Lutam snena beskrajem vremena, gledam rađanje i trajanje zvijezda, misao moja prostranstvima jezdi, dodirujući me zagrljajem sjena, zagrljajem u kojem se srce utaplja u sazananjima novim, u ljepoti i lakoći ljudskoga umijeća.

Pred očima mi trepti pozornica svijeta, redaju se slike svjetskih velikana, satkane od misli, osjećaja, sjenki, uspomena bliskih i ja lutam galerijama snova, stazama umjetnosti neba slijedim  put astralni Apolona Feba i spoznajem da stalna je tek vječna mijena izrasla iz uzavrele sreće ljudske duše pjena izrasla iz talenta i njegovih sjena.

Blješti scena svijeta  pod svjetlosti srca, a na rampi sjenka moje duše snene, ljepotu proteklog vremena sada grca, davne slike izranjaju u novome ruhu, surealizam blješti u začuđenom oku. Vidim znanje u slikama  sakriveno, vagom trenutka izmjereno, znanje u blještave boje pretvoreno.

Na čarobnom sagu umjetnosti, galija nebeska moje snove nosi u carstvo vremena  i talenta moći, a ljubav me gleda iz svakoga djela, ljubav skrivena u ružama, u drvu spoznaje, u zabranjenom voću, u života čaši, u knjizi saznanja, u Venerinoj kosi.

 

Na baršunu mekom, na paperju od svile, na blještavom sagu slikareva  praha srećem dobre, snene djetinjstva mog vile i zrcalne mrve drevnog duševnoga straha, ljepotu jutrenja, leptirastu galiju, jedrenjak od cvijeća, rastopljeno vrijeme, Galu i tigra, slonova kolonu.

Nižu se trenutci i tuge i sjete, srce slaže novu uspomena nisku reda ih ko zrnca od krunice svete u ljepotu duši probuđenoj blisku.

Simfonija slika, nježna pjesma umjetnika duše, treprave strune, iz osjećajnog tkiva, osjećaje nove u meni iskre, novi vjetar galerijama puše i šapće sjenci moje duše, uživaj draga, sretna budi, slijedi ljepotu na slikarstva sceni, živi dušo ovaj život sneni.

 

Sjenka duše moje sad baladu piše trepereći kratkim trenutcima sreće, srce sklada nježnu simfoniju kiše, a život se tragom umjetnosti kreće.

Snovi se rađaju u galeriji snova, slonovska zaprega me nosi ka izvoru ljepote, strune moje svijesti sad beskrajem jezde, pjenušajuć pjenu izraslu iz umjetnosti  i slikarske dobrote.

 
Dlanovi stvaraoca snova miluju mi srce, dodir kojim iz duše prognana je tama, udišem ljepotu, uranjam u vrijeme, utapljam se u čaši života i spoznajem dušom više nisam sama.

Kličem sretna novoj čudesnoj  ljepoti, trajem u trenutku istinskoga sjaja zahvaljujem umjetniku na njegovoj dobroti, na ovoj čudesnoj ljubavnoj igri bez početka i kraja.

Na  izvoru davno dane mi sudbine, osluškujem žubor rastopljenog sata uranjam u duše tajnovite dubine i živim život tkan od osjećajnog zlata.