(Odmah na početku želim objasniti i napomenuti neke stvari: imena koja se ovdje javljaju veoma su neobična pa je tako ime Johnima, muško, a Kalassu, žensko ime. Ovdje se također spominje Richard Bock koji je još prije 1970., a i kasnije, snimio sve one prekrasne filmove o Svamiju, koji danas zlata vrijede kao povijesni materijal. Op. prevoditeljice.)

Johnima: O Sri Sathya Sai Babi, čuli smo prvi puta 1968.godine. U to vrijeme nitko u Americi nije znao ništa o Sai Babi, ali Indra Devi Ga je srela dok je u Indiji vodila tečaj joge. Ona se, zbog Njega, vratila puna entuzijazma te je dala Richardu Bocku, našem zajedničkom prijatelju, malu Svamijevu fotografiju. Richard je fotografiju donio  kući onog istog dana kada smo mu mi došli u posjetu. Ušli smo, a tamo na njegovom noćnom ormariću stajala je mala, crno-bijela fotografija. Pogledali smo u sliku, a cijela je kreacija mirno stajala ovdje. U srcu smo odmah prepoznali tko je On. Rekli  smo: „Gdje si bio tako dugo? Očekivali smo Te. Tražili smo Te. Zašto Ti je trebalo tako dugo da dođeš k nama?“ Pitali smo Richarda tko je čovjek na fotografiji. Rekao je da ne zna, da je to neki guru kojeg je Indra srela u Indiji te da će ona te večeri, u Kulturnom centru Istok – Zapad, govoriti o svojoj posjeti Indiji. Brzo smo se organizirali kako bismo prisustvovali njenom predavanju o Svamiju i vidjeli prikazivanje nekih kolor-slajdova o Njemu. Kada smo Ga vidjeli na ekranu, sjedili smo kao paralizirani, u oceanu radosti i blaženstva. Osjećali smo da se vrelo smijeha prelijeva unutar nas dok smo se glasno smijali od radosti.

Ubrzo nakon toga okupili smo grupu pod imenom Lightstorm – (Svjetlosna oluja). U početku se grupa sastojala od četiri čovjeka, ali od 1976. bilo nas je samo dvoje i, naravno, Svami. U to vrijeme otvorili smo prvi Sai Babin centar u Hollywoodu, na Sunset Boulevardu. Sastajali smo se baš kao što to činimo i sada i pjevali smo Bogu. Židovski bi kantor došao i pjevao prekrasnu molitvu, došao bi budist i recitirao budističku mantru, katolik bi pjevao predivnu himnu. Bili smo svi jedna mala obitelj, voljeli smo jedni druge i Boga u nama. Bilo je prekrasno ali, naravno, u ono vrijeme, kako je grupa postajala sve veća i veća, stvari su se počele mijenjati. Cjelokupna struktura naših sastanaka postala je više organizirana, što je slučaj u velikim grupama, drugačije nema izgleda za red, no izgubili smo intimnost iskonske obiteljske jedinice. Ako bi bilo tko od nas imao problem, svi smo ga dijelili, svi smo pomagali jedni drugima na koji god način smo mogli. Uza sve to, 1971.godine smo dobrovoljno otišli u Vijetnam, ustvari na prvu liniju fronte da bismo zabavljali trupe. Tamo smo pjevali pjesme o ljubavi da bismo podigli vibracije. Svuda po Vijetnamu pjevali smo Rock & Roll  bhajane i Country glazbu. Bili smo posljednja grupa koja je to činila pa smo morali odraditi dvostruku turu jer je grupa koja nas je trebala zamijeniti bila bombardirana! I nas su bombardirali i pucali su na nas i trebalo nas je spašavati u nekoliko situacija, ali znate, ni vlas s glave nam nije pala. Možete li zamisliti kako tisuću momaka u rovovima pakla pjeva „Om“!? Naravno, oni su mislili da pjevaju „Home“ – 'kuća', no ima li razlike?! Mogli smo vidjeti kako se uzorci aure oko ovih ljudi mijenjaju od tamno smeđe, sive i crne, u prekrasne plave i žute. Bilo je predivno. Svi su plakali iako još nisu shvaćali zašto. Mogli ste vidjeti kako cijela džungla oživljava. U polovici jedne od tih tura, otišli smo u Indiju, u posjetu k Svamiju.

