Kako se drzi kredibilitet najpoznatijeg kronicara Atlantide?
Egipatska legenda o Atlantidi, također raširena u narodnim predajama duž obale Atlantskog oceana od Gibraltara do Hebrida, te među Yoruba plemenima u zapadnoj Africi, ne bi se smjela odbaciti kao plod mašte.
Svakako, bogovi, božice i titani su uključeni, sto se može i očekivati, kako bi predstavljali sile prirode, sudbinu i daleku prošlost, bas kao sto su uključeni u praktički sve u grckoj povijesti. Kao takvi, mitovi su bili metafore vise nego religiozni prikazi. No to je uglavnom priča o ljudima i događajima u području mediteranskih iskustava, te ne opterećuje previše našu maštu. Prica kakva jest, doima se mnogo manje bajkovitom nego stvarnom, makar samo u svojem otvorenom, neukrašenom iznošenju. Kako je William Blackett 1881. napisao u svojoj knjizi Lost History of the World (Izgubljena povijest svijeta), "Platon je posve drugačije iznio priču. Lišena jednostavnosti pripovijedanja, te bez skrivanja iza misticizma i mašte, njegov prikaz zbivanja poprima oblik važnog povijesnog događaja."
Najčesći argument protiv nepobitnosti postojanja Atlantide, kako je prikazana u djelima Time/ i Kritija, je tvrdnja da je Platon želio da se to shvati samo kao fiktivno predstavljanje po njemu idealne drzave. Premda se očito divi njezinoj razvijenoj kulturi, Atlantida nije bila slika i prilika društva opisanog u djelu Država. Postoje veoma znacajne, štovise, flindamentalne razlike između dvije države. Njegov idealni autoritarni režim kojim bi vladao kralj-filozof bila je jedinstvena, rasno svjesna država, a ne raširena konfederacija raznih naroda u starome sustavu monarha, koji nisu mogli imati apsolutnu vlast, jer ih je u tome spriječavalo vijece ravnopravnih vladara.Čak i da je Atlantida nastala po uzoru na njegovo djelo Država (sto nije), dodatak nepotrebnog materijala (opsezni opisi arhitekture, trkališta i si.) nije mogao ilustrirati neku ideju koja vec nije temeljito obrađena u djelu Država, te bi stoga bio samo suvisno ponavljanje, nešto čega nema ni u jednom Platonovom djelu. Štoviše, Atlantida postaje korumpirana, sto je razlog kažnjavanja od strane bogova, a to zasigurno nije sudbina društva kakvog je Platon zelio uciniti besmrtnim kao svoj ideal. Njegova priča dobiva pravilniju perspektivu kad shvatimo, da se nije trebala izdvajati kao neka vrsta anomalije u njegovim filozofskim djelima, vec je bila prvi dio nedovršene antologije o najvažnijim događajima, koji su oblikovali povijest svijeta prije njegova vremena. To bi bilo, po svojoj prirodi, tumačenje povijesnih događaja, jos jedan filozofski rad.
Timej se bavi stvaranjem svijeta, prirodom čovjeka i prvim civiliziranim društvima. Kritija, djelo koje postoji samo kao priprema, trebao je biti potpuni prikaz rata između Atlantide i Atene, te situacije nakon toga; posljednji je dio trebao opisivati značajne dogadaje iz nedavne prošlosti, do četvrtog stoljeca pr. Kr. Dakle, priča o Atlantidi trebala je biti dio daleko većeg projekta, ali se u suštini nije posebno razlikovala od ostalih Platonovih djela. Jos vaznije, ako je njegova priča bila čista izmišljotina, ne bi tako dobro odgovarala dostupnoj povijesti, niti bi logički ispunjavala tako mnogo praznina u našem poznavanju vremena prije klasicnog razdoblja premošćivanjem mnogih inace nepovezanih, izoliranih informacija.
