Demon meni: gledaj i sudi!

moj odgovor: ne sudim... samo gledam..

Još iz daljine sam osjetila poznati nemir.

Kroz mene se provukla tajanstvena toplina i dok je pogled padao na nečiju siluetu, znala sam da si to ti.

U davnim danima označio si moju mladost, ostavio trajni žig svojih otisaka na mom tijelu.

Usmjerio si i moju sudbinu drugim skrovitim stazama gdje duša luta i traži u tom vremenu zlatnu knjigu iz koje će pročitati svoj kraj.

Dok se udisaj prelamao poput razbijenog stakla, progovorili smo neke demonske riječi.

Kao i uvijek, tko nas je slušao – nije nas razumio.

Pokušao si mi predočiti svoje postojanje u tom trenu.

Samo sam gledala.

Osnovne stanice tvog tijela su se raspšile i nisam vijedjela ništa.

Grobnica. Taj trenutak – grobnica.

Led je pokrio naše vrijeme, ali led je zaledio i poglede.

Tvoj plavi pogled – led. Moj zeleni pogled – tamni led gdje se još uvijek zrcališ ti, zaleđen u konture po kojima sam te prepoznavala.

Iz te gramatike sam pokušavala izvući poznate riječi, vibracije, tonove, pokrete.

Samo sam te osjetila.

Duboko u duši – osjetila sam besane noći, osjetila sam davnu vatru što me i sada grije svojom hladnom toplinom.

I dok je vani kiša prostirala sivu koprenu nad mojim gradom, ja i ti smo bili sami.

U tom trenu – posljednja selekcija mog srca se znakovito raspadala, a svima nerazumljivo – naše tajno raskrižje – ostalo je i dalje sa svojim križem.

Kao onda, kad si u 1 sekundi prekinuo ljubav dugu 11 godina... napustio je... demonski...

Kad demon napušta, on napušta sa osmijehom na licu....

Zato, dušo, objelodani sve nesporazume i konačno me pusti da iz tog ukletog stanja konačno iz zlatne knjige života pročitam svoju sudbinu.

Ovo sam napisala 2005., onaj dan kad je Demon došao iznenada u moju firmu (skupa smo radili, iz prijateljstva se rodila ljubav koja je trajala 11 godina) i tad mi je uputio prve riječi, prve riječi, nakon šutnje od 1.3.1998. kad me "otpustio" iz svoje "službe".

Bila je to ljubav mog života. Bila. Sjetim ga se često, ali kao upozorenje, da više ne vjerujem slatkim demonskim ljubavnim iskrama; da nisam toliko voljela demona, ne bih upoznala ovog mog plavookog anđela, a koja razlika u plavim očima tog demona i mog plavookog anđela!?

Kao pakao i raj, taj demon me i uveo u duhovnost, rad na sebi, upoznao me sa mojim učiteljem, on mi je korjenito promijenio život, a i nije sve to tako jednostavno. Duga je to priča. Da, nazivam ga Demonom, ako me netko pita zašto ga nazivam Demonom, to je zato jer u duši osjećam samo to i zato jer ima najhladnije plave oči koje sam vidjela u životu.

1.3.1998. me "otpustio" u jednoj sekundi (obogatio se, dobio je veću poziciju-rukovodeću) :) više mu nisam odgovarala, jer sam "obična službenica", 23.5.1998. je doživio tešku prometnu, dobio moždani udar, ostala mu je paralizirana desna strana, dao je otkaz, otišao u invalidsku mirovinu. Vidim ga - vuče se po firmi, vuče desnu nogu, zapušten, neobrijan, prljav. Nije to taj čovjek, ali ni ja više nisam ona žena.

Sve što je ostalo, ostalo je ono vrijeme kad je bio plavooki gepard, 1,96cm, blond kosa, velike plave oči, a to su najhladnije oči koje sam vidjela u životu, jer pamtim ga onakvog

Volim se sjetiti tog našeg vremena, bili smo mladi, živi, esencijalni, ali kako novac kvari mnoge ljude, jer su neki pokvarljiva roba, tako je i njega pokvario.

Interesantno je to, što sam ja prije njega napredovala u firmi, postala šefica, vidjela da šefovanje nije moj cilj života, zahvalila se na funkciji i prešla na mirnije radno mjesto.