Kalassu: Stigli smo u Madras i kako je tada tamo bio samo jedan let tjedno, imali smo vremena za prilagođavanje. Skinuli smo svu našu zapadnjačku odjeću. Muškarci su obukli bijela odijela, a djevojke su naučile kako se nose sariji.

Željeli smo se uklopiti, a ne strčati kao glupi američki turisti sa svojim kapama za baseball i kratkim hlačama. Konačno smo doletjeli u Bangalore te smo uhvatili taksi za Whitefield gdje je, kako smo bili obaviješteni, Svami bio u Svojoj rezidenciji. Morate se prisjetiti da tih dana tamo nije bilo ničega osim drveća i pijeska, nekoliko seljačkih imanja i, naravno, Svamijeva mala, siva kućica. U ašram smo stigli kasno toga dana i otkrili da svi odlaze jer je večernji daršan završio. I pored toga smo ušli te smo otkrili da se tamo nalazi manje od desetak ljudi. Johnima je sjeo i veoma nježno uz gitaru počeo pjevati božansku ljubavnu pjesmu Bogu. Pjevao je poklonstvenu pjesmu upravo Sveprisutnom Bogu. U međuvremenu, ja sam hodala okolo, misleći da sam u Raju, sve dok jedna gospođa nije došla do mene i rekla: „Recite svom prijatelju da bude tiho. Svami ne odobrava tu vrstu glazbe!“ Jedan iz naše grupe otišao je dakle do Johnime i zamolio ga da prestane pjevati i svirati. On je prestao svirati gitaru, ali je nastavio pjevati u pola glasa sve dok nije dovršio pjesmu. Zatim je prišao i pridružio se grupi kojoj se opet obratila ona gospođa pitanjem: „Gdje je vaš taksi?“ Rekli smo joj da smo ga otpustili. Ona je odgovorila: “Jeste li vi ludi? Trebali ste se bolje raspitati. Ovdje vani nema taksija. Gdje ćete odsjesti?“  Rekli smo joj da smo ponijeli vreće za spavanje. Odgovorila nam je: „Vreće za spavanje! A gdje ćete spavati?“ Pokazali smo joj drvo u ašramu. „O ne“,  rekla je, „Svami to ne dozvoljava.“ Odgovorili smo joj da ćemo otići i spavati u obližnjem polju. „Oh ne“, rekla je, „ima previše prosjaka i lopova i Svami to ne bi odobrio! Trebali ste se bolje raspitati, a onda tek otposlati vaš taksi pa zatim doći ovamo nakon daršana.

glupi Zapadnjaci, svi ste isti!“ Moram ovdje naglasiti da je i ona bila Zapadnjakinja. Pitali smo ju što ona ovdje radi i koga čeka? Odgovorila je: „Mi sjedimo ovdje pored vrata i pratimo kako Svami prolazi kraj prozora da bi ugasio svjetlo.“ Na to smo rekli: „Onda ćemo i mi također čekati, možda će On opet večeras izaći van!“  „Oh ne, “ odgovorila je ona, „mi smo ovdje već neko vrijeme i On nikada ne izlazi osim da bi ušao u automobil i  odvezao se negdje.“  Rekli smo joj: „Ne postoji takva riječ – nikada“, a ona je samo pogledala u nas, zakolutala očima te je rekla: „Glupi Zapadnjaci!“ Koja dobrodošlica, zar ne!

