Jednoga dana, sredinom prošlog stoljeća, neki je putnik putovao u to vrijeme zabitim dijelom Južne Afrike. Prenoćio je u domorodačkom selu i sutradan, dok je pred kolibom pušio lulu, zamijetio grupicu gologuze djece gdje igraju neku svoju verziju svima dragog pikulanja.

Neko ih je vrijeme dokono promatrao, a onda su mu pažnju privukli šiljasti kamenčići kojima su se djeca igrala. Bili su mali, naizgled neugledni, ali - srce mu je odjednom jače zakucalo - nije bilo dvojbe o tome da su to pravi pravcati dijamanti, prirodni, neobrađeni, i da vrijede cijelo bogatstvo. Obratio se njihovom ocu, dobro pazeći što govori, i ovaj mu je rekao: »Oh, da, moji mališani jako vole te kamenčiće. Ima ih još u kolibi«, na što je donio košaricu u kojoj je zaista bilo još takvih kamenčića.

Zatomljujući uzbuđenje, putnik je izvadio velik komad duhana, vrijedan kojih dvadesetak, tridesetak centi, i rekao: »Rado bih ih odnio kući, svojoj djeci. Dat ću vam za njih ovaj duhan. Što kažete?« Afrikanac se nasmijao i uzvratio: »Imam osjećaj da vas pljačkam, ali ako baš hoćete, može«, i tako je dogovorena pogodba, od koje ne samo da se putnik obogatio kako nikada nije sanajao, već je ona značila početak otkrivanja južnoafričkih dijamantnih polja.

Ova je anegdota zanimljiva jer je Afrikančeva sudbina  slična sudbini većine ljudi. Čovjek posjeduje čudesno bogatstvo - moć izgovorene riječi - pa ipak, u većini  slučajeva nije svjestan toga. On i dalje živi u strahu, bolesti i ograničenjima. Izgovarajući riječ na konstruktivan način mogao bi steći neograničena dobra. Posjeduje blago, a ne zna to.

U Bibliji su kamenčići simbol duhovne istine. Podignimo još danas te zanemarene kamenčiće i izbrusimo Ih, neka osvijetle naš život.