Narednog dana majka će cijeli dan sjediti, držati dijete u krilu i dopuštati mu da siše kad zaželi, da se zatim malo poigra, ponovo siše, igra se s njenim grudima i da tako pomalo opet stekne osjećaj sigurnosti. U tome majke uživaju jednako kao i djeca. U vrijeme kad dijete postane već dovoljno veliko da se igra s majčinim grudima, počet će njena aktivna uloga u procesu dojenja. Ona podrži bradavicu u ruci i lagano je gurne u djetetova usta. Puhne u njegovo uho ili mu škaklja ušne školjke, ili ga, igrajući se, potapša po genitalijama ili mu golica nožne prstiće. Za uzvrat dijete bubnja svojim prstićima po majčinom i svom tijelu, igra se jednom dojkom dok siše drugu, nateže grudi ručicama, poigrava se vlastitim genitalijama, smije se, guče i pretvara dojenje u dugotrajnu ugodnu igru. Cijelo hranjenje pretvara se u trenutke pune ljubavi i u sredstvo pomoću kojeg se u djetetu razvija (a to ostaje i kasnije) osjetljivost na milovanje na bilo kojem dijelu tijela.« 

           »Mundugumorke doje djecu stojeći. Dojenče podržavaju rukom u položaju koji je naporan za majku, a djetetove ruke sputava. Nema tu majčinskog tetošenja, osjećajnog zadovoljstva kod hranjenja djeteta kako to biva kod Arapeša. Dojenčetu nije dopušteno da produži obrok igrajući se i milujući vlastito ili majčino tijelo. Ono treba da dosljedno izvršava svoj glavni zadatak, a to je da primi dovoljno hrane kako bi prestalo plakati i pristalo da ga ponovo stave u košaricu. Djeca stoga razvijaju vrlo određen i namjeran borbeni stav, prianjajući čvrsto uz bradavicu i sišući mlijeko što je moguće brže i snažnije. Često štucaju jer su gutala prenaglo. Štucanje naljuti majku i razbjesni dijete pa se tako dojenje pretvara u situaciju karakteriziranu ljutnjom i borbom a ne privrženošću i smirenošću.           

            Kao što se može očekivati - na životu se održe samo najjača djeca. Oni koji ne iskoriste ono nekoliko minuta što su im odobrene da se napiju mlijeka za nekoliko narednih sati propadaju zbog nedostatka one brižljivosti kojom arapeške majke uvode svoju slabačku djecu u život. Stoga se žilavo i neovisno dojenče rano počinje ritati u svojoj košarici pa je potrebno da ga se iz nje izvadi i stavi na kućni pod ili da ga majka na leđima iznese iz kuće.« 

     »Tako je spojen lov na ljudske glave i smrtne osude kriminalaca. Smatralo se neophodno potrebnim da svaki dječak u djetinjstvu ubije neku žrtvu, pa su se zbog toga kupovale žive žrtve, obično dojenčad ili mala djeca iz drugih plemena. Ili su se zadovoljavali ratnim zarobljenicima, odnosno prestupnicima iz drugih zaselaka Čambula. Ruku s kopljem maloga dječaka pridržao bi njegov otac, a dijete bi užasnuto i puno gađenja, bilo uvedeno u kult lovaca na ljudske glave. Krvlju žrtve poprskalo bi se uspravno kamenje postavljeno na maloj čistini izvan muškaračke kuće, a ako je žrtvovano dijete, tijelo bi se pokopalo ispod jednog od kućnih stupova.          

    (M. Mead)