Kako god bilo sjeli smo, muškarci na jednu stranu, a žene na drugu i svi smo gledali gore u prozor, a tada je već bio sumrak. Odjednom je sve postalo potpuno mirno uz prekrasan povjetarac koji je lagano puhao. Bila je potpuna tišina. Iznenada je kroz vrata izašao Svami u Svojoj narančastoj haljini. Išao je ravno prema nama, idući najprije prema ženskoj strani te je rekao: „Ah! Došli ste. Veoma sam sretan.“ Zatim je pogledao dolje u mene te je pitao: „Odakle ste?“ Rekla sam: „Iz Kalifornije, Svami.“, a On je odgovorio smijući se: „Oh, ja imam mnogo poklonika u Kaliforniji, ali oni to još ne znaju!“ On me je tada pitao: „Kako dugo možete ostati sa Svamijem?“ Odgovorila sam: “Imamo samo tjedan dana.“ Svami je odvratio: „Oh, tako malo vremena, ali ne brinite. Dođite sutra i bit ćete moji gosti. Jesti ćemo i pjevati.“ Zatim je otišao na mušku stranu te je rekao: „Oh, gladni ste.“ Tada je nekud poslao jednog od svojih pratilaca koji se vratio s cijelim buntom banana i Svami nas je sve nahranio bananama! Zatim je otišao do one gospođe koja nas je onako grubo oslovila. Ona je izgledala jako pokajnički, a On je rekao: „TI… preuzmi brigu!“, te je pokazao na nas. Dogodilo se da je baš toga dana otišla njena cimerica, koja je imala mali bungalov pored njenog, upravo pokraj ašrama. Tako je bungalov bio prazan i čekao je na nas. Ona je počela plakati, a On joj je dopustio učiniti padanamaskar. Kada je Svami otišao, ona je došla k nama te je rekla: „Tako mi je žao. Nisam znala da ste Svamijevi gosti. Biste li opet htjeli zapjevati!“ Dakle, skoro cijeli tjedan Svami nas je hranio vlastitim rukama i stalno smo bili s Njim te smo mnogo, mnogo puta zajedno pjevali.

Održali smo koncerte za sve ljude, „otpuhavši“ svakojake načine razmišljanja jer do tada nitko nikada nije čuo engleske bhajane, posebno ne Rock & Roll bhajane!

Jednog nas je popodneva Sai Baba poslao u Svoj vrt zajedno s nekoliko Svojih studenata rekavši nam: „Idite i učite indijske bhajane, a vi ćete njih naučiti engleske.“ Tako smo otišli i naučili nekoliko indijskih bhajana koje smo pjevali u Rock & Roll ritmu. Svami je to volio i uvijek nas je poticao da pjevamo „Brže!!“ jer je znao da naše pjevanje šokira Indijce. Jedne je večeri održao govor u kome je rekao da Bog prihvaća sve pjesme koje su pjevane iz srca, s ljubavlju i pobožnošću. Bog ne prihvaća samo indijske bhajane, iako neki ljudi vole misliti da je to tako! Svami kaže da bi svatko trebao pjevati na svom jeziku jer pjesma treba izvirati iz srca.
Ono što je važno kada se pjeva bhajan, nisu riječi, nije melodija, nego ljubav koja teče iz srca, važno je otpuštanje ega. Dakle, Zapadnjaci ne bi trebali nastojati pjevati komplicirane indijske bhajane, nego bi se trebali usredotočiti na pjevanje onih jednostavnijih. Svami kaže: „Što jednostavnije, to bolje!“. Ako gledate Svamija, kad god je nešto jednostavnije, kada se pjevaju bhajani starijeg stila, On uživa u njima u potpunosti, ali  će često ustati i otići kada se pjevaju novi, jako komplicirani bhajani.

