Figueras, Dalijev muzej
Treba vidjeti, razumjeti i osjetiti njegovo djelo.
Dalijev način, bez obzira na raspon stilova od onog bliskog impresionizmu, nadrealizmu, psihoanalizi, znanstveno metafizičkoj i organskoj spoznaji, sve do duboko religioznog simbolizma,
uvijek je temelj snažnoj imaginaciji, uvijek je osnova našeg i njegovog iracionalnog poetizma.
Promatrajući njegovo djelo osjetimo da je ono podsvjesno u nama uvijek snažnije od svjesnog, čisto razumskog. Moglo bi se reći da, iako je imao viziju, ona nikad nije ostvarena po zadanom obrascu, uvijek su njegove slike na kraju bile iznenađenja za nas, ali kako umjetnik reče i za njega samog.
Salvatore Dali je naglašavao da se čovjek dok promatra neku sliku uvijek morao zapitati:
„Što ovo predstavlja?“
Bez tog pitanja, golo estetsko divljenje ne predstavlja baš ništa.
Lutala sam satima njegovim muzejom, osjećala snagu njegove, u umjetnost utkane treperave duše, a onda sam u monografijama dugo promatrala njegove slike, zaustavila se na leptirastoj galiji i osjetila sjedinjenje prošlosti i budućnosti u jednom jedinom treptaju oka. Prisjetih se svojih duševnih lutanja, prisjetih se treperavih leptirića u srcu i šapnuh samoj sebi.
tamo gdje želje razbijaju tišinu
neka zalutala barka spusti jedra
na pješćanom žalu vjerovanja.
Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja, a
nebesko glazbalo
dotknuto Neptunovom rukom
zatreperi simfonijom mora.
nebo je kao i uvijek obično
sunce je kao i uvijek nježno,
a more, more je vječno,
nad morem oblaci sneni,
u srcu tiha luka,
tvoje usne, tvoja ruka
mi ljepotom zaneseni
sjećanjima obogaćeni,
galijom drevnom u snove odneseni,
dok vjetar jednu staru pjesmu svira
o zaljubljena dva leptira.
Ulica jorgovana
Misli moje kao Dalijeva galija sjećanjima plove, leptirasta jedra trepere u duši, srce sanja iste snove, a ljubav, taj kormilar sneni, boreći se s valovima sjete, bedeme prolaznosti ruši.
Naših uspomena karta, iznjedrena iz milovanja, mekoće usana i šapata toplih, ljubav još uvijek vodi pučinom naših drevnih oceana. Putokaz je dobar, sigurna sam, jer osjećam u tijelu onaj davni nemir i ljepotu snoviđena svih proteklih dana.
Sjenka duše tvoje moju sjenku prati, a ljubav srcu osvijetljava smjer, srce srcem srce uvijek na Itaku zelenu i smjernu vrati, ljubav ta čudesna, nježna i umiljata duše moje zvijer.
Galija kormilari protekloga života tragom, drevnim putevima sreće, ljubavi i nježnih dodira, a te puteve snene slijede moje duše snagom, treperava jedra Dalijevih šarenih leptira.
U dubini srca tvoja zvijezda blista, iskri sreća snagom čarobnoga kista, vječnom ljepotom još uvijek moju dušu dira i ja čujem pjesmu o zaljubljena dva leptira.
Čarolija slikareva dara me pučinom vremena u prošlost nosi, u dane prvih susreta, u prostranstva krijesnicama okićenih ljeta, na početke ljubavnoga puta, u trenutke kada smo tim zvijezdanim tepihom, sa mirisom probdite noći u kosi, koračali bosi.
Ljubav, taj kormilar sličan nasmiješenoj vidri, skiper dobra srca, našu galiju nebeskim stazama kroz vremena burna, kroz životne oluje, kroz vjetrove straha, kroz demonska carstva, u luci spasenja još uvijek sretno sidri.
bglavac
irida
