao, dok su se one, bolje rečeno mnoge od njih, drogirale... Tek bih nakon toga odlazio kući i odspavao par sati...”.

Bijeli čovjek

Vratimo se Helen, koja je upravo ušmrkala dva, tri uredno poslagana retka kokaina. Silovita ugoda uzdrmala joj je čitavo tijelo, milijuni su molekula požurili na svoja mjesta, hvatajući krvotok kao brzi vlak, koji ih jedini može odvesti na mjesto gdje će obaviti jedini posao zbog kojeg su stvoreni. No, ovoga je puta željeni efekt izostao. Dogodilo se nešto drugo, mnogo stravičnije od najluđeg sna, koji je Helen mogla sanjati. To, što joj se dogodilo, zapravo itekako opravdava izjavu jednog američkog eksperta za droge: “Mi u ovoj zemlji imamo toliko iskustva s kokainom, koji zaista predstavlja golem problem, ali nažalost, moram konstatirati da je tako malo onih koji stvarno shvaćaju što je kokain...”.

Prema izvješću hitne službe Opće bolnice, u koju je Helen primljena, nađena je sklupčana iza dijela kuhinjskog namještaja, s nogama privučenim prsima i obujmljenim rukama. U bolnici su zamjetili da je zgrčila ramena, opustila čeljust i izokrenula oči prema gore. Izraz užasa na licu i lutajuće, izgubljene oči ukazivali su da nije shvaćala što se oko nje zbiva. Vidjela je čovjeka u bijelom kako joj govori, no nije njegove riječi mogla pretočiti u misli koje bi joj bile jasne. Žestoki zvuci, nalik prodornu zvižduku, odzvanjali su unutar njene lubanje, dok su joj bljeskovi svjetlosti oduzimali i ono malo razuma što je preostalo u dezorganiziranim stanicama njena mozga zatrovana kokainom.

Dok je urlala: “Isključite svjetla !”, tijelo joj se počelo grčiti u valovima i netko je povikao: “Grand mal! Grand mal!...”. Helen je dobila napad epilepsije i osoblje je hitne pomoći priskočilo, kako se ne bi udavila vlastitim jezikom. Dok su milijarde impulsa grozničavo lutale njenim mozgom u borbi za uspostavom nove ravnoteže, ona je pregrizla svoj jezik, usprkos tome što su joj liječnici bezuspješno pokušavali odvojiti gornju od donje vilice. Ona se neće sjećati gotovo ničega, tek će bolna rana na jeziku ukazivati da se dogodilo nešto grozno.

Kada se epileptični napad konačno smirio, pregled je pokazao da je 26-godišnja Helen dobro uhranjena osoba opasno povišena tlaka, proširenih zjenica, izražene groznice, povišene tjelesne temperature i pulsa od 125 otkucaja u minuti. Elektrokardiogram je pokazivao poremećaj u radu srca, koža je pacijentice bila izrazito crvena i ona se intenzivno znojila. Pregledom nosne šupljine uočena je perforacija hrskavice, što je jasno ukazivalo na osobu koja dulje vrijeme uzima kokain. Dijagnoza: toksična reakcija na kokain ili, jednostavnije, trovanje kokainom.

Kao što smo već ranije spomenuli, prvi susret s kokainom može biti neugodan, da bi kod drugog uzimanja osoba, ako je doza mala, već osjetila karakteristično euforično stanje, katkada popraćeno i halucinacijama. Otrovnost je kokaina velika i neki autori navode da je unos od svega pola grama droge u organizam dovoljan za smrtni ishod. Dakako, za nekoga tko već nije stekao naviku. Oni iskusniji uzimaju jedan gram dnevno, jači ovisnici tri, a ima i onih, koji u organizam unose čak 10 grama u jednom danu !

Treba napomenuti da ovdje govorimo o obliku kokaina koji se šmrče, dakle o kokain hidrokloridu. On se, međutim, može uzimati i intravenozno, kada je znatno opasniji. Kod onih, koji su zaglibili dovoljno duboko, nisu nepoznate injekcije čiji je sadržaj kombinacija heroina i kokaina, ubitačni koktel koji izaziva katastrofalne posljedice.

Faze i užitak

U početku kokainoman otkriva drogu kao prijatelja, koji mu daje dovoljno snage kako bi ustrajao u prevladavanju nekog nerješivog problema. Opisane su razne iluzije i halucinacije, koje drogu u početku čine ugodnom, da bi postupno nastupilo trovanje, jedno od najjezovitijih poznatih u svijetu narkotika.

