S. (subjekt): O, moj Bože! Nisam valjda stvarno mrtav - jesam li? Mislim, tijelo mi je mrtvo - vidim ga pod sobom - ali ja lebdim... mogu pogledati dolje i vidjeti kako mi tijelo leži na bolničkom krevetu. Svi oko mene misle da sam mrtav, ali nisam. Želim viknuti hej, nisam stvarno mrtav! Ovo je tako nevjerojatno... Sestre navlače pokrivač preko moje glave... ljudi koje poznajem plaču. Trebao bih biti mrtav, ali još sam živi To je čudno, jer tijelo mi je apsolutno mrtvo dok se ja krećem iznad njega. Živ sam!

Riječi su to čovjeka koji je u dubokoj hipnozi ponovno proživio iskustvo smrti. Izgovarao ih je brzo i uzbuđeno, glasom punim strahopoštovanja, dok je gledao i osjećao kako je to biti duh koji se tek odvojio od fizičkog tijela. Taj je čovjek moj klijent i upravo sam mu pomogao da ponovno proživi prizor smrti u prošlom životu dok leži udobno zavaljen u razvučenom naslonjaču. Malo prije toga, prateći moje upute tijekom vođenja u transu, ovaj se subjekt vratio u svoja sjećanja iz djetinjstva. Njegova podsvjesna opažanja postupno su srasla dok smo zajedno radili na vraćanju u majčinu utrobu.

Zatim sam ga pripremio za skok unatrag kroz magle vremena vizu­alnom upotrebom štita. Kad smo dovršili ovaj važan korak mentalnog uvjetovanja, premjestio sam svoj subjekt kroz imaginarni vremenski tunel u njegov prošli život na Zemlji. Bio je to kratak život, jer je naglo umro od epidemije gripe godine 1918.

Kako se početni šok promatranja vlastite smrti i osjećaja kako duša lebdi iz tijela pomalo smanjuje, moj se klijent spremnije prilagođava na slike u svojem umu. Budući da maleni dio svijesti, kritični dio njegovog uma, još uvijek funkcionira, shvaća da ponovno stvara prošlo iskustvo. Potrebno mu je malo više no inače, jer klijent je mlada duša i nije toliko navikao na cikluse rođenja, smrti i ponovnog rođenja kao mnogi moji drugi klijenti.

No, za nekoliko trenutaka smiruje se i počinje samopouzdanije odgovarati na moja pitanja. Brzo ga podižem iz podsvjesne hipnotičke razine do nadsvjesnog stanja. Sada je spreman razgovarati o duhovnom svijetu, i pitam ga što mu se događa.

S: Pa... dižem se sve više... još lebdim... opet gledam svoje tijelo. Kao da gledam film, samo što sam i ja u njemu! Liječnik tješi moju ženu i kćer. Moja žena jeca (klijent se od neugode migolji u naslonjaču). Pokušavam posegnuti u njen um... kako bih joj rekao da je sa mnom sve u redu. Toliko je shrvana da se ne mogu probiti do nje. Želim da zna kako su moje patnje gotove... oslobodio sam se svojeg tijela... ne trebam ga više... želim da zna da ću je čekati. Želim da zna to... ali ona... ne sluša me. O, sada krećem dalje...

I tako, vođen nizom naredbi, moj klijent započinje s procesom kretanja kroz duhovni svijet. To je put kojim su mnogi drugi prošli u sigurnosti mojeg ureda. Dok se sjećanja u nadsvjesnom stanju šire, klijent pod hipnozom obično se sve više povezuje s duhovnim prolazom. S napredovanjem seanse, klijentu je sve lakše pretočiti mentalne slike u riječi. Kratke opisne fraze pretvaraju se u detaljna objašnjenja ulaska u duhovni svijet.

Imamo mnogo dokumentacije, uključujući i opservacije medicinskog osoblja, koja opisuje izvantjelesna iskustva bliske smrti ljudi teško povrijeđenih u nesrećama. Te su ljude smatrali klinički mrtvima prije no što su ih napori medicinskog osoblja vratili s druge strane. Duše su sposobne napustiti tijela - domaćine i vratiti se u njih, osobito u situacijama opasnim po život, kad tijelo umire. Ljudi opisuju kako su lebdjeli nad svojim tijelima, osobito u bolnicama, i gledali kako liječnici na njima provode procedure oživljavanja. S vremenom, ta sjećanja izblijede nakon što se ljudi vrate u život.

