Boeing 757 iranske nacionalne kompanije IranAir sletio je na pistu novog teheranskog aerodroma “Imam Homeini”. Nakon relativno jednostavne i bezbolne procedure provjere putovnica i u njima uredno otisnutih viza, zakoračili smo iz klimatizirane avionske zgrade na – shvatit ćemo to tek koji dan kasnije – ugodnih 40-ak stupnjeva u hladu. Toplinski udar koji smo doživjeli bio je nevjerojatan, što nas je samo još brže potjeralo prema autobusu. Vozeći se prema hotelu u kojem smo trebali biti smješteni nisu nam mogli promaći prodorni pogledi ajatolaha Homeinija i njegovog nasljednika Hameneija, koji su dopirali sa svih zgrada, reklamnih panoa, stupova, slika u izlozima trgovina, kioska, semafora…
A i vožnja Teheranom posebna je priča. Šok broj tri. U svakom trenutku na ulicama ovog megalopolisa od 16 milijuna stanovnika nalazi se oko 2 milijuna vozila! Budući da se u gradu ne poštuju nikakva prometna pravila, vožnja se svodi na “zakon jačega”, odnosno “zakon glasnije trube”. Semafori ne rade, a retrovizore i žmigavce ne koristi baš nitko, pa se za najavu neke radnje koristi isključivo sirena – tko prvi potrubi, ima prednost. Bulevari i avenije prilično su široki, s barem tri vozna traka u svakom smjeru, ali stanovnici glavnoga iranskog grada u taj će prostor uspjeti paralelno nagurati pet-šest automobila i desetak motora…
U takvom kaosu pješaci su definitivno građani drugoga reda, pa je za prelazak ulice u tim uvjetima potrebno podosta vještine i hrabrosti. Vozni park im je relativno solidan; na cestama prevladavaju marke domaće proizvodnje (samand i paykan – nešto u rangu Zastavinih vozila), a osim njih najčešći su nešto stariji modeli popularnih “francuza” – renaulta, citroena i peugeota te kia pride, koji su se sklapali u nekim iranskim tvornicama. Zanimljiv je podatak da zakon brani kupovinu “jačih” automobila – kako nitko ne bi mogao imati ni kvalitetnije ni brže vozilo od policije…
Iranac od stoljeća sedmog
Po dolasku u hotel slijedi šok broj četiri – u predvorju nas dočekuje lik u dresu hrvatske nogometne reprezentacije, raširenih ruku i širokog osmijeha, s uzvikom: “Dobro došli, prijatelji moji!”. U prvi mah pomišljamo da se radi o nekome iz hrvatskog veleposlanstva u Teheranu, no ubrzo shvaćamo da je situacija ipak bizarnija. Mladić se zove Hamed Chaki, Iranac je iz bogate teheranske obitelji i jednostavno obožava Hrvatsku. Bez ikakvog posebnog razloga. Natuca ponešto naš jezik, navodno prijateljuje sa Šukerom, Mamićem, Ivankovićem, vođom zagrebačkih Boysa i hrvatskim veleposlanikom Kombolom, upisuje studij menadžmenta u Dubrovniku i gleda Dnevnik HRT-a na satelitu…
O Hrvatskoj priča sa zanosom, biranim riječima punim hvale, a u očima mu je teško ne primijetiti sjaj. Aktivan je u “Iransko-hrvatskom društvu prijateljstva” i “Alah mu je dao zadatak da slijedi svoj životni put – promociju naše Hrvatske, njezinih ljepota i dobrih ljudi”. Isprva smo mislili da je u kontakt s Hrvatima došao preko nogometa i naših nogometnih stručnjaka koji su svoju karijeru gradili i u Iranu, no kada je spomenuo Tončicu Čeljusku i gospođu Sanader, koja mu je navodno rekla da mađarski MOL kupuje udio u našoj nacionalnoj naftnoj kompaniji, znali smo da je stvar mnogo ozbiljnija – čovjek je ili lud ili dobro zbija šalu.
Dok smo kratili vrijeme u društvu simpatičnog Hameda, naš je vodič otišao u banku promijeniti novac. Ubrzo se vratio s do vrha ispunjenim ruksakom, a snopove novčanica vadio je i iz čarapa! Ostali smo zbunjeni vrijednošću domaće valute, odnosno njezinim tečajem prema euru. Za 100 eura dobivamo milijun i 400.000 riala, koje uspijevamo razlikovati jedino po boji novčanica jer je na svim apoenima jedan te isti lik – onaj ajatolaha Homeinija, vođe Islamske revolucije iz 1979. godine.
bglavac
irida
