U predgovoru prijevoda Timeja i Kritije Thomasa Taylora, R. Cates-by Taliaferro piše: "Čini mi se da je tekst provjeren barem kao i svaki drugi prikaz bilo kojeg drevnog povjesničara. Doista, za njega (Platona) koji tvrdi da je 'istina izvor svega dobroga za bogove i ljude', i čije se cjelokupno djelo sastoji od otkrivanja pogrešaka i istraživanja onoga što se smatralo sigurnim, nikad se ne može pretpostaviti da je svjesno prevario čovjecanstvo objavljivanjem ekstravagantne bajke kao činjenice, uza svu preciznost povijesnih potankosti." Plutarh, veliki grčki biograf prvog stoljeća nase ere, u svojem je djelu Solonov život napisao da je grčki zakonodavac spomenut u Platonovu prikazu "preuzeo zadatak pisanja stihova o povijesti Atlantide, koji su mu ispričali mudraci iz Saisa".
Sam je grad imao važnu ulogu u epu o Atlantidi. To je bilo jedno od najstarijih velikih naselja u Egiptu, i bio je prvi glavni grad donjeg Nila nakon ujedinjenja, do kojeg je došlo oko 3000. g. pr. Kr. - drugim riječima, na samom početku dinastičkog, povijesnog Egipta. Kao pokazatelj njegove starosti, te pločica s natpisima o Atlantidi, Neithin hram, gdje su se čuvale, podigao je faraon Hor, prvi dinastički kralj ujedinjenog Egipta. Čak je i Sonkis, tajanstvena osoba koja je priču ispričala Solonu, bio povijesni lik čije ime pridonosi autentičnosti legende. Sonkis je grčka izvedenica od egipatskog boga Suchosa, u području Nila poznatog kao Sebek. Sebek je bio bog vode koji se, sasvim prikladno, molio u Saisu, gdje je postojao zapis o Atlantidi, sa svojom majkom, Neith. Upravo su u njezinom hramu, pisao je Platon, očuvane pločice s natpisima.
Neith je bila jedan od najstarijih preddinastičkih likova, personifikacija Voda kaosa iz kojih je proizišlo Praiskonsko brdo, Prva zemlja. Bila je poznata kao čuvarica najstarijih povijesti bogova i ljudi. Minojska božica majka Zemlja i grčka Atena su manifestacije Neith. Gotovo je posve pala u zaborav nakon propasti Staroga kraljevstva. No prva je Roditeljica doživjela obnovu tijekom Saite razdoblja Dvadeset šeste dinastije, kad su obnovljeni njezin hram i najstariji zapisi, točno u vrijeme kada je, kako Platon tvrdi, Solon posjetio Egipat. Herodot je napisao da je faraon Ahmose upravo dovršio obnovu Nethina hrama, kada je Solon stigao u
Teško je vjerovati da bi se Platon toliko trudio oko mitova i povijesnih pojedinosti da bi stvorio običnu bajku. Još je manje vjerojatno da je sumnjao u bilo kakvu povezanost svećenika Sonkisa, boga Sebeka; njegove majke, božice Neith; i njihove bliske veze s pričom o Atlantidi, tako primjereno zabiljezene i razotkrivene na tako prikladan način u Saisu. Valja spomenuti jos nešto: Krantor je rekao da je priča bila zabilježena na pločicama pričvrscenima na stupu u Neithinu hramu, dok nam Kritija kaže da su kraljevske proklamacije u Atlantidi bile napisane na pločicama, što su se postavljale na stup u Posejdonovu hramu: čini se da jedno odražava i slavi drugo. Ima mnogo neosporno autentičnih nijansi koje prožimaju cijelu priču.Naprimjer, Kritija nam kaže da je svaki od imućnih vođa u drustvu Atlantide morao skrbiti za nacionalno naoružanje, uključujuči "četiri mornara koji ce biti dio posade na dvanaest brodova". Premda se to nije radilo u Platonovim više "demokratskim" vremenima, u Periklovim danima i nekoliko stoljeća prije, imućni ljudi poznati kao “Trijerarsi, moral”! su svaki ponaosob financirali ratni brod, zajedno s posadom i oružjem.
