Svatko u sebi

komadić neba nosi,

dovoljan da svijet

ponovo boljim stvori

ali se ratovi i dalje uporno vode

i sunce se

sa oblacima bori...

Svatko u sebi

čaroliju čudesne ljubavi nosi

one nevine,

čiste

koja sa svijetom sivim veze nema,

svatko tu čaroliju u srcu nosi

a tražimo je

kao prosjak

što na ulici prosi...

Svi imaju mogućnost

da od svoga života naprave bajku

ali odustaju

i ne vjeruju

čitaju prazne knjige

prepune slova

koje šute

i ne govore

koje uspavljuju

i obmanjuju,

vukući nas

u san

koji je sa stvarnošću

odavno na "Ti"

koje nas osuđuju

i prosuđuju

stavljaju na margine

bez duše

kao robote,

ili mašine...

Svatko od nas

Božansku iskru ima

a vječito u tami vrludamo

 u hladnoći vlastitog podruma plačemo

ili se smrzavamo..

Svatko od nas

mogao bi svoj novi planet ljubavi stvoriti

a onda ga sa drugima dijeliti,

ali treba prvo

zrno nade

u plodno tlo

Božanskog Srca posijati

I ne zapustiti cvijet kada procvjeta

makar i sami žeđali

kap vode sačuvati

da ruža novu ružu jednom rodi

na tirkizno-zlatnom tlu

u obećanoj

slobodi...