Nakon mene on je napredovao, ali to je tip koji je "ispaljen u svemir", kako mi je jednom rekao Alen Jakovina.

Kad kažem da ga vidim kako se vuče po firmi, to znači da još uvijek dolazi, obilazi kolege, iako je u mirovini. Šteta, onakav prekrasan muškarac, sad je ruina i zapušteni starac.

Često se u mislima vraćam u vrijeme vladavine Demona. Počela sam ga tek prije 2 godine nazivati Demon, jer mi je tada tek nekako nešto "sjelo na svoje" (kako se kaže), nešto se zaokružilo, neka spoznaja.

Pisala sam već tisuće riječi na tu temu, a u jednoj sekundi smo se razdvojili. Zaboravljala sam ga punih 6,5 godina. Interesantno, od te 1998. do 2004. nisam mogla trpjeti niti jednog muškarca uz sebe. Jednostavno, toliko je bio utkan u mene, u moj život, kožu, misli, srce, psihu, da nisam mogla trpjeti ničiji dodir, osim njegovog, čak sam se bojala da ću do kraja života ostati sama.

Hvala Bogu, ono najjače sam izbacila iz sebe u V. mj. 2004., spalila sve mostove iza sebe prema tom putu (izgleda da nisam spalila jednu tanku nit), ali ono najvažnije sam spalila. I kad sam otpustila 99% iz sebe od njegovog utjecaja, Život mi je poklonio Anđela plavih očiju.

"Postoje neki ljudi koji nam izvade srce, a postoje neki ljudi koji ga vrate na mjesto" - rekla je Elizabeth David, a to se upravo meni dogodilo.

Razmišljala sam da ga pozovem na kavu i bila sam kod njih, u X. mj. 1998. i bilo je jako mučno, ali i interesantno: optužena sam da sam jedini krivac, dok je on sjedio, mirno, šutio i gledao u pod.

Uzela sam na sebe sav taj teret, podnijela te riječi, pozdravila i otišla. Više nisam nikad bila tamo, njega sam vidjela nakon par godina i onda je počeo dolaziti u firmu, posjećivati kolege itd. Poslije sam čula razne priče, o tome kako žive, ali to me više nije interesiralo.

Mislim da on ne dolazi bez veze u firmu i mislim da mi se nije bez veze obratio onim riječima: "gledaj i sudi", a ja sam pretrnula i odgovorila: "ne sudim, samo gledam“.

Mislim da je on tada htio sa mnom pričati, ali ja nisam bila spremna niti sam htjela. Tek sam bila u vezi godinu dana sa mojim Anđelom, nisam htjela nikakve rasprave. Morat ću napisati pismo i baciti ga niz vodu: kažu stari ljudi, da tako otpuštamo terete koji nas smetaju. (Davora nazivam Anđeo).

A ta prometna nesreća ga je prekinula u njegovom putu prema nečemu, čemu je težio - prema bogatstvu, manipulaciji ljudima. Šteta: to je bio prekrasan primjerak muške ljepote, "jarac" po horoskopu; sad ima 63 godine, baš je neki dan napunio 63.

Ovo što sam napisala: "šteta", to se odnosi na njegov cjelokupan život: imao je sve predispozicije za razvoj: duhovni, emotivni, fizički, a ništa nije iskoristio. Šteta, a sve mu je bilo darovano, šteta kako neki ljudi potrate svoje živote.

U V mj. 2004. sam okrenula novi list. Nisam se više živa balzamirala, izašla sam iz tog kruga u koji sam se uvukla i bila u tom krugu začaranosti.

On mi je bio najbolji prijatelj, kolega s posla: radili smo zajedno, ja sam bila u drugom braku, ali vrlo vrlo nesretnom; nisam imala sreće, ali sam ostala nekako u tom braku (taj drugi suprug je bio dobar čovjek, ali profesionlani kockar, za što sam saznala tek nakon vjenčanja).

Kockar se nikad ne rješava svog poroka, to im je jače od života. Kako sam imala tek 30 godina, a stalno sam bila sama, moj Demon mi je bio najbolji frend. Iz tog prijateljstva se razvila jedna lijepa ljubav. On je tad imao 38 godina, bio je rastavljen, ja sam se rastala 1991. i bili smo zajedno, ali nikad nismo živjeli skupa.