U ranim fazama hipnotičke regresije u prošle živote, opisi klijenata koji mentalno prolaze kroz smrti u prošlim životima ne proturječe izvje­štajima ljudi koji su stvarno umrli na nekoliko minuta u ovom životu. Razlika između ove dvije grupe ljudi jest u tome što se klijenti pod hip­nozom ne prisjećaju svojih iskustava privremene smrti. Ljudi u dubokom transu u stanju su opisati kako izgleda život nakon trajne fizičke smrti.

Koje su sličnosti prisjećanja na život nakon života između ljudi koji opisuju svoja izvantjelesna iskustva nastala kao rezultat privremene fizičke traume i subjekata koji se pod hipnozom prisjećaju smrti u prošlom životu? I jedni i drugi nalaze se kako plutaju oko svojih tijela na neki čudan način, pokušavajući dodirnuti čvrste predmete koji se dematerijaliziraju pred njima. I jedni i drugi kažu kako ih frustrira poku­šaj razgovaranja sa živim ljudima koji ne reagiraju. I jedni i drugi kažu da su osjetili kako ih nešto odvlači s mjesta na kojem su umrli i kako su osjetili opuštenost i znatiželju, a ne strah.

Svi ti ljudi izvijestili su o euforičnom osjećaju slobode i svjetlosti koji ih je okruživao. Neki od mojih klijenata vidjeli su kako ih u trenutku smrti potpuno okružuje jarka bjelina, dok su drugi vidjeli svjetlost malo dalje, iza područja mračnijeg prostora kroz kojeg ih je nešto vuklo. To se često opisuje kao efekt tunela i dobro je poznato široj javnosti.

Moj drugi slučaj povest će nas dublje u iskustvo smrti. Klijent je čovjek u šezdesetim godinama koji mi opisuje okolnosti svoje smrti kao mlade žene imenom Sally, koju su ubili Kiowa Indijanci u napadu na karavanu godine 1866. Iako taj i posljednji klijent opisuju iskustva smrti na kraju života koji su neposredno prethodili sadašnjima, specifičan datum smrti u povijesti nije osobito značajan zato što se dogodio nedavno. Nisam pronašao značajne razlike između drevnih i modernih vremena u pogledu prisjećanja na duhovni svijet, niti u pogledu kva­litete naučenih lekcija.

Trebao bih reći i to da prosječan subjekt u transu ima neobjašnjivu sposobnost preciznog određivanja datuma i geografskih lokacija mno­gih prošlih života. To vrijedi čak i za ranija razdoblja ljudske civilizacije, kad su nacionalne granice i imena mjesta bili drukčiji nego danas. Ljudi se možda neće uvijek s jednakom lakoćom prisjetiti nekadašnjih imena, datuma i mjesta, ali opisi povratka u duhovni svijet i života u tom svijetu uvijek su vrlo živopisni.

Prikaz drugog slučaja počinje na južnim ravnicama Amerike, neposredno nakon što je strijela izbliza pogodila Sally u vrat. Uvijek sam oprezan s prizorima smrti koji sadrže neku traumu iz prošlih života, jer podsvjesni um često zadržava ta iskustva. Klijent iz ovog slučaja došao je k meni zato što je cijelog života imao problema s grlom. U takvim je slučajevima obično potrebna terapija oslobađanja i deprogramiranje. U svim prisjećanjima na prošle živote, služim se vremenom nakon smrti za mirnu analizu situacije, i dovodim klijenta u položaj promatrača kako bih ublažio bol i emocije.

DRUGI SLUČAJ

Dr. N: Je li vam strijela zadala jaku bol?
S: Da... vrh mi je pokidao grlo... Umirem (klijent počinje šaptati, uhvativši se rukama za grlo.) Gušim se... krv teče... Will (suprug) me drži... bol... strašno... sada izlazim... ionako je gotovo.
Napomena: Duše često napuštaju ljudska tijela nekoliko trenutaka prije same smrti kad tijela osjećaju veliku bol. Tko ih može kriviti? Ipak, ostaju u blizini umirućeg tijela. Nakon što sam primijenio tehnike smirivanja, podigao sam ovog klijenta iz podsvjesne do nadsvjesne razine kako bismo prešli na duhovna sjećanja.
Dr. N: U redu, Sally, prihvatila si da su te ubili ti Indijanci. Hoćeš li mi, molim te, opisati točan osjećaj koji si proživjela u trenutku smrti?
S: Kao... da me... nekakva sila... gura iz tijela.
Dr. N: Gura te? Kamo?
S: Izbačena sam kroz vrh glave.
Dr. N: A što je izgurano?
S:Pa-ja!
Dr. N: Opisi mi što znači «ja». Kako ta stvar koja si ti izgleda dok izlazi kroz glavu?
S: (stanka) Poput... svjetlosne točke... zrači...
Dr. N: Kako zračiš svjetlost?

