Promatranje i kontemplacija prirode postali su za Franju sredstvo neprestane inspiracije i kontakta sa Bogom.Jednoga dana, dok je hodao sa nekoliko svoje braće Franjo je čuo ptičji cvrkut.

 " Čekajte me ovdje." rekao je svojim učenicima. " Želim ići razgovarati sa mojom braćom pticama." Ušao je u šumu i započeo razgovor sa njima.Braća su bila zapanjena čudnovatim prizorom - ptice svih vrsta dolazile su iz svih pravaca, kao da su prepoznale glas koji ih je dozivao.Sve su posjedale na grane drveća, na zemlju, na Franjina ramena i glavu, i slušale ga dajući svojim pjevom znak da su razumjele što im govori. Franjo je sa njima dugo razgovarao i blagoslovio ih.Tada su odletjele.

To nije bilo prvi put da se tako nešto dogodilo. Jednom je Franjo želio propovijedati na otvorenom trgu. Popeo se na najviše mjesto, a ljudi su se počeli okupljati oko njega.U to ljetno popodne Sunce je počelo zalaziti, a ptice su najavljivale svoj let oko crkvenog tornja.

Franjo je nastavio govoriti, ali treperenje ptičjih krila bilo je suviše glasno pa nitko nije mogao čuti njegove riječi.Čekao je strpljivo da se ptice smire, ali uzalud.Tada im se obratio vrlo nježnim riječima:

 " Sestre lastavice, dosta ste slavile i pjevale Bogu u čast!Sada se smirite i dopustite nam da radimo svoj posao."  Čuvši te riječi, lastavice utihnu.

 Jednog je dana čovjek iz Greggia, sela u južnom dijelu Asissi-ja dao Franji komad drveta za dar.Franjo mu reče: " Ove godine želim proslaviti Božić sa tobom.Poslušaj što ću učiniti.U šumi se nalazi spilja i ondje moraš napraviti mjesto na koje ćeš prostrijeti slamu.Tamo moraju biti i ovan i magarac.Kosci će nositi baklje pa će biti svjetla.U spilji ćemo proslaviti Božić.Želim da ljudi vide koliko je mnogo ljubavi Isus pokazivao rodivši se zbog nas."

Te Božićne noći, Franjo je govorio o Isusu i njegovoj ljubavi.Radost i veselje bilo je tako snažno da se ono očitovalo kao nektar kojeg je Franjo osjetio na svom jeziku.Iskustvo je bilo toliko jako da gotovo nije mogao ni govoriti.Kako je sve više kušao taj nektar ljubavi, jačina njegova iskustva ljudima je bila snažnija od njegovih riječi. Suze radosnice potekle su im niz obraze osjećajući snažnu povezanost sa Isusom.Od toga dana, ova se ceremonija ponavljala za svaki Božić, u svakoj Zemlji, gdje živi ljubav za Isusa.

Jednog je dana Franjo čuo glas koji ga poziva u crkvu gdje je našao Isusa, Mariju i mnogo nebeskih duša.

 " Želim te nagraditi za posao koji si napravio." reče mu Isus. Franjo s poniznošću reče: " Ako želiš spustiti Svoju milost na mene, neka se ta milost sastoji u tome da tko god dođe u crkvu neka mu budu oprošteni grijesi."

 Isus odgovori: " Ti zaslužuješ tu milost.Ono što si tražio bit će ti darovano."

Sljedećeg dana Franjo je bio sretan jer se zajedno sa Bratom Masseom trebao susresti sa Papom Onoriom II. koji je tada posjetio to područje.Prema katoličkoj vjeri samo Papa ima moć oprostiti grijehe, a Franjo je bio poslušan katolik i osjećao je da oprost mora doći kroz pravi kanal.

 " Vaša visosti, prije mnogo godina, popravio sam malu crkvu u ovom mjestu, možete li nam udijeliti svoju milost?"

 Papa je upitao: " Kakvu milost želiš?"