1992. kad je otišao tata dragom Bogu, htio se doseliti k meni, ali da ja ne primim mamu u moj dom, jer je ostala sama: neka mama proda kuću /bila je tad bila bolesna/, ode u dom ili već što (ja sam jedinica), ali to nisam htjela, poludio je. Ostali smo skupa, ali to nije bilo ono što je on želio.

I onda se 1995. oženio iz inata sa ženom starijom od sebe 5 godina, s kojom je živio, nastavili smo održavati vezu, iako je bio oženjen, ali opet je dolazio k meni, jer je mama bila sa mnom samo 3 mjeseca i ona je otišla za tatom. Ni tad ga nisam htjela za život.

S tim čovjekom je život u dvoje bio nemoguć, ja sam davala otvorenu vezu sa svoje strane, on meni ne.

Kad bih se ja nekome svidjela, bili bi izljevi ljubomore, kad bi se njemu svidjela neka žena, ja sam kao svaka dobra prijateljica slušala o toj ženi, jer mi smo prije svega bili jako dobri prijatelji.

Nikad ga nisam gušila, nitko se nije htio nikog osloboditi, jednostavno, netko je stvoren za materijalni svijet i vrednovanje svih stvari temeljeno na materijalnom, a netko nije. Ja nisam stvorena da ljude gledam preko novca, statusa, položaja, moći: da jesam, ne bih sada bila u vezi sa čovjekom koji nema ništa, sa čovjekom kojeg mi je sudbina poslala sa vrećicom u rukama, dakle, tražila bih nekog tko je financijski jači od mene i gradila takvu vezu. Ne, nikad nisam bila takva niti sam tako odgajana: u drugom braku sam bila sa čovjekom koji je okretao novac svaki dan, ništa mi nije falilo što se tiče materijalnih stvari, ali nikad nije bio doma, profesionalni kockar, stalno na igrama, duga je to priča, bila sam mlada, sama, život je ispisao te stranice i sve je bilo baš kako mora biti.

Materijalna strana jako privlači, jer pruža puno, ali i puno oduzima: nisam grabežljivica, nikad to nisam bila, ne mogu nekome nešto oteti, da bih ja imala niti sam otimala drugog čovjeka nekoj ženi: ta njegova žena s njim nije spavala po godinu dana i što reći na to? Znao mi je doći i žaliti se, da filozofira o duhovnosti, a ne želi seks: muškarac, koji kod kuće nema ono što mu treba, odlazi tražiti dalje i puno je tu još detalja. Ljubav ima svoja pravila, kojima nas vodi, mene je odvela tim stazama.

Nikad nisam bila nemirna,  toliko sam mirna, toliko sam uvijek željela samo dom, obitelj, sigurnost, a to nikad nisam imala: taman kad god sam pomislila: evo sreće, ona se raspršivala u 1000 komadića i onda sam odustala. Tih 6,5 godina, koje sam provela sama, bile su godine samoanalize, gledanja u sebe, preispitivanja svega, mogu reći, uspjela sam sagledati veliku većinu cijelog tog kompleksa.

Samo mi je 2x rekao da me voli: ja njemu samo jedan puta, kad sam mu rekla jednog dana: "volim te", pao je sa kreveta, doslovno-bukvalno, čovjek je pao sa kreveta, to neću nikada zaboraviti

Uveo me u svijet duhovnosti, Osho-a, grupe, upoznao me sa mojim učiteljem.

U međuvremenu sam ja napredovala u firmi, postala šef jednog odjela.. sve je bilo super, ali šefovanje mi se nikad nije sviđalo.

Izdržala sam 3 godine, no kako sam osoba koja uvijek govori istinu, ne znam muljati i lagati, bila sam preiskrena, zahvalila sam se na funkciji i tražila mirnije radno mjesto.

Dobila sam ga 1996. i opet sam bila svoj na svome, gdje sam i sada, hvala Bogu. On je 1996. postao šef odjela, dobio je puno veće ovlasti, veću plaću, mogao je i sa strane zarađivati, što je i počeo i tad su počele materijalne gluposti: skupi izlasci sa poslovnim partnerima, jedrenja, zgodne žene itd.