Naravno, mnogo više takvih djelića jos uvijek je postojalo, cak i u klasično doba, kad je priča općenito bila prihvaćena kao povijesni dogadaj. Jedan od onih koji su vjerovali bio je geograf Poseidonije s Rodosa (130-50. g. pr. Kr.), koji je svoja izučavanja obavljao u Cadizu - Gades u Kritiji - u Gadeirosu, u kraljevstvu Atlantide. Strabon je o njemu napisao: "Dobro je učinio kad je citirao Platonovo mišljenje, da bi se predaja o otoku Atlantida mogla prihvatiti kao nešto više od fikcije." Moderni su kritičari manje velikodušni. I dalje omalovazavaju priču kao ništa više od izmišljene alegorije, čija je namjera bila dramatizirati načela već iznesena u djelu Država, bez ikakvih temelja u stvarnoj povijesti, osim možda neodređene sličnosti s minojskom Kretom.
Međutim, 1956. godine je Albert Rivand, profesor klasične povijesti na Sorbonnei, ustvrdio da Timej i Kritija utjelovljuju drevne, povijesne tradicije, te sadrže rezultate najnovijih istraživanja obavljenih u Platonovo vrijeme. Kako je napisao Ivan Lissner: "Veoma je značajno da je ugledni francuski znanstvenik, koji je desetljećima proučavao Platonove tekstove, došao do tog zaključka, jer to geografskim i ontološkim aluzijama u dvjema knjigama daje veću težinu." Sama po sebi, Platonova je priča prilično jednostavna. No usputne informacije u priči, o načelima, trebale bi je uzdići iznad razine suhoparnog izvješćivanja, i čitatelju pruziti osjećaj da proživljava povijest. Svojevremeno poznatiji od autora knjiga Timej i Kritija bio je njihov glavni lik, Solon, jedan od Sedam mudraca, koji je "ostario uvijek učeci nove stvari" i čije je ime postalo sinonimom za mudrog zakonodavca. Timej, rođen u Lokrisu u južnoj Italiji, bio je istraživač i Pitagorin astronom. Kritija Mladl, bio je govornik, državnik, pjesnik, filozof i jedan od vođa Trideset tirana. Također je bio prvi bratić Platonove majke. Žilav covjek, umro je na bojnom polju kod Aegospotamisa, u Pireju, 403. g. pr. Kr. malo prije svojeg devedesetog rođendana.
Solonov nedovršeni rukopis pripao je njegovu bratu Dropidesu, pradjedu Kritije, a kroz naredne je generacije postao neka vrsta obiteljskog naslijeđa. Premda su ti glavni likovi bili stvarni ljudi od krvi i mesa, koji su priču prepričavali veoma točno (kako je prije spomenuto, Krantor je potvrdio Platonovu verziju usporedivši je s originalnim egipatskim pločicama), Timej i Kritija nisu stenografski zapisi razgovora prenesenih od riječi do riječi, nego govori osmišljeni tako da ilustriraju ideje uređivanjem argumenata u logički najuvjerljivijem prikazu, što je bila uobičajena praksa u klasičnim školama vrhunske retorike. Dakle, kad Kritija kaže kako se nada da nije zaboravio sve pojedinosti priče o Atlantidi, cjelovitost priče ne ovisi samo o sjećanju jednog starca. Zapravo, Platon koristi uobičajeni retorički postupak kako bi dao svoj prikaz.
Sasvim je vjerojatno da je pred sobom imao Solonov nedovršeni rukopis dok je pisao govore. Daje to naslutiti kad Kritija kaze: "Moj je pradjed, Dropides, imao originalni rukopis, koji je još uvijek u mojem vlasništvu." Čak je moguće da je Platon vidio pločice s napisima u Neithinu hramu, jer su mnogi znanstvenici uvjereni da je osobno barem jednom putovao u Egipat. Njegova priča dobiva dodatnu težinu zbog velikog ugleda ljudi o kojima je riječ. Bez ikakvih fiktivnih improvizacija, njihovi su životi bili povezani s očuvanjem priče. Kritija se također razlikuje od ostalih Platonovih djela, ne samo zbog svoje nepotpunosti,već i zato što,za razliku od drugih dijaloga,Sokrat priču ne prekida pitanjima,što je znak slaganja, sudeći prema njegovu ponašanju u djelu Država. Naravno, možda je pitanja čuvao za poslije, ali to mu ne bi bilo slično. Međutim, mi bismo trebali nastaviti s postavljanjem pitanja i traženjem odgovora.
bglavac
edin.kecanovic