 Franjo reče: " Želim da svako tko uđe u ovu crkvu i prizna svoje grijehe bude oslobođen kazne."

 Papa reče: " Ti od mene tražiš nešto što Crkva nikad nije činila."

 Franjo odgovori: " Vaša Visosti, to nije moj zahtjev već Isusov koji me poslao k vama."

Tada mu Papa koji je bio vođen Božanskim vodstvom tri puta ponovi: " Neka tako bude."

 Franjo je ponizno sagnuo glavu i krenuo prema vratima.

" O moj dobri čovječe!" reče Papa, " kamo ideš? Što ćeš ponijeti sa sobom kao dokaz onoga što sam govorio?"

Franjo reče: " Ako ova milost dolazi od Boga, On će znati kako to riješiti.Isus će biti taj koji će zapisati, Sveta Marija bit će papir, a Anđeli naši svjedoci.To je meni dovoljno."

 Mnoge godine Franjina odricanja i pokore uvelike su oslabili njegovo fizičko tijelo.Vid mu se pogoršao i snaga oslabila.Knjigovođa Orlando koji je živio u Tuskoni dao je braći planinu koja se zvala La Verna i ponudio se da skrbi za Franju dok on tamo živi, tako da ga ništa ne ometa u njegovim mislima na Boga.

 Kada je Franjo stigao u La Vernu prvi put, sve su životinje potrčale prema njemu, a ptice su ga dočekale najljepšim cvrkutom.Jedan sokol nije ga htio napustiti.Mala Braća voljela su to lijepo i divlje mjesto – planinu La Verna i kako je obećao knjigovođa Orlando, poslao je sve što im je bilo potrebno.No, jedan zloglasni lopov i njegova banda isto su tako živjeli na toj planini.Kada su čuli da su se braća ondje smjestila, naljutili su se i planirali terorizirati braću i otjerati ih sa planine.Banda je upala kod braće i sve im razrušila.Kada je to Franjo čuo, izašao je iz spilje, krenuo prema razbojnicima i zagledao se duboko u njihove oči.Njegov je pogled gledao ravno u srce jednog razbojnika i on je pao ničice pred Franjina stopala.Franjo je zatražio da on postane jedan od njegovih redovnika.Dali su mu redovničku halju i prozvali ga Brat Vuk.

 Jedne je večeri Franjo osjetio veliku potrebu da bude sâm sa Bogom.Odabrao je stijenu koja je bila nešto podalje od brda.Namjeravao je tu ostati u jednoj dubokoj raspuklini, prešao je provaliju uz pomoć jednog debla. Tu je ostao, posteći i moleći se Bogu 40 dana.Brat Leo je bio jedini koji je dobio dopuštenje da ga posjeti.Ujutro bi mu se pridružio u molitvama, a navečer bi mu dao komad kruha.Ali često je nalazio Franju u ekstazi kako lebdi visoko od tla, tako da je mogao dodirivati samo Franjina stopala.Sa velikom odanošću poljubio bi ih, a kad to nije mogao, pao bi na koljena pred Franjom.Mistična veza odanosti i duboke ljubavi razvili su se između učenika i Učitelja.

U noći 14.09.1224. godine, na Dan svetog križa, Franjo je molio, sav u suzama. za dva blagoslova:

 " O blagoslovljeni Isuse, molim Te podari mi dva dara Svoje milosti.Prvi je da mogu u svojoj duši i tijelu osjećati patnju Tvojega trpljenja, a drugi, da u svoje srce primim tu silnu ljubav što Ti je davala snagu da trpiš za nas."