Šutjela sam, nisam nikad bila ljubomorna. Išao je gdje je htio, radio je što je htio.. tako je bilo cijelih 11 godina: ako sam se ja nekom sviđala, bilo je ljubomornih ispada, ali ako je on bio sa nekom ženom, nisam ništa govorila.

Pustila sam ga da živi svoj život i uvijek sam bila tu, za njega, jer prije svega, mi smo bili jako dobri prijatelji i on me naučio da u partneru imaš najboljeg prijatelja.

Kako je materijalni svijet vrlo zavodljiv, novac daje moć, moć opija, počele su druge aktivnosti, koje ja nisam mogla pratiti i tako, postala sam mu dosadna, naravno. Tad me "otpustio" tog dana, u njegovom uredu, sve je trajalo 1 sekundu:

On: "nećemo se više viđati, više ne odgovaraš mojim zahtjevima, meni treba nešto aktivnije".

Ja: "je li to sve?"
On je rekao, onako preko monitora od PC-a: "da, to je sve".

Rekla sam: "ok", nasmiješila se, rekla "bok", on je rekao "bok" i to je bilo sve.

Kad sam izašla iz sobe, taj tren sam u sebi umrla, isti tren sam se i balzamirala, nitko nije znao što se dogodilo, nisam ni plakala, ali sam plakala u sebi 6,5 godina, to je trajalo do 5.mj.2004.

U međuvremenu, niti 3 mj. nakon tog događaja kad me "otpustio", doživio je tu nesreću, bila su četvorica u autu, nikome ništa, jedino njemu; od straha je doživio moždani udar,  ležao je dugo, nije mogao pokretati desnu stranu, ali snagom volje je uspio.

Sad živi i dalje tamo gdje živi, sa tom ženom starijom od sebe, koju nikad nije volio – tako je bar stalno pričao, ona je uvijek bila materijalno jača od njega, dakle, opet materijalno. I život se promijenio, opijenost novcem i moći su trajali jako kratko: žao mi je, sam je izabrao taj put.

Ja sam njoj obećala da neću više dolaziti na grupe, ako ga bude njegovala, kad dođe iz bolnice.

Uzela sam taj teret na sebe, jer je bio poslije prometne nesreće ovisan o toj ženi, uzela sam taj teret i ne idem više na grupe, odrekla sam se svega, samo da ga njeguje i da mu skuha, opere ga.

On joj je zahvalan za sve što je činila, a saznala je i za sve njegove druge avanture sa mnogim ženama, izbacila ga je iz kuće, smjestila u jednu manju zgradu kraj kuće-to je bila garaža i on je tu živio dugo vremena.

Ne znam sad što se događa niti me zanima, a kako je rekao moj učitelj za njih dvoje: ''zaslužili su jedno drugo, a ti se makni i od jednog i od drugog''.

Ja sam i dalje radila svoj posao, nisam izlazila nikuda, imala sam par frendica s kojima sam otišla na kavu i to je bilo sve. Dakle, od moje 41-e do 47egodine, sama.

Onda sam "pukla", (tad sam imala 65 kg, što je za mene bilo previše), izbacila sve iz stana, sve stvari, odjeću, suđe, kupila sve novo, skinula 10 kg i otišla sa frendicom van. Na trećem izlasku sam upoznala svog Anđela, on me spasio, ali on kaže da sam ja njega spasila.

I s njim je duga priča, ali o tome drugi puta. Moj Anđeo je mene digao sa emotivnog dna.

Zašto se sjećam opet Demona? Prvo, zato jer je opet došao u obilazak, jučer su kamene stepenice opet zadrhtale pod tim teškim korakom.

I zato da nikad ne zaboravim ovo što imam sada, zato da više nikad ne gledam u demonske oči, već u anđeoske oči.

Dotakla sam emotivno dno života, šibali me vjetrovi, ali izdržala sam.

Kad sam pogledala u bistre plave čiste oči mog Anđela, sve sam svoje poklonila njemu, zato i kažem: kad se dotakne dno, zna se da će se poletjeti prema vrhu, jer ispod dna nema ništa, samo se može gore letjeti, dolje više ne.