Kada djelovanje kokaina popusti, nastupa bezvoljnost i depresija, nastaje psihički košmar, ali rob droge i dalje traži društvo, često da bi odagnao paniku koja ga u pauzama između dvije doze zahvaća. S vremenom se razvija psihopatija, koja je opasna za okolinu, jer ovisnik o kokainu lako može počiniti ubojstvo u nastupu nekontroliranog bijesa ili osvetničkog impulsa. Droga dovodi i do prostituiranja, uglavnom radi dobavljanja novca. Bez obzira kako kokainoman moralno propadao, on ne nalazi snage oduprijeti se tome zlu.

Sve navedeno čini onu tvrdnju da ne postoji organska ovisnost o kokainu, jer se pri odvikavanju navodno ne javlja tipična apstinentska kriza, vrlo sumnjivom.

U kasnijim fazama trovanja kokainom nastupaju halucinacije, kod kojih žrtva vidi insekte kako pužu ispod njene kože. To mogu biti stjenice, crvi i slično, a tipična je reakcija pokušaj da se odstrane, prvo češkanjem, a kada to ne daje rezultata, fantomske se potkožne crve pokušava iščeprkati iglama, škarama i noževima. Pri tome, dakako, dolazi do teških tjelesnih povreda. Kokainoman pati i od neugodnih iluzija da mu je usna šupljina ispunjena oštrim predmetima, poput zdrobljena stakla, ili nekih drugih sitnih objekata koje pokušava pod svaku cijenu izbaciti iz usta. I to nerijetko dovodi do teških ozljeda.

Usprkos svemu ovome, što smo ovdje naveli u skraćenoj formi i što prosječna čitatelja zastrašuje, broj je potrošača kokaina u stalnome porastu. Nikakve naturalističke televizijske emisije o tragedijama ovisnika o “cracku” ili široke društvene akcije, koje zahvaćaju sve, od medicinskih ustanova do religijskih organizacija, očito ne mogu smanjiti priliv dolara u džepove kolumbijanskih i bolivijanskih mafijaša crne namaštene kose, kao ni njihovih američkih ispostava, koje izgleda mogu kupiti dovoljan broj političara i drugih moćnika i time osigurati miran protok bijelog praha u Sjedinjene Države.

Netko je dobro rekao da nije bit u tome da shvatimo zašto kokain čovjeka upropasti, već da on našem umu oduzima svaku moć prosuđivanja što je dobro, a što loše za njega.

Obrisi odgovora na ovo ključno pitanje, koji treba razjasniti sasvim osobitu poziciju kokaina prema drugim drogama svjetskog narkomanskog podzemlja, naziru se već iz onog ranijeg naputka, kojim se služe i neki istočnjački propovjednici meditacije : čovjekova će pažnja ići za stanjima veće sreće.

Zadovoljstvo je, ako je vjerovati nekim biolozima, najjači motiv svih živih bića. Još 1954. godine eksperimentalni je psiholog dr. James Olds započeo s pokusima na štakorima, u kojima je, ugrađujući im elektrode u starije dijelove mozga, tragao za onim što kod njih izaziva negativnu reakciju, za onim što ne vole. Otkrio je nešto sasvim suprotno, nešto od bitne važnosti za naše razumijevanje izravnog djelovanja kokaina na određene, već spominjane centre u mozgu. Kratkim električnim impulsima, Olds je mogao kontrolirati ponašanje štakora, jer za neku jednostavnu obavljenu radnju, oni bi bili “nagrađivani” blagim električnim udarom u određenu moždanu zonu, u čemu su očito uživali. Životinjice su jurile u kuteve kaveza odakle je stimulacija dolazila, tražeći udare iznova, i to sve češće, kako bi osjećali zadovoljstvo. Olds je shvatio da postoji dio mozga, koji je odgovoran za čitav niz ugodnih iskustava, bilo to–kada je u pitanju čovjek–uživanje u dobrom obroku, uspjeh u poslu, javno priznanje, ili kupanje u moru.

Nagrađivanje ovim ili onim oblikom ugode važan je dio svakodnevice, koji često uspostavlja gotovo potpunu kontrolu nad našim ponašanjem. To je, prije svega, pripisano specifičnoj organizaciji mozga i o tome postoji vrlo velik broj znanstvenih studija, koje ovdje nisu za nas od neposredna interesa.

No, ovoj priči postoji dodatak. Stimulacija mozga daje nešto više od puke nagrade za određeno poznato nam ponašanje. Štakori, kojima su bile ugrađene elektrode, na taj način da su mogli, pokretanjem osobite ručice unutar kaveza, izazvati električne udare u određenim dijelovima mozga, podredili su taj užitak svemu drugom, uključujući osnovne nagone za preživljavanjem. Tako su pritiskali ručicu koja je aktivirala elektrode u mozgu sve češće i sve većom brzinom, tražeći podražaj ponovo i ponovo. Hrana i seks su ih prestali zanimati, čak i u trenucima kada im je gladovanje ugrozilo život. Potpuno izgladnjeli, radije su pokretali mehanizam električne sreće u svojim mozgićima, nego uzimali hranu koja im je bila na dohvat ruke. “Nagrada” koja je gotovo kao na lutriji dolazila iz unutrašnjosti štakorova mozga, podredila je život životinje samo jednom cilju–užitku, koji je ignorirao i samu smrt. Ali, užitku kakav u normalnim okolnostima čovjeku nije pojmljiv, jer su “nagrade” unutar ljudske glave dozirane i intenzitetom ipak manje od onih, koje mogu ugroziti i sam opstanak jedinke.

