Sa ženama se ne komunicira izravno; nije pristojno niti sjesti pokraj nepoznate žene – ako niste pozvani ili vas ona sama ne pozove. U restoranu će, u pravilu, jelo biti posluženo najprije muškarcima, čak i onima za susjednim stolom, a tek onda ženama. U javnosti se ne ljubi (premda se u skorije vrijeme tolerira držanje za ruke).
Osobe istog spola mogu se držati za ruke ili poljubiti, no to ne znači da su homoseksualci – jer je takva ljubav u Iranu, naravno, zabranjena. Muškarci i žene u autobusima javnog gradskog prijevoza fizički su odvojeni jedni od drugih metalnom šipkom te ulaze na zasebna vrata. Alkohol je potpuno zabranjen, a vrijeđanje islama, Proroka, njegovih nasljednika ili vođa Islamske revolucije – jedan je od najtežih prekršaja. “Situacija nije tako loša kao prije, ali izbjegavajte priču o Revoluciji i strogim zakonima jer nikada ne znate što možete reći krivo” – savjetovali su nas naši novi iranski prijatelji.
Da bismo razumjeli sadašnji politički ustroj zemlje (Iran je prema svom ustavu definiran kao “islamska republika”) prema kojem je Iran teokratska republika u kojoj vrijede islamska načela vladanja i zakoni te čiji je vrhovni poglavar istovremeno i najviši vjerski lider (ajatolah Ali Hamenei), moramo se vratiti na početak prošlog stoljeća. Naime, početkom 20. stoljeća za prevlast nad tadašnjom Perzijom, njezinim teritorijem i golemim prirodnim bogatstvima borili su se britansko i rusko carstvo, sama je država bila razjedinjena unutrašnjim nemirima i borbama, a započela je i industrijska eksploatacija nafte, što će dodatno odrediti sudbinu ove države u budućnosti.
Tijekom toga razdoblja započinje modernizacija Perzije, perzijski vladari školuju se u Europi, zapadni je utjecaj sve veći, pa Reza Khan Pahlaví, koji na vlast dolazi vojnim udarom 1923. i proglašava se šahom, još više pokušava Perziju približiti zapadnim standardima. Nagla modernizacija loše utječe na tradicionalni način života velikog dijela stanovništva, pa su u tom razdoblju česte pobune veleposjednika, nacionalista i šijitskog klera. Iako je Iran (od 1934. službeni naziv zemlje) pokušavao ostati neutralan tijekom oba svjetska rata, 1941. Britanci i Rusi zajedno okupiraju zemlju, prisiljavajući starog šaha na abdikaciju u korist svoga sina Muhameda Reze Pahlavíja.
Nakon što su uz pomoć zapadnih saveznika Iranci uspjeli “istjerati” Ruse, idućih trideset godina predstavlja pokušaj prihvaćanja zapadnog načina života sa svim dobrim i lošim stranama, pri čemu gospodarstvo i društvo u cjelini naočigled propadaju.
Na krilima revolucije
U veljači 1979. u Iran se iz Francuske vraća ajatolah Homeini i na krilima već rasplamsale Islamske revolucije nedugo nakon preuzimanja vlasti proglašava Islamsku Republiku Iran, zasnovanu na Kur’anu i šerijatskim zakonima. Iz zemlje izbacuje gotovo sve strance, pogotovo Amerikance, koje smatra “Velikim Sotonom” i proglašava se imamom (najviša titula u šijitskom društvenom ustroju). Nedugo nakon toga, irački predsjednik Saddam Hussein započinje s Iranom desetogodišnji rat, koji je odnio stotine tisuća života i gotovo potpuno uništio obje zemlje. Zanimljivo je napomenuti da je isti taj Saddam tada imao punu podršku i SSSR-a i Zapada u nastojanju da se “islamskom fundamentalizmu” stane na kraj. Mnogi će upozoriti na činjenicu da je Iran jedna od važnijih članica OPEC-a i zapitati se koji je bio stvarni interes sila koje su podupirale i raspirivale ovaj sukob.
U lipnju 1989. umire imam Homeini, a njegovi nasljednici i danas vode Iran na način kako je zamislio osnivač Islamske Republike. Usprkos sve glasnijim kritikama Zapada i iranskih slobodomislećih intelektualaca i disidenata, čvrsta vladavina ajatolaha Hameneija i njegova nedodirljivost nisu dovedeni u pitanje.
Mogao bih još nadugo i naširoko govoriti o teokratskom režimu, smrtnoj kazni, ograničavanju slobode mišljenja, izražavanja i odijevanja, o cenzuri filmova i medija, nuklearnom programu, stavu prema Izraelu i Americi. Ali i o dugoj povijesti Irana, doprinosu svjetskoj znanosti i kulturi, fascinantnoj arhitekturi i netaknutoj prirodi. O nepreglednim prostranstvima i dugim satima provedenim u autobusu. O silnim gradovima, okusima i mirisima, o buci i zakrčenim ulicama, o nesnosnim vrućinama, smogu i suhom zraku. No prije svega – o otvorenim, srdačnim i gostoljubivim ljudima. Običnim ljudima koji vas na broken englishu imaju potrebu pitati: “Hello, mister, where come are you?”, pozvati vas na čaj u svoju kuću ili prodavaonicu i poželjeti vam dobrodošlicu u svoju zemlju, na koju su izrazito ponosni.
Iran je jedna od najjeftinijih ali pritom ništa manje sigurnih destinacija za današnje putnike i zacijelo nećete imati nikakvih poteškoća budete li se držali zakona koji u toj zemlji vrijede, kao i nepisanih običaja – koje se možete potruditi naučiti kad se nađete na licu mjesta. Zbog svoje gostoljubivosti, srdačnosti i zavodljivosti, Iran lako osvaja srca svojih gostiju. Khodā hāfez! (Igor Roginek, Plan B 12)
18.06.2009.
bglavac
edin.kecanovic