Kako je molio, Franjo je sa sigurnošću znao da će mu Bog dati te blagoslove.Gotovo da je svitalo kada je, preplavljen ljubavlju, imao viziju.Vidio je Anđela sa šest svjetlećih krila kako silazi sa Neba.Čim se Anđeo približio Franji, vidio je da on nosi lik razapeta čovjeka.Dva njegova krila raširila su se iznad glave, dva su mu bila spremna za let, a ostala dva su pokrivala njegovo tijelo.Zrake svjetlosti dodirnule su Franjine ruke, stopala i jednu stranu njegova tijela, a krv iz prsiju natapala je njegovu odjeću.Uskoro nakon toga, vizija je nestala, ali stigme su i dalje krvarile do kraja Franjina života.U svojoj želji da postane jedno sa Isusom, Franjo je preuzeo Učiteljeve rane.O tome nikad nije ni sa kim razgovarao i ostatak života skrivao je to od svoje braće.

 Kada se trenutak Franjine smrti približavao, on je poželio nježan oproštaj sa svojom braćom, sa ševama, sokolima, životinjama i stijenama planine La Vern.

Odveli su ga na mjesto blizu Svetog Dominiana gdje je Sestra Klara za njega sagradila kućicu na kraju malog vrta.Uz pomoć ostalih sestara, pokušavala je umanjiti njegovu fizičku patnju.Jedne noći, ležao je na podu ogrnut samo jednim starim pokrivačem, a društvo su mu pravili štakori koji su trčkarali po njegovom sobičku.Bio je gotovo slijep, a bol tako jaka da je zamolio Boga da mu ga malo smanji.Tada je začuo glas:

" Tvoje će patnje uskoro biti pretvorene u radost."

 Tako je velika bila sreća što ju je osjetio u tom trenutku da je tada ispjevao jednu od najljepših pjesama slave i ljubavi za Boga:

HVALOSPJEV STVORENJA

Svevišnji, svemoćni, dobri Gospodine!

Tvoje su hvale, slava i čast i svaki blagoslov.

Jedino Tebi Svevišnji dolikuju, i ni jedan čovjek nije vrijedan ni da Te spomene.

Neka Te hvale Gospodine moj sva Tvoja stvorenja, napose brat gospodin Sunce.

Njegov je dan i njime nas obasjavaš.

Ono je lijepo i, žari velikim sjajem, znamenuje Tebe, Svevišnji.

Hvaljen budi Gospodine moj, zbog brata Mjeseca i sestara Zvijezda.

Na Nebu si ih stvorio jasne, dragocjene i lijepe.

Hvaljen budi Gospodine moj zbog brata Vjetra,

zbog Zraka i Oblaka, Vedrine i svakog Vremena

kojim uzdržavaš sva svoja stvorenja.

Hvaljen budi Gospodine moj zbog sestre Vode

koja je tako korisna i ponizna, dragocjena i čista.

Hvaljen budi, Gospodine moj zbog brata Ognja

kojim rasvjetljuješ noć.

I on je lijep i ugodan, žestok i snažan.

Hvaljen budi, Gospodine moj zbog sestre majke nam Zemlje koja nas hrani i nosi, i rodi svakovrsnim plodom šarenih cvjetova i travom.

Hvaljen budi Gospodine moj zbog onih što praštaju Tebi za ljubav i podnose nemoć i nevolje.

Blaženi koji to podnose u miru jer ćeš ih Ti Svevišnji okruniti.

Hvaljen budi Gospodine moj zbog sestre nam Smrti tjelesne kojoj ni jedan živi čovjek izmaknuti ne može.

Jao onima što umiru u smrtnome grijehu.

Blaženi koje snađe u Tvojoj presvetoj Volji, jer im druga smrt neće nauditi.

Hvalite i blagoslivljajte mojega Gospodina, i zahvaljujte i služite Mu s velikom poniznošću.

Navečer, 3. listopada 1226.godine Franjo je zamolio da ga golog polože na tlo, raširio je ruke u obliku križa, zapjevao je s dubokom ljubavlju:

 " O Gospode, izvuci moju dušu iz zatvora tijela tako da mogu hvaliti Tvoje ime."

 To su bile njegove posljednje riječi.Franjo je u ušao vječnost pjevajući.Kada je njegov glas utihnuo, oko njega su svi plakali, a Franjine dobre prijateljice ševe, pjevale su mu posljednje zbogom.

 

Izvornik: Darshan Magazine