Johnima: Neki su govornici danas govorili o sveprisutnosti pa smo se morali upitati: „Što ta riječ znači? Što je to što je prisutno svugdje? Tko je, što je i gdje je Bog?“ Ako ne postavljate ova pitanja i ne kopate dublje u sebi, nećete naći odgovor. Knjige vam neće dati odgovor. Svami je rekao da su knjige samo putokazi. One samo pokazuju smjer te ako čitate previše knjiga, samo ćete postati zbunjeni. Nećete znati kojim putem treba krenuti. Svami je rekao da je najbolje istraživati unutar sebe jer sve-prisutni dio nas će uvijek biti tamo da nam da odgovor. Ako naša potraga nije stvarna, ako to radimo samo zbog predstave ili nekog drugog egocentričnog razloga, možda ćemo i dobiti odgovor, ali tko zna odakle on dolazi. Može biti od ega ili od neke vrste karmičkog ostatka, zbog percepcije koju smo izgradili kroz mnoge inkarnacije koje smo imali. Ključ za našu potragu je ljubav. Ako istražujemo dublje i s ljubavlju, onda ćemo ostvariti povezanost. Svami kaže da je to kao električna struja koju svaki dan koristimo. Ta struja pokreće sva pomagala u kuhinji, toster, štednjak, frižider i.t.d., a svako pomagalo misli da je bolje od onog drugog, da je važnije od drugog, možda zato što ga se češće koristi? No jesu li ona svjesna da bez električne energije ni jedno od njih ne bi radilo? Svami kaže da je ta struja „ljepilo“ Kreacije, a što je ona, nego ljubav? Jednom nas je upitao:
„Znate li kako možete odmah biti sveprisutni? Ako imate osjećaj ili misao ljubavi, vi ste smjesta i automatski spojeni s cijelom kreacijom, na svim nivoima.“ Mi bismo stalno trebali imati to na  umu ne samo kada smo budni, nego i u snovima isto tako. Tada bi postepeno počelo u nama svanjivati da je sve samo refleksija ljubavi Božjeg Sebstva koje mi zaista jesmo. Ovog jutra su govornici govorili o tome kako pronaći Božje sebstvo, o tome kako ući u istinsku unutarnju stvarnost onoga tko i što mi jesmo. Svami nam je jednom rekao: „Tako je lako biti Bog jer vi to već jeste, samo se morate sjetiti živjeti kao Bog, misliti kao Bog, govoriti kao Bog i djelovati kao Bog.“

Kalassu: Imam prijatelja koji je kompjutorski „čarobnjak“. Ima vlastitu kompaniju i radi veoma naporno.Jednom mi se žalio: „Kako mogu sve vrijeme biti Bog? Nije mi moguće meditirati ni sat vremena u danu. Moram raditi.“ Pitala sam ga: „Što ti misliš da je meditacija?“ Rekao je: „Pa to je, kada sjedim kod kuće nakon napornog radnog dana, smirujući svoj um i pokušavam ući u više stanje svog bića.“ Odgovorila sam da u trenutku kada kažeš riječ 'pokušavam', već si kažnjen! Ili meditiraj ili nemoj!

Svami nam je rekao da se meditacija sastoji od jedne stvari. U trenutku kada misliš na Boga to je meditacija, ali u bilo koje drugo vrijeme ti ne meditiraš, ti se samo koncentriraš. Dakle, koncentracija u meditativnom stanju, drugim riječima sjedenje u tišini i rad na kontroli majmunskog uma je izvanredna vježba, ali nije meditacija. Svatko mora naučiti kontrolirati svoj um, ali nikakav ritual vas neće dovesti do Boga. Istinska meditacija je stalno razmišljanje o Bogu. Dakle, kako ćete izbalansirati svoju potrebu za zarađivanjem za život i živjeti u fizičkom svijetu tako da mislite o Bogu? To je tako jednostavno! Moramo vježbati kako uvesti Boga u naš svakodnevni život. Rekla sam svom prijatelju - kompjutorašu: „Radije nego da radiš na kompjutorima i onda žuriš kući da bi meditirao, promijeni način na koji radiš. Zamisli da kada su tvoje ruke u kompjutoru da je Bog taj koji radi na njemu. Zamisli da si svemoćan te da stvaraš bolji kompjutor prizivajući blagoslove na njega, da svatko tko ga dodirne nakon tebe shvati Boga unutar sebe. Reci ili učini bilo što, što osjećaš da će proširiti tvoje svjetlo, tvoju ljubav i tvoju energiju na bilo koga tko koristi kompjutor. Nagrada za tvoj rad nije tvoj ček s plaćom, nego to na koji će način blagoslovljeni kompjutor doticati ljudske živote. Ako vozite kući nakon posla i najednom shvatite da ste taj dan zaboravili blagosloviti svoj posao onda je to dobro zato jer ste upravo načinili prvi korak. Isto je i sa hranom. Vi ne samo da nudite molitvu Bogu da vam blagoslovi hranu, vi molite da vaše uživanje u hrani bude podijeljeno sa svima u Kreaciji te da ni jedan gladni trbuh toga dana ne bude nenapunjen. Trebate postati onaj koji uključuje sve i voli sve u svim aspektima svog života. Što ćete se više podsjećati da tako činite to ćete više gubiti poistovjećenje s egom. Postajat ćete sve više onaj koji uključuje, nego isključuje.