S: Iz... svoje energije. Izgledam nekako prozirno bijelo... moja duša...
Dr. N: I ostaje li to energetsko svjetlo isto nakon što si napustila tijelo?
S: (stanka) Čini mi se da je malo naraslo... dok se krećem uokolo.
Dr. N: Ako se tvoja svjetlost širi, kako sada izgledaš?
S: Maglovita... nit... visi...
Dr. N: A kakav je zapravo za tebe osjećaj izlaska iz tijela?
S: Pa, kao da sam skinula kožu... ogulila bananu. Jednostavno sam u jednom zamahu izgubila tijelo!
Dr. N: Je li osjećaj neugodan?
S: O, ne! Sjajno je osjećati se tako slobodno, bez boli, ali... ja sam... dezorijentirana... nisam očekivala da ću umrijeti... (Tuga ulazi u glas mojeg klijenta, a ja želim da još trenutak ostane usredotočen na svoju dušu, a ne na ono što se događa s njegovim tijelom).
Dr. N: Razumijem, Sally. U ovom trenutku, kao duša osjećaš se pomalo izgubljeno. To je normalno u situaciji kroz koju si upravo prošla. Slušaj i odgovaraj na moja pitanja. Kažeš da si plutala. Možeš li se slobodno kretati odmah nakon smrti?
S: Čudno je... kao da visim u zraku koji nije zrak... nema granica... nema gravitacije... nemam težinu.
Dr. N: Misliš, čini ti se kao da si u vakuumu?
S: Da...ništa oko mene nije čvrsto. Nema prepreka u koje bih se mogla zabiti... plutam...
Dr. N: Možeš li kontrolirati svoje kretanje - kamo ideš?
S: Da... mogu donekle... ali osjećam... povlačenje... u jarku bjelinu... tako je sjajnal
Dr. N: Je li intenzitet bjeline svugdje isti?
S: Sjajniji je... dalje od mene... malo je tamnije bijelo... sivo... u smjeru mojeg tijela... (počinje plakati) oh, moje jadno tijelo... Još nisam spremna za odlazak, (klijent se uvlači u naslonjač, kao da se opire nečemu).
Dr. N: Sve je u redu, Sally, ja sam s tobom. Želim da se opustiš i kažeš mi vuče li te još uvijek sila koja te povukla kroz glavu u trenutku smrti i možeš li je zaustaviti?
S: (stanka) Kad sam se oslobodila tijela, osjećaj povlačenja ublažio se. Sada, osjećam kako me nešto blago tjera... odvlači me od tijela... još ne želim otići... ali nešto želi da uskoro po­đem...
Dr. N: Razumijem, Sally, ali pretpostavljam da si saznala da donekle imaš kontrolu. Kako bi opisala to što te odvlači?
S: Nekakva... magnetična... sila... ali... želim ostati još malo...
Dr. N: Može li tvoja duša odolijevati tom osjećaju vučenja onoliko dugo koliko želiš?
S: (nastaje duga stanka, jer čini se da klijent vodi unutarnju raspravu sa samim sobom u prošlom životu koji je živio kao Sally). Da, mogla bih kad bih stvarno htjela ostati. (Klijent počinje plakati). O, strašno je što su ti divljaci učinili mojem tijelu. Moja lijepa plava haljina cijela je umrljana krvlju... moj suprug Will pokušava me držati i još se s našim prijateljima bori protiv Kiowa.
Napomena: Osnažujem sliku štita oko ovog klijenta. To je jako važan temelj procedure smirivanja. Sallvna duša još uvijek lebdi iznad nje­zinog tijela nakon što pomaknem prizor unaprijed u vremenu, do trenutka kad puške karavane otjeraju Indijance.
Dr. N: Sally, što tvoj suprug radi neposredno nakon napada?
S: O, dobro... nije povrijeđen... ali (tužno) drži moje tijelo... plače nada mnom... ne može učiniti više ništa za mene, ali čini se da još to ne shvaća. Hladna sam, ali on mi drži lice u rukama... ljubi me.
Dr. N: A što ti radiš u ovom trenutku?
S: Nalazim se iznad Willove glave. Pokušavam ga utješiti. Želim
da osjeti kako moja ljubav nije nestala... želim da zna da me nije izgubio zauvijek i da ćemo se opet vidjeti.
Dr. N: Prolaze li tvoje poruke?
S: Toliko je boli, ali on... osjeća moju bit... znam to. Naši su prijatelji oko njega... i napokon nas razdvajaju... žele posložiti kola i krenuti dalje.
Dr. N: A što se sada događa s vašom dušom?
S: Još se uvijek opirem tom osjećaju vučenja... želim ostati.
Dr. N: Zašto?
S: Pa, znam da sam mrtva... ali još nisam spremna napustiti Willa i... želim vidjeti kako me pokapaju.
Dr. N: Vidiš li ili osjećaš neki drugi duhovni entitet u svojoj blizini u ovom trenutku?
S: (stanka) Oni su u blizini... uskoro ću ih vidjeti... osjećam njihovu ljubav dok želim da Will osjeti moju... čekaju dok ne budem spremna.
Dr. N: Jesi li s vremenom u stanju utješiti Willa?
S: Pokušavam se probiti u njegov um.
Dr. N: I jesi li uspješna u tome?
S: (stanka) Ja... pomalo... osjeća me... shvaća... ljubav...
Dr. N: U redu, Sally, sada ćemo se opet pokrenuti unaprijed u relativnom vremenu. Vidiš li kako tvoji prijatelji iz karavane polažu tvoje tijelo u nekakav grob?
S: (glas je samopouzdaniji) Da, pokopali su me. Vrijeme je da pođem... sada dolaze po mene... krećem se...prema sjajnijem svjetlu...