No Platonova se točnost u prikazu povijesti nije mogla potvrditi sve do našeg vremena. Njegov je opis svetog izvora koji je tekao kroz Akropolu smatran posve mitskim, sve dok nisu pronađene krhotine mikenske loncarije iz trinaestog stoljeća pr. Kr., ukazujući na izvor usred Akropole, sto je neke istraživače potaknulo da preispitaju njegov prikaz. Tada su 1938. obnovljena iskopavanja koja su pokazala da je potres zatvorio podzemni izvor ispod Akropole, točno na mjestu gdje je Platon rekao da se nalazio. Tijekom 1950-ih ekipe grčkih, njemačkih i američkih arheologa otkrile su da njihova rekonstrukcija Atene iz petog stoljeća pr. Kr. neočekivano točno odgovara Platonovu opisu grada. Dakle, možemo s razlogom pretpostaviti da je njegov opis Atlantide jednako točan. Njegov opis izvora u Akropoli i precizno poznavanje Atene, govore u prilog Platonove povijesne pouzdanosti.
Također postoje neki pokazatelji da Platonov prikaz nije bio posve nepoznat Grcima u klasičnim vremenima, prije nego ga je stavio na papir. Na panatenejskim svetkovinama, što su se svake godine održavale u Ateni, žene su nosile peplos, vrstu suknje izvezene simboličkim prizorima u slavu božice njihova grada. Neki prizori na suknjama prikazivali su Ateninu pobjedu nad silama Atlantide, sto samo po sebi nije posebno važno, osim sto su Panateneje započele sto dvadeset pet godina prije Platonova rođenja.
Voyage to Atlantis (Putovanje u Atlantidu), ponovno otkriveno i opet izgubljeno u modernim vremenima, bio je jos jedan raniji izvor, djelo Dionizija iz Mileta, nastalo sto pedeset godina prije Platonova vremena. Još uvijek postoji nekoliko drugih zanimljivih fragmenata, nagorjelih ostataka nakon požara u Velikoj knjižnici Aleksandrije, primjerice kratka napomena rimskog pisca iz drugog stoljeća Elianusa, čija Historia Naturalis opisuje kako su se vladari Atlantide odijevali kako bi demonstrirali da potječu od Posejdona. Priči je posebnu vjerodostojnost dao drugi filozof, Proklo, koji je ispričao kako je Krantor, rani Platonov sljedbenik, nastojeći potvrditi legendu o Atlantidi, 260. g. pr. Kr. osobno otputovao do egipatskog hrama u Saisu. Ondje je pronašao originalne plocice s napisima koji su potvrdivali priču. Prevedeni tekstovi u potpunosti su se podudarali s Platonovim prikazom.
Krantor je bio istaknuti učenjak u Velikoj knjižnici Aleksandrije, središtu znanosti klasičnoga svijeta, gdje su vodeći umovi toga doba priču o Atlantidi opcenito smatrali vjerojatnim događajem u povijesti, a među njima je bio i glavni kroničar Rimskog Carstva, Strabon. Mnogo prije njezina uništenja, Velika je knjižnica navodno sadržavala mnogo materijala, koji je gotovo sve istraživace toga doba uvjerio da je Platon opisao pravi grad u "vanjskome oceanu".Tek nakon uspjeha krsćanske revolucije izgubljene su činjenice koje se odnose na Atlantidu, kao i na većinu "poganskih" civilizacija. Priča je osuđena kao hereza,jer se nije spominjala u Bibliji i jer je navodno postojala prije božjeg stvaranja svijeta 5508. g. pr. Kr., datum do kojeg se doslo na temelju neobične kronologije kršćanskih teologa.
Tema je ostala zatvorenom sve do otkrića Amerike, kad je tako mnogo zagonetnih paralela izmedu Novoga i Staroga svijeta učenjake podsjetilo na Platonovo carstvo nasred Atlantika. Među prvima je bio istrazivač i kartograf iz šesnaestog stoljeća, Francisco Lopez de Gomara, kojega su zapanjili opisi "suprotnog kontinenta" (Amerike) u djelu Timej. No Aleksandrija iz klasičnog razdoblja bila je, na kraju krajeva, samo sto dvadeset kilometara udaljena od Saisa, te svaki istrazivač koji je želio potvrdu za pojedinosti Platonova prikaza nije morao daleko putovati da bi pročitao natpise na pločicama u Neithinu hramu.
bglavac
edin.kecanovic
