Zaustavila sam sudbinu
u naručju njegovih isušenih želja
dotaknula već napukli porcelan povjerenja,
zgužvani staniol neke prošle ljubavi
i u ljepoti njegovih očiju
pronašla nebo,
okićeno oklopom neke davne tuge........

tražila sam osmjehe
i skupljala i ljepila krhotine njegovih uspomena,
a ljubav
element sa slobodnom valencijom,
strune neke za njega nepoznate energije
začahurene u srčanim komorama
nesposobne da stvore
najvredniju formulu ljudskosti, ljubav je u njemu  spavala uz pepeo neke davne vatre........

poštujući njegovu prošlost,

njegove ne izgovorene boli,

njegove ne isplakane suze,

njegove nesposobnosti

da osjeti ljubav u osmjehu,

u ispruženoj ruci, u poljubcu..........

postadoh obrana njegovim strahovima
povjerenjem dobih povjerenje
i prve ljepote njegovog buđenja
i poklonih mu svoje vrijeme

i dobih

naručje u kojem danas smijem
sanjati njegove i svoje tajne..........