Na kraju krajeva, kakva bi to bila evolucija koja bi kreirala jedinku što će uništiti samu sebe, sjedeći negdje i voljom pokrećući paralizirajuću ugodu u vlastitu umu ?

Netko je ubrzo zaključio da bi se, slično kao u eksperimentu, mogle upotrijebiti i svoj posao obaviti sićušne elektrode smještene u ljudskom mozgu i to tako da pritiskom na dugme uklonimo bol, tugu, depresiju, ili bilo koju drugu neugodnu emociju. Zna se da su slični pokusi obavljani uglavnom na osobama u terminalnoj fazi neke bolesti, kako bi im se olakšale muke. No, mada su efekti bili barem bliski očekivanima, nastali su ozbiljni otpori ovoj praksi. U pitanje je, prije svega, došla sloboda pojedinca, koji bi lako u ovakvim okolnostima postao igračka onoga tko bi u rukama držao daljinski upravljač za aktiviranje elektroda u tuđem mozgu.

Nadalje, nitko ne može predvidjeti što može nakon duljeg vremena donijeti pretjerana stimulacija moždane kore, neće li to postati prepreka evoluciji, koja za svoje kretanje naprijed može uporabiti i nelagodu za onog tko joj se opire? Konačno, ne bi li to, gledano našim današnjim perspektivama, bilo stvaranje svojevrsnih “električnih narkomana” ?

Sve te dileme postale su bespredmetne, a da toga znanstvenici nisu ni bili svijesni. Dok još nisu vidjeli svezu između izravnog i selektivnog podražavanja električnim impulsima i mogućnosti da to načini neka kemikalija, ulice su svjetskih megapolisa već bile preplavljene svim verzijama magične supstance. Kokain je osvajao svoje “fanove”.

Kemija užitka poznata je danas većim dijelom, a lijepljenje kokainskih molekula na prava mjesta na receptorima unutar ljudskog mozga već smo objasnili ranije. Obzirom da je kokain gotovo nepobjediv saveznik u pokoravanju nečije pameti i pražnjenju njegova džepa, američki ultradesničar Lyndon LaRouche otvoreno tvrdi da iza goleme proizvodnje kokaina, kojeg treba ipak dobiti iz biljke koke, o čemu ćemo reći nešto više kasnije, stoje u svijetu vrlo ugledne banke ! On, vjerojatno pretjerujući, ide tako daleko da u svojim knjigama imenuje američke, hongkongške, švicarske, austrijske i druge banke, čak i obitelji, koje su im vlasnici, koje ne samo da peru kokainski novac, već, prema njegovim tvrdnjama, izravno ulažu kapital u njegovu proizvodnju. Izjavio je čak da bi, kada bi netko iz sustava odmaknuo tu ciglu, cijeli svjetski bankarski sistem mogao jednostavno kolabirati. Jer, radi se o milijardama dolara investicija, koje donose brzu i ogromnu zaradu.

On je navodno inicirao ispitivanje novčanica od 20 dolara pokupljenih nasumce u dijelovima Sjedinjenih Država, za koje se sumnja da su najveći potrošač kokaina. Novčanice su pažljivo očišćene specijalnim minijaturnim usisavačem za prašinu, a dobivena je prašina analizirana. Kako to tvrdi LaRouche, kokain je nađen na čak 50 posto analiziranih novčanica !

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

STUDENI...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član vanessavanessa

    ♥*:))))))))*

    11.11.2019. 16:31h
  • Član iridairida

    ♥*

    11.11.2019. 15:20h
  • Član vanessavanessa

    ♥♥♫♥*♪♫♥♥tko naiđe njemu pusa:)))))))))

    09.11.2019. 17:40h
  • Član vanessavanessa

    ♥♥♫♥*♪♫♥♥♪♫

    30.10.2019. 15:31h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    ♫♥♥♪♫

    16.10.2019. 13:42h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    Irido, help! izgubio mi se članak o promociji

    16.10.2019. 11:26h
  • Član mkrmarmkrmar

    Laku noć svima

    03.10.2019. 21:53h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

DROGE, BIČ NOVOG DOBA - SERUM ISTINE DROGE BIČ NOVOG DOBA - Biznis stoljeća