Suprotno vjerovanjima nekih ljudi, duše se uglavnom ne zanimaju mnogo za to što se događa s njihovim tijelima nakon što fizički umru. To ne znači nemarnost prema osobnoj situaciji i ljudima koje ostavljaju za sobom na Zemlji, nego njihovo priznanje konačnosti smrti. Osjećaju želju da požure prema krasotama duhovnog svijeta.

Međutim, mnoge druge duše žele nekoliko zemaljskih dana lebdjeti oko mjesta na kojem su umrle, obično do nakon sprovoda. Vrijeme je očito ubrzano za njih, i nekoliko zemaljskih dana može im se činiti kao nekoliko minuta. Postoje razne motivacije za zadržavanje. Primjerice, netko tko je ubijen ili tko je neočekivano poginuo u nesreći često ne želi odmah otići. Otkrio sam da su te duše često zbunjene ili ljutite. Sindrom zadržavanja duša osobito je čest kod smrti mladih ljudi.

Naglo odvajanje od ljudskog tijela, čak i nakon duge bolesti, ipak je šok za prosječnu dušu, i to je može učiniti neodlučnom za odlazak u trenutku smrti. Za duše postoji i neka simbolika u normalnoj pripremi pogreba koja traje tri do pet dana. Duše ne osjećaju morbidnu znatiželju da vide pokop svojih tijela, jer emocije u duhovnom svijetu nisu poput onih koje osjećamo ovdje na Zemlji. No, otkrio sam da duševni entiteti cijene poštovanje koje živi rođaci i prijatelji iskazuju prema sjećanju na njihov fizički život.

Kao što smo vidjeli u posljednjem slučaju, postoji jedan osnovni razlog zbog kojeg mnogi duhovi ne žele odmah napustiti mjesto svoje fizičke smrti. To je želja da se mentalno utješi voljene osobe prije puta u duhovni svijet. Oni koji su upravo umrli nisu toliko pogođeni svojom smrću, jer znaju da će ih oni koji su ostali na Zemlji opet vidjeti u du­hovnom svijetu, a vjerojatno i kasnije u drugim životima. S druge stra­ne, ožalošćeni ljudi na sprovodu često imaju osjećaj da su zauvijek izgubili voljenu osobu.

Pod hipnozom, moji subjekti prisjećaju se frustracije koju osjećaju zato što ne mogu učinkovito upotrijebiti svoju energiju da bi mentalno dodirnuli ljudsko biće koje ne reagira zbog šoka i boli. Emocionalna trauma može toliko preplaviti unutarnji um živih osoba da im umanji mentalnu sposobnost komunikacije s dušama. Kada tek otišla duša pronađe način da utješi one koji su ostali - ma koliko kratko to bilo -obično je zadovoljna i želi se brzo udaljiti iz astralnog plana Zemlje.

Tipičan primjer duhovne utjehe doživio sam i sam. Moja majka umrla je iznenada od srčanog udara. Tijekom njezinog pogreba, moja sestra i ja bili smo toliko ispunjeni boli da su nam umovi otupjeli. Nekoliko sati kasnije, vratili smo se sa svojim supružnicima u praznu kuću moje majke i zaključili da se moramo odmoriti. Moja sestra i ja zacijelo smo ušli u prijemčivo alfa stanje svijesti otprilike u isto vrijeme.

