Kao leptir iz svoje čahure, vinućeš se uvis... poletjet ćeš onoliko visoko koliko želiš. Ni ose, vilinski konjici, ni insekti ljudskoga roda, neće ugroziti tvoju misiju i tvoje traganje za istinskim bogatstvima života.

  

Osjeti moju ruku na svojoj glavi.

  

Slušaj moju mudrost.

 

Dopusti da ponovo s tobom podijelim tajnu koju si na rođenju čuo i potom zaboravio.

  

Ti si moje najveće čudo.

  

Ti si najveće čudo na svijetu.

 

To bijahu prve riječi koje si ikada čuo. A tada si zaplakao. Svi zaplaču.

 

Nisi mi tada povjerovao... i ništa se u godinama koje su prolazile nije promijenilo, što bi pobjedilo tvoju nevjericu. Jer, kako bi ti mogao biti čudo kada si i od najobičnijih stvari pravio promašaje.? Kako da budeš čudo, kada ni za najmanje odgovornosti nisi imao povjerenja u sebe? Kako da budeš čudo, kada si okovan dugovima i budan ležiš na mukama, jer neznaš kako da sutra zaradiš za kruh?

 

Dosta je bilo. Za prolivenim mlijekom se ne plače. Pa ipak, koliko sam ti proroka, koliko mudraca,koliko pjesnika, umjetnika, kompozitora, koliko znanstvenika i filozofa i ostalih glasnika poslao s porukom o tvojoj božanskoj prirodi, pobožnosti i tajnama dostignuća? Kako si se ophodio prema njima?

 

Još te volim i sad sam uz tebe, da bi se kroz ove riječi obistinilo predskazanje da će Bog ponovo pružiti ruku da bi po drugi put povratio ostatak svog naroda.

  

Pružio sam ti ruku.

  

Ti si ono što mi je ostalo.

Beskorisno je da te pitam: zar nisi znao, zar nisi čuo, zar  ti nije rečeno još na početku; zar nisi shvatio još od postanka Zemlje?

  

Nisi znao; nisi čuo; nisi shvatio.

 

Rečeno ti je da si prerušeno božanstvo, bog koji izigrava ludu.

Rečeno ti je da si nešto izuzetno, plemenitog razuma, neograničene umješnosti, brz i izvanredan u obliku i kretanju, kao anđeo u pokretu,  kao sputani bog.

  

Rečeno ti je da si sol zemlje.

 

Otkrivena ti je tajna kako se pomiću planine, kako se postiže i nemoguće.

 

Nikome nisi vjerovao. Spalio si mapu na kojoj je bio put do sreće, odrekao si se traženja duševnog mira, ugasio svijeće duž puta ka slavi, i tada si se spoticao, izgubljen i uplašen, u tami uzaludnosti i samosažaljenja, sve dok nisi pao u pakao koji si sam stvorio.

 

A onda si plakao, udarao se u grudi i proklinjao zlu sreću koja te je zadesila. Odbijao si da prihvatiš posljedice vlastite uskogrudnosti i lijenosti i tražio si žrtvenog jarca kojeg češ okriviti za svoj neuspjeh. Kako si ga samo brzo pronašao.

  

Okrivio si mene.

 

Tvrdio si da su tvoje teškoće, tvoja osrednjost i nedostatak šansi, tvoji promašaji... bili Božja volja.

 

Hajde da napravimo spisak. Da navedemo sve tvoje teškoće. Jer, kako da tražim od tebe da izgradiš novi život ako nemaš za to alat?