Ja sam htjela sebe izliječiti i uspjela sam izbaciti iz sebe veliku većinu toga, ostalo je bilo još malo toga i to je izašlo 2005. ovim tekstovima koje sam stavljala ovdje. Ali kako rekoh, često se znam sjetiti tog razdoblja, da ne zaboravim kako je lijepo – sada, zato i pišem o tome.

Neke stvari nas uvijek podsjećaju, da je svako zlo za neko dobro, a meni je to podsjetnik.

Možda će se čitatelji pitati, a zašto sad opet pišem o tome, kad sam sretno udata i imam dobar brak?

Da, baš zato i pišem: ostao je ožiljak, a evo primjera: 2006. sam slomila nogu, pukla mi je fibula=lisna kost.

Bila sam 2 mjeseca kod kuće i nakon uspješne operacije i fizikalne terapije, nakon 2 mjeseca sam već bila na poslu (drugi ostaju po 6 mjeseci na bolovanju, ja nisam to htjela, htjela sam odmah stati na svoje noge).

Stala sam na tu desnu nogu i čak sam 2007. izvadila i osteosintetski materijal iz te noge, ali u mozgu je ostala ona bol kad sam slomila nogu: postoji ožiljak u mozgu kao i na nozi, a ja se i danas bojim hodati u gomili, stajati u tramvaju itd., da me netko ne udari u tu nogu, iako je sve zacijelilo, ona me i dalje boli: kad je dirnem, ona me boli; nešto nevjerojatno, ali boli me ta noga, ako je diram i točno predskazuje vrijeme.

Zato sad opet i diram ono što boli, da iz mozga izbacim tu bol. Često znam rukom prijeći preko tog ožiljka, s ljubavlju ga dirnem, dođe mi i suza i to me uvijek podsjeti da pazim kako hodam, gdje ću stati, kakvu obuću nositi, uvijek me upozorava da učinim sve da mi se to opet ne dogodi.

Maknula sam se od boli, ali nisam dovoljno, ostao je ožiljak koji uvijek podsjeća da budem oprezna - da mi se to više nikad nikad nikad ne dogodi. Zato i pišem o tome, da se podsjetim.

Život je čudna stvar, „zaborav je divan blagoslov i prokleta nesreća“, kako za koga.

Žene i muškarci su u brakovima iz raznih razloga: i ja sam bila u jednom od takvih brakova, ali to više ne želim: ako nisam u braku u koji sam ušla iz ljubavi i to sa čovjekom sa kojim možeš dijeliti život (što sa Demonom nije bio slučaj, jer ja sam željela dijeliti, ali nije on), onda ulazim sa takvim čovjekom u odnos 50 % ja 50% on: tako mi je sada.

Otići ću na trg ptica i sjetiti se prosinca 2004. kad je Anđeo pokazao i dokazao da je on taj koji ostaje zauvijek u mom životu i kad god prošetam trgom ptica i kad god se vozim tom cestom na posao, vidim sve i vidim taj životni niz kakav treba biti i kakav je baš trebao biti.

Puno nas prolazi slične puteve, ne želim se opravdavati za neke postupke koji su se dogodili prije dosta godina, jer ona žena od onda više nisam: drugačija sam, naravno, emotivno, intelektualno, duhovno.

Ne mogu niti ne želim dokazivati svoju "nedužnost", kad nitko nije nedužan u cijeloj priči ni u životu: činili smo greške, i ja i on, i još ćemo činiti greške i učiti iz njih, ali iste greške više nikad ne činim niti želim činiti, zbog toga sam i progledala kraj zdravih očiju i zato sam se i distancirala od svega, a dugo mi je trebalo.

„Samo zrelo voće pada na zemlju“, rekao je Osho, a kad sam ja sazrela, pala sam na zemlju i ničem nova, evo, već osmu godinu, hvala Bogu, ta mlada stabljika moje nove biljke niče i raste, razvija se. Sjeća se ona što je bila, ali ne želi to više biti, jer ona svjesnost onda, tih davnih godina i ova sada - da mogu proći isti put, vjerujem, ne bih. Samo svjedočim sebe i svoj život, a to je ono što je bilo, što je istinito i što se dogodilo.

Dobivam dobar energetski feedback i novo svjetlo na stare stvari: kao kad se izvuče stara haljina iz ormara i pogleda se pa se vidi neki novi detalj na njoj, koji do sad nisam vidjela, a stalno je bio tamo.