Moja se majka pojavila u dvije odvojene sobe u isto vrijeme, prošavši kroz naše podsvjesne umove kao u snu, poput poteza bjeline nad našim glavama. Posegnula je prema nama, nasmiješila se, pokazujući da joj je dobro i da je prihvatila smrt. Zatim je otplutala. Iako je trajao samo nekoliko sekundi, ovaj je čin bio smisleno zaključenje, i oboje smo utonuli u zdravi san delta stanja svijesti.
Mi smo u stanju osjetiti utješnu prisutnost duša izgubljenih voljenih osoba, osobito tijekom pogreba ili neposredno nakon toga. Da bi se duhovna komunikacija probila kroz šok žalosti, potrebno se opustiti i očistiti um, barem na kratko. U tim trenucima, naša osjetljivost za paranormalna iskustva otvorenija je za primanje pozitivnih poruka ljubavi, praštanja, nade, ohrabrenja i potvrde da su naši voljeni na dobrom mjestu.

Kada mi udovica s malom djecom kaže: «Jedan dio mojeg supruga dolazi mi u teška vremena», vjerujem joj. Moji klijenti kažu mi da su, kao duše, bili u stanju pomoći onima na Zemlji da povezu svoje unutarnje umove s duhovnim svijetom. Kao što kaže mudra izreka, ljudi ne nestaju sve dok ih pamte oni koji su ostali na Zemlji. U sljedećim poglavljima, vidjet ćemo kako je neko specifično sjećanje refleksija naše vlastite duše, dok su kolektivna sjećanja atomi čiste energije za sve duše. Smrt ne prekida naš odnos s besmrtnim dušama onih koje volimo samo zato što su oni izgubili svoju fizičku osobnost utjelovljenu u smrtnom tijelu. Unatoč mnogim aktivnostima, te uzašle duše još nas mogu doseći ako ih pozovemo.

Povremeno se dogodi da neki uznemireni duh ne želi napustiti Zemlju nakon fizičke smrti. Razlog je tome neki nerazriješeni problem koji snažno utječe na njegovu savjest. U tim abnormalnim slučajevima, pomoć dolazi od strane viših, brižnih entiteta koji mogu pomoći sa svoje strane u procesu prilagodbe. I mi imamo načina pomoći uzne­mirenim duhovima da napuste Zemlju. O problematičnim dušama više ću govoriti u četvrtom poglavlju, ali enigma duhova prikazanih u knjigama i filmovima jako je prenapuhana.

Kako se možemo najbolje pripremiti za svoju vlastitu smrt? Naši životi mogu biti kratki ili dugi, zdravi ili boležljivi, ali dolazi trenutak kada se svi moramo susresti sa smrću na način koji nam je predodređen. Ako smo oboljeli od dugotrajne smrtonosne bolesti, imamo vremena
za adekvatnu pripremu uma, kada prođu početni šok, negiranje i depresija. Kad se iznenada suočimo sa smrću, um ubrzano prolazi kroz taj niz reakcija. Dok se bliži kraj fizičkog života, svaki čovjek ima sposobnost spojiti se s višom sviješću. Umiranje je razdoblje u životu u kojem najlakše postajemo duhovno svjesni, kad možemo osjetiti da je naša duša povezana s vječnošću.

Iako postoje umirući ljudi kojima je prihvaćanje teže od rezignacije, skrbnici koji rade s umirućima kažu da, pri kraju, gotovo svi ljudi postignu stanje mirne spremnosti na odvajanje. Vjerujem da umiruće osobe dobivaju pristup vrhunskom znanju vječne svijesti i to se često vidi na njihovim licima.

Mnogi ljudi shvaćaju da ih čeka nešto univerzalno i da će to biti dobro.

Umirući ljudi prolaze kroz metamorfozu tijekom koje se njihove duše odvajaju od usvojenog tijela. Ljudi povezuju smrt s gubitkom životne sile, ali istina je upravo suprotna tome. U smrti napuštamo svoje tijelo, ali naša vječna životna energija sjedinjuje se sa silom božanske nad-duše. Smrt nije tama, nego svjetlost.

Moji klijenti kažu da su, nakon prisjećanja na iskustvo prošle smrti, toliko ispunjeni ponovno otkrivenom slobodom od zemaljskih tijela da jedva čekaju da krenu na duhovno putovanje prema mjestu mira i bliskosti. U sljedećim slučajevima saznat ćemo kako izgleda život poslije života.

Prvo poglavlje iz knjige: Newton Michael - Putovanje duša

www.val.hr