Johnima: Svami nam je jednom rekao: „Veliki problem s čovječanstvom je taj što ono pati zbog krivog identiteta. To je sve. Ljudi se poistovjećuju sa svojim tijelima.“ Upamtite da vi niste vaše tijelo, niste vaš um, vaše misli i vaši osjećaji. Vi niste ni vaša sjećanja ni vaše 'volim' ili 'ne volim'. Niste niti jedna od identifikacija koje ste ikada načinili. Vi ste svijest o toj pogrešnoj identifikaciji ili, kao što je David rekao jutros : „Bio sam svjestan da sam svjestan.“ To je tako jednostavno. Ta svjesnost je uvijek s vama, bila je uvijek s vama i bit će zauvijek. Ego je taj koji je kompliciran. Kao što Svami kaže: „Ego je taj koji sve čini kompliciranim, čak i duhovnost!“  Koji je najgori ego s kojim ste se ikada susreli? Nije li to duhovni ego jer on je uvijek u pravu!? Dakle Svami nam pokazuje prečac - Voli sve, služi svima, jer Bog je ljubav.  Naše je pravo po rođenju da budemo Bog i mi to možemo biti. Što je služenje, nego ljubav koja se izrazila kroz djelovanje. Kada nešto radimo i mislimo da smo mi ti koji to radimo, čak i ako to može biti od pomoći, to nije istinsko služenje. Istinsko služenje je spontana ljubav iz srca koja se izrazila u fizičkom obliku.

Ako upamtimo da je sve Bog, da je sve odraz Boga, onda će se naš pogled na svijet dramatično izmijeniti. Život više nećemo uzimati tako ozbiljno te vidjeti sve kao crno-bijelu materiju, kao život i smrt. Svami nam je jednom rekao da trebamo prestati projicirati naš um prema van i početi ga projicirati unutar sebe te ako ćemo ga uputiti prema njegovom izvorištu da će on automatski nestati. Dao nam je i jednu analogiju za to. Naš hod kroz život je kao čovjek koji ide niz ulicu, a prati ga sjena. Ako on uvijek gleda u sjenu, ako uvijek gleda samo svoju tugu i bol, ako uvijek gleda u svjetsku tugu i bol, ako uvijek gleda u tamnu stranu Kreacije, onda će to biti njegovo poimanje života. Ali ako je onaj koji se okrene prema suncu, onda tamna sjena automatski nestaje. To sunce, sunce mudrosti je unutar svih nas. Ono zna sve.. Doslovno: nema ništa novo pod suncem. Nitko nam ne mora ništa reći jer mi to već znamo. Nesrećom patimo od zaboravnosti. Zaboravili smo svoj unutarnji izvor mudrosti pa se usredotočujemo na igru života i ulogu koju igra naš ego. Dakle, upamtite da mi nismo naše misli, naši osjećaji i naše emocije. Mi smo svijest o njima. Mi nismo ono što mislimo da jesmo. Nismo odvojeni ni pojedinci, mi smo jedno s cijelom Kreacijom. Prepoznavši tu činjenicu, pitam vas koja je korist od borbe s bilo kim? Koji je smisao posjedovanja bilo čega, želje za bilo čim što netko drugi ima? Nema potrebe trčati preko ljudi da biste dobili prvi red za daršan jer trčite preko Boga da biste dobili Boga! Čak što više, gdje je Bog? Svami je rekao da će učiniti štogod bude trebalo da bi nas doveo do odvajanja od Njegovog lika te da će uništiti sve što će stajati tome na putu, čak i ako to bude Njegov vlastiti lik. On će to učinit da bi vam pomogao da nađete svoje unutarnje sebstvo. Zar to nije najveća ljubav koju netko može ikada iskusiti?

Izvornik: http://www.ramalacentre.com/
newsletter09_00_05.htm

Prevela: Lidija Horvat, travanj, 2009.god.