Kao i uvijek sam budna sanjala, slušala sam misli koje su se gomilale na mom misaonom Olimpu. Vratih se trenutku napuštajući Efez i boginju. Sofijin glas utihnu.

 

Ljudsko tijelo je elektromagnetsko polje koje oslobađanjem energije sudjeluje u procesu života. Njegovi fotoni su posrednici između čovjeka i života, oni unose svijetlo u sve  ćelije, a njihov vječni izvor se možda krije u našim genima.

Taj neprekidni rad u najsitnijim djelićima našega ijela nije mjerljiv, ali je mjerljivo svijetlo koje, milion puta slabije od danjeg svijetla i tako za ljudske oči nevidljivo, napušta tijelo i širi se u našoj biosferi

To je svjetlo slično titranju svijeće u daljini i vjerovatno kada se naša plava planeta promatra s nebeskih visina mi promatraču izgledamo kao krijesnice. No za razliku od krijesnica mi svjetlimo cijelu godinu. Neki od nas samo tinjaju, a neki gotovo blješte. Kada jedan od nas umre njegovo svijetlo poleti u nebo i postaje dio vječne svjetlosti.

 

Nespoznavši uistinu to unutarnje svijetlo, neosjetivši njegove nijanse mi te, još uvijek ne nazvane, nijanse nazivamo ljubav, sreća, mir, spokoj. Onaj tamni prostor u sebi nazivamo nesreća, tuga, mržnja, zlo, nemir.

 

Zatvoreni u tami neznanja mi, slično ljudima u Platonovoj špilji, nesposobni da koristimo unutarnje svijetlo, živimo samo sjene stvarnoga života. U tom mrtvilu osjetila mi tražimo ljubav, sreću, mir i spokoj izvan nas samih.

Nesvjesni, špilje u kojoj živimo, mi umrtvljujemo energiju spoznaje, gubimo osjećaj za širinu horizonta koji se zrcali u nama.

Ne uspijevamo spoznati vrijeme koje onda uistinu kao rijeka bez povratka, protiće pored tamnice u koju smo se sami okovala.
Unutar svijetlosti se skriva peta protega, još uvijek ne objašnjena i ne dokazana snaga koja upravlja našim životima. To je davna Kaluzina teorija o elektromagnetizmu.
Svijetlost, osuđena na dvojnost između čestice i vala, je možda bila ono prvo duplo biće iz kojeg se razvilo sve ostalo u univerzumu.

 

Foton je najmanji djelić svjetlosti. On je svjetlost. U stanju mirovanja nema mase, ali foton nikada ne miruje, on nošen valovima koje sam izaziva postaje vidljiv za ljudsko oko.

 

Na to pitanje mi je teško odgovoriti. Mi još uvijek nismo  u stanju vidjeti svoje unutarnje svijetlo, mi mislimo i ne osjećamo valove svojih misli, ne spoznajemo vrijeme koje njima stvaramo, ne brojimo njihove titraje, a foton pleše po površini atoma našega života i u svom prostoru i vremenu stvara petu dimenziju, ne višu dimenziju nego postaje most između točke koju je dotaknuo i kontinuiranog pokreta koji se pri tome širi oblikujući iz trenutka u trenutak uvijek novi prostor. Peta dimenzija izrasta iz tvoje višeprotežnosti, ali u svojoj strukturi ostaje četverodimenzionalna.

Znači li to da su naše misli naše unutarnje svijetlo?

 

One su svijetlo u našim glavama koje se nošeno valovima misli širi cijelim tijelom. Svijetlo postaje uistinu naše svijetlo tek kada se sjedine svijest i podsvijest, kada misli dopru do svog podsvijesnog izvora.

 

Ako uspijemo sjediniti svijest i podsvijest, hoću li tada vidjeti zrcaljenje univerzuma u sebi i prepoznati njegove tajne?

 

Prisjtomo se malene djevojčice, koja je rođena slijepa, gluha i njema.

 

Ona je pored gluhoće i sljepoće svojih osjetila spoznala da predmeti i pojave imaju imena. Njoj su predmeti oko nje i pojave u prirodi na samom početku približavane dodirom, a onda tako opisivane u nijansama boja i tonovima zvuka i ona ih je pamtila i počela gledati svojim unutarnjim očima i slušati unutarnjim ušima. Uspjela je svojom voljom i mislima uspostaviti most sa svijetom u kojem je živjela. Njeno unutarnje svijetlo joj je ucrtavalo put ka svjesnoj spoznaji. Sama je kasnije pisala o tome napominjući da joj je sve te procese njen mozak, postajući organizator u suigri njene svijesti i podsvijesti, do kraja objašnjavao. Helen je spoznala svojim unutarnjim osjetilima jedinstvo svijeta u kojem nesmije nedostajati niti boja niti tonova bez obzira na to dali ih ona poznaje ili ne. Naučila je uživati u crvenilu neba pri zalazu sunca i blještavilu duginih boja na nebu poslije kiše.

 

Ali kod nas je drugačije, misle mnogi od nas , ja ću sigurno vidjeti samo ono što sam već jednom vidjela, čuti ono što sam slušala. To mi se već dogodilo, kada sam lutajući labirintom kristala, tražila izvor ljubavi u sebi. Moje unutarnje oči mi ne odaju tajne.
Varamo se. Mi još uvijek nismo svijesni da naš mozak vidi prije nas ono što mi vjerujemo da vidimo, čuje prije nas, prepoznaje prije nas ljepotu kojoj se mi kasnije divimo. U našim glavama, svake sekunde, nastaje novo umrežavanje svijeta u kojem živimo, naš mozak pozna multidimenzionalnost i poliperspektivnost o kojoj mi samo čitatamo. Pokušajmo to još neviđeno, još nečuveno vidjeti i čuti.

 

Ja doista pokušah ono pročitano i naučeno uistinu vidjeti i čuti. Ulazim u prostore mojih ćelija i čini mi se da tu susrećem ostatke nekih uljeza, koji još samo nagovještavaju njihovo nekadašnje postojanje.

Tko su ti uljezi u mom postojanju? upita samu sebe i spoznah

 

To nam se smiješe ostatci onih predaka iz kojih smo nastali.

U našim zrcalnim neuronima uistinu blješte osmjesi.
Osmjesi koji potsjećaju na osmijeh mačke u Alicinoj zemlji čudesa, osmjeh koji je još jedini ostao kao sjećanje na mačku.

U svakoj našoj ćeliji postoji takav osmjeh i iz svake ćelije sja jedno drugo svijetlo i spaja se u spektar naše unutarnje svijetlosti.

 

Prisjećam se rečenice:

"Svijetlost skriva u sebi tajnu iako njome rasvijetljavamo puno drugih tajni."

Zamisao vala koji se širi nije dovoljna da bi se objasnilo što se uistinu događa kada tama nestaje i moje oči prepoznaju prostor u kojem se nalazim. Dupla uloga te ljepotice, onog davnog duplog bića iz kojega je nastalo sve, je prvi i posljednji i najviši princip, neizgovorljiv i neimenovan. Ona koja samu sebe stvara, meni omogućava vizualnu spoznaju, ali mi još uvijek ne razjašnjava tajnu svog početka.
Zamišljam davni simpozijum znanosti kao gozbu bogova i Einsteina u liku Zeusa koji je stvorio duplo biće da bi im služilo. To duplo biće uskrslo iz tame neznanja zavlada ljudskom svijesti. Pretvoreno u energiju ono je čvrstoj materiji udahnulo život.

Kada nešto kao svijetlost ili atom mogu biti u isto vrijeme i val i čestica, onda ja u mojoj glavi nesmijem tražiti samo ono što pripada fizičkoj stvarnosti. Svijetlost tada postaje simbol i ja ju pretvaram u osobnu metaforu. Ono što su za fizičare atomi, to su za umjetnike metafore iz kojih oni izgrađuju svoje svijetove i više ne gledaju predmete valjskim očima i slikaju ih samo onako kako ih vide njihove unutarnje oči.
Moje unutarnje svijetlo pretvoreno u misao postaje jasna slika puna novih dimenzija. Sve do sada spoznato kao materija postaje energija i ja se prepuštam mogućnostima koje mi moj mozak nudi.
Uistinu spoznati znači povezati realnost vanjskog svijeta s unutarnjim doživljajem. Poznato i viđeno sjediniti sa svojom misaonom slikom i u tom virtualnom svijetu prepoznati zrcaljenje univerzuma.

 

Univerzum ne možemo svjesno doživjeti, kako ćemo onda  prepoznati njegovo zrcaljenje u sebi?

Pronađemo li arhetipove, prastare slike koje su pohranjene u našoj podsvijeti. One, iako ih ti nismo svijesna, utječu na naše razmišljanje.

Te praslike su upravo ono što moderna znanost naziva osnovnim česticama stvarnosti. One su količina djelovanja, Demokritove čestice i Heraklitov pokret, tvoja osnovna energija.
Kada pokušamo svijesno ući u dubinu duše naziremo samo sjene. Neosvješćeno tijelo je tamnica iz koje mi onda doista promatramo samo sjene stvarnosti.

 

Prisjetimo se Giordana Bruna i njegove knjige o trijumfirajućoj beštiji u nama.
Sjene naših ideja nas pozivaju na dvoboj. Doživimo nešto kao rat sila u sebi i pokušajmo istjerati, do sada tijumfirajuću, beštiju iz sebe.

Sjene naših neizgovorenih misli će tada zaigrati pred našim nutarnjim očima.

Vidjet ćemo metafizičke pokrete kao ples sijena u našoj duši. Igra svjetla i tame naše svijesti najavi oluju spoznaje. Neko novo stanje će se nazirati našim mislima. To osjećaji, godinama skriveni u dubini podsvijesti, blješte zenitom i sjene polako nestaju. Uđimo u vijet ideja koje se kao zvijezde na vedrom noćnom nebu pale pred očima konemplacije.

Misli isprepletene u ljepotu ljepšu od duginih boja i ne dozvoljavaju više getoiziranoj znanosti da nam oduzme njen čar.

Kada peta dimenzija zablješti u našoj svijesti mi vidimo svijet  unutarnjim očima, svijet obasjan svjetlom proizašlim iz plesa sjena svih naših duševnih  stanja.

To je doista priča o stvarnom životu, o igri ozbiljnosti koju smo do ovog trena igrali, o neuspjesima i nesigurnostima naše ponekad umorne duše. U nama se budi neki novi san, uzburkava se rijeka umijeća i mi se smijemo, a smijeh prelazi u snagu koja postaje odmor našem umornom biću.

Smijeh nas uvodi ravi svijet osjetilnosti i osjećajnosti, u svijet suprotnosti u kojima se krije naša duševna ravnoteža.

Unutarnje svijetlo se zrcali u prekrasnim nijansama dimenzija istinske stvarnosti. Tim svjesnim činom, razotkrivanja  podsvjesti, spoznat ćemo da se cijeli život sastoji od suprotnosti svjetlosti i tame.
Iako taj tajnom ovijen vječni izvor svijetla još uvijek čeka na sretnika koji će do njega doći, mi danas možemo sanjati i